Rješenje za Kosovo moguće na proljeće uz posredstvo Amerike

Kada je nedavno postignut sporazum između Beograda i Prištine po pitanju saobraćajnih tablica, mnogi odahnuli, a naročito Srbija.

Aktuelna vlast u Srbiji konstantno laže svoj narod stvarajući atmosferu kao da je Vučić spasilac koji je svojom mudrom politikom uspio da spijreči oružani sukob, koji je nemoguć (EPA)

Kada je nedavno postignut sporazum između Beograda i Prištine po pitanju saobraćajnih tablica, mnogi odahnuli, a naročito Srbija. Atmosferu koju je danima pravila vlast u Beogradu ličila je na pravo predratno stanje koje samo što nije eskaliralo u oružani sukob. Ko sa kime, i dalje nije najjasnije, jer opšte poznatu činjenicu da je NATO prisutan na Kosovu niko iz vlasti nije pomenuo.

Nije zgoreg ponoviti da je potpuno sumanuto i izvan pameti ratovati zbog tablica i oko toga bi trebalo svi da se slože. Vlast Aleksandra Vučića u Srbiji je Kosovu omogućila da imaju svoju policiju, sudstvo, izbore i Ustav koji se poštuje i u delovima Kosova u kojem Srbi čine ogromnu većinu stanovništva. Nisu to uradile neke prethodne vlast, već upravo ova, Vučićeva. Čak i jezero Gazivode, koje je jednom prilikom posebno apostrofirao kao nešto što ne da ni za živu glavu, dao, na kraju.

Nije to u krajnjem smislu mnogo ni važno. Problem je što aktuelna vlast konstantno laže svoj narod stvarajući atmosferu kao da je Vučić spasilac koji je svojom mudrom politikom uspeo da spreči oružani sukob, koji je nemoguć. Pumpajući tako narod, zaboravlja da će taj isti narod možda jednog dana da zanemari njegovu taktiku i da krene silom na silu. Te kvazipatriotske poruke, večito pumpanje nacionalizma na uštrb drugih, jednom će se okrenuti protiv njega i on to mora da shvati.

Kraj pregovora

Pravi problem je u tome što je Vučić apsolutno svestan da se kraj pregovorima ubrzano približava. To možda i nema mnogo veze sa dogovorom u vezi sa tablicama, ali Vučić je nekoliko puta rekao da međunarodna zajednica zahteva da se stavi tačka na pregovarački proces sa Prištinom. On to, doduše, povezuje sa time da bi rešavanje kosovskog problema pomoglo Ukrajini u ratu sa Rusijom, jer bi na taj način ruskom predsedniku Vladimiru Putinu iz ruke izbijen adut iz rukava koji se tiče kosovskog presedana na koji se sve više oslanja u svojoj politici prema delovima Ukrajine koje smatra ruskim.

Ovakav stav ima logike i sigurno bi uticao na situaciju na terenu kada bi, kojim slučajem, Srbija priznala nezavisnost Kosova.

Od kada je Vučićeva stranka na vlasti, a ima tome već deset godina, priča se o tome da je on tu gde jeste da bi priznao Kosovo. Uspešno je to izbegavao, moramo priznati, i veštim manevrima produžavao pregovarački proces. U jednom trenutku, pričaju strane diplomate u Beogradu, bili smo nadomak dogovora, a onda su Vučić i Hašim Tači krenuli u priču o podeli Kosova. Vučić je u Tačiju i Haradinaju imao sagovornike sa kojima je uspevao da izbegne konačni dogovor. Srpska lista, Vučićeva ekspozitura na Kosovu, postava je deo svih vlasti u Prištini i to je kako-tako funkcionisalo. Onda je, međutim, na scenu stupio Albin Kurti koji apsolutno nema nikakve dilove sa Vučićem i sa njim ne pronalazi zajednički jezik ni po jednom pitanju.

Kurti je čvrsto rešen da se konačno stavi tačka na pregovore. Kao krajnji ishod tog procesa vidi međusobno priznavanje Srbije i Kosova. Jasno je stavio do znanja da ga nikakvi pregovori koji se ne tiču konačnog završetka pregovora ne zanimaju i da će u Brisel ići samo ako se razgovara o nemačko-francuskom predlogu. Nikakve tablice ga više ne zanimaju.

Pitanje podrške

Ovakav Kurtijev stav nije nelogičan, ali nema podršku kompletne političke scena na Kosovu.

Opozicija ne odobrava Kurtijeve poteze koji utiču na odnose Prištine sa EU i SAD. To, svakako može da mu predstavlja problem, ali nekako se više tiče unutrašnje politike. Slično je i u Srbiji sa velikim brojem partija, sada i parlamentarnih, koje se ne slažu sa dobro poznatim predlogom dobijem iz Berlina i Pariza. Biće onako kako Vučić odluči.

Bez obzira na sve, Kurti je uspeo da nametne konačno rešenje između Srbije i Prištine kao realnu temu. Vratio ju je na sto. Srbija ćuti, ali traži da se prvo ispuni sve što je predviđeno Briselskim sporazumom iz 2014. godine. Zbog Kurtijeve ideje o kažnjavanju Srba za neposedovanje RKS tablica, Srbi sa severa Kosova napustili su kosovske institucije i vratiće se u njih kada Priština bude formirala Zajednicu srpskih opština. Bez te Zajednice, Srbi neće da se vrate za pregovarački sto.

Kurtiju, međutim, ne pada na pamet Zajednica i ne želi, ne da je formira, već i da razgovara o tome. Zašto EU i SAD to tolerišu, pitanje je za njih.

I tako dolazimo do odgovora na pitanje o mogućem brzom konačnom rešenju. Ono, gledajući sve pomenuto, ne izgleda ni približno blizu. Srbija kalkuliše, a međunarodna zajednica pomno prati Prištinu i ceni da li je ozbiljna ili ne u ignorisanju Briselskog sporazuma. Naročito po pitanju odbijanja formiranja Zajednice srpskih opština.

Do brzog rešenja je moguće doći samo uz veliki autoritet. Brisel je, očigledno, bez njega.

Vašington se, u međuvremenu, ponovo vratio u igru i postao je, definitivno, ključna adresa za kraj ovih pregovora. I Beograd i Priština nekako gledaju ka Vašingtonu i oslanjaju se na to. Ako SAD odluče da se konačno stavi tačka na ove pregovore, onda je moguće da očekujemo na proleće konačni dogovor. U svakom drugom slučaju, bićemo podjednako udaljeni od rešenja, a mrcvarenje će biti nastavljeno do neke druge prilike.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera