Putin želi da svijet zaboravi Ukrajinu

Kada se približio kraj prvog mandata Vladimira Putina 2004, tražio je načine da razvije moderne kanale komunikacije sa svijetom, posebno sa Zapadom. Zato je pokrenut Valdajski klub, zajedno sa godišnjom konferencijom na kojoj je predsjednik učestvovao. Ovaj klub je postao jedno od glavnih mjesta na kojem se ruski lider obraća ostatku svijeta.

Od sredine 2000-ih do početka 2010-ih, provodio je sate na konferenciji odgovarajući na pitanja vrhunskih ruskih stručnjaka, govoreći o jedinstvenom demokratskom razvoju države i otvorenosti prema svijetu.

Ono što smo čuli 27. oktobra, na ovogodišnjem valdajskom događaju, bila je znatno drugačija retorika.

Uoči ovog događaja, predsjednički sekretar za medije Dmitrij Peskov obećao je da će ljudi „iznova iščitavati“ Putinov valdajski govor. Ovo je ono što je predsjednik želio da se desi, jer se nalazi u trenutku u historiji koji će definisati njegovo naslijeđe i u kojem bez sumnje vjeruje da neće biti gubitnik.

No, mnogi nisu doživjeli njegov govor na taj način. Većina obraćanja bila je puna žalbi na Zapad, zbog čega su ga mnogi posmatrači Rusije odbacili kao još jedan govor ogorčenog lidera koji je izgubio kontakt sa stvarnošću.

No, važno je probiti se kroz Putinovu direktnu i na mjestima vulgarnu retoriku da bi se shvatila njegova globalna strategija. Prenio je nekoliko poruka namijenjenih različitoj publici, pokušavajući provući jednu ključnu ideju: ne radi se samo o Ukrajini, nego o nečemu mnogo većem.

‘Boljke’ zapadnog društva

Glavni i najpopularniji Putinov narativ usmjeren na međunarodnu publiku je „kraj unipolarnog trenutka“ i „dolazak multipolarnosti“. On propovijeda o tome veći dio svog mandata, a temu je preuzeo iz pisanja bivšeg ruskog premijere i ministra vanjskih poslova, pokojnog Jevgenija Primakova.

Ne iznenađuje da je ta tema dominirala većim dijelom njegovog govora u Valdaju. Optužio je Zapad i Sjedinjene Američke Države da izazivaju krize i siju nered širom svijeta i ponovio je svoje uvjerenje da uspon drugih sila čini nužnim poštovanje njihovih interesa i učešće u stvaranju pravila o tome kako se upravlja svijetom.

Njegova ključna poruka, usmjerena na druge sile poput Kine i Indije, bila je ta da bi kraj američke hegemonije trebao voditi do kraja zapadnjačke promocije demokratije i institucija upravljanja, univerzalnosti ljudskih prava i onoga što je bilo poznato kao „liberalni svjetski poredak“ općenito.

Također bi trebao otvoriti prostor za pojavu nezapadnjačke finansijske arhitekture, ideju koju Rusija provlači najmanje deceniju. To se već u izvjesnoj mjeri dešava u obliku dedolarizacije, ali očito ne brzinom koja je Putinu potrebna kako bi se borio protiv negativnih posljedica sankcija Zapada.

Ruski predsjednik se obratio i globalnom jugu sa ažuriranom verzijom sovjetske poruke: da Moskva poštuje suverenitet i pravo svake nacije da „slijedi svoj put“, za razliku od zapadnjačkih kolonijalnih sila koje historijski to nisu radile. Privukao je pažnju i na kontinuiranu zapadnjačku ekonomsku dominaciju i eksploataciju zemalja u razvoju kroz „neokolonijalnu“ globalizaciju.

Putin nije propustio priliku ni da govori o „boljkama“ zapadnih društava, naizgled usmjeravajući svoje riječi na one koji se protive svojim vladama na Zapadu ili se ne slažu sa vodećim kulturnim i društvenim normama.

Činilo se da ciljano igra na kartu sentimenata konzervativaca na Zapadu, spominjući „kulturu poništavanja“ i predstavljajući je kao despotsko brisanje onoga što se smatra pogrešnim ili nesnošljivim po mišljenju liberalnih elita. Govorio je o tradicionalnoj, kršćanskoj srži zapadne civilizacije, odbacujući „čudne ideje poput „desetaka rodova i parada ponosa“. Putin je naglasio da on ima problem s zapadnjačkim „elitama“, a ne s ljudima na Zapadu.

‘Cijena podrške Ukrajini’

Ruski predsjednik se čak pokušao dodvoriti ekološkim aktivnostima, izjavivši da zbog sukoba s Rusijom, Zapad ignoriše klimatske promjene.

Ukratko, dao je svima na zapadu, istoku i jugu dovoljno širok razlog da misle na vlastite probleme i globalne krize i da rat u Ukrajini posmatraju kroz prizmu: ne radi se samo o Ukrajini; radi se o nečemu mnogo većem.

Ovo je poruka koju Putin i Kremlj pokušavaju prenijeti svijetu i posebno Zapadu – cijena podrške Ukrajini je prevelika, a njen značaj – isuviše zanemariv, kada se uporedi s onim s čim se svijet nosi. Može se riješiti jednostavno „ravnopravnim dijalogom“.

Moskva, naravno, igra značajnu ulogu u raspirivanju ovih kriza: od vođenja plinskog rata s Evropskom unijom do podrivanja UN-ovog sporazuma o žitaricama, ograničavanja izvoza ukrajinskih žitarica i pogoršavanja situacije s nestašicom hrane na globalnom jugu. Cilj je odvratiti pažnju svijeta od rata u Ukrajini, predstaviti ga kao malo, regionalno, ako ne i domaće, pitanje.

Zaista, za one koji ne prate rat u Ukrajini pomno, koji ne razumiju kontekst i koji ne vjeruju vijestima o ratnim zločinima, to što Putin govori može biti dovoljno razumno. Ali nažalost, to što on zamišlja kao „dijalog“ ili „rješenje“, zapravo je, potpuna predaja Ukrajine –  da Zapad pristane da se povuče i zažmiri pred užasima ruskog rata i okupacije.

To je multipolarnost o kojoj Putin propovijeda – svjetski poredak koji omogućava onima koji imaju vlast da rade šta žele i da prilagođavaju međunarodne zakone.

I dok Putin želi da svijet zaboravi Ukrajinu, on je njome opsjednut. Za njega je ovo stvar lične prirode; tiče se ostvarivanje „historijske pravde“ u njegovom ruskom imperijalnom razumijevanju iste.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.