Smrtonosni poljubac Lavrova ‘Otvorenom Balkanu’

Evropska unija više neće ostavljati otvorenom nišu za širenje utjecaja Aleksandra Vučića na susjedne države, nego će definirati modalitete i pravila saradnje na Zapadnom Balkanu.

Projekt 'Otvoreni Balkan' sličniji je SEV-u ili njegovoj današnjoj inačici - Euroazijskom savezu, piše autor (EPA - Ilustracija)

Kad je u lipnju ove godine propao pokušaj provociranja slobodnoga svijeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova posjetom Srbiji, autoritarnoj državi na rubu Europe, koja sustavno odbija svaku ideju sudjelovanja u procesima slobodnoga demokratskog svijeta, izolirani je “diplomat” ruskog predsjednika Vladimira Putina rezolutno govorio o tome kako je let ruskoga državnog zrakoplova preko teritorija balkanskih članica NATO-a spriječen zato da bi se njega onemogućilo da u Beogradu podupre projekt “Otvoreni Balkan”.

Ozbiljni američki analitičari odmah su prepoznali da je ova Lavrovljeva izjava, koja i nije dobila neki veći odjek, kao niti njegovo isprazno govorenje o “konkurentskom projektu” Europske unije, što ga je on krstio kao “Zatvoreni Balkan”, zapravo Lavrovljev “poljubac smrti”  projektu “Otvoreni Balkan”, uz koji se autoritarni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izuzetno  snažno “emotivno vezao”.

I doista, netom održani summit Berlinskog procesa jasno je pokazao da su europske institucije, a prije svih njemačka diplomacija, vrlo dobro čuli Lavrova i da su razumjeli njegovu poruku. U Berlinu je postalo očito da EU više neće ostavljati otvorenom nišu za širenje Vučićeva utjecaja na susjedne države, nego da će Unija definirati modalitete i pravila suradnje u zapadnobalkanskoj regiji, doista usklađene s europskom političkom tradicijom.

Nebitno je da li je “Otvoreni Balkan” ruska politička ideja, servirana da bi razarala demokratske procese na rubu Europe, je li to plod “trampave” i loše pripremljene Trumpove administracije, ili je posljedica “političke inovativnosti” Vučića i njegovog tima. Nakon Lavrovljeve laude tom projektu njegovo površno promatranje, kakvo je do tada dominiralo u međunarodnoj areni, jednostavno više nije bilo održivo, a europska administracija, koja je inače sklona svoditi svoje stavove na “pogled iz helikoptera” na procese na Balkanu, morala je detaljnije promisliti što stoji iza koncepta regionalne suradnje, kojem su Vučić i izvršitelji unutar njegova režima evidentno snažno posvećeni.

Stvorene temeljne političke pretpostavke

Površni, “helikopterski pogled” davao je sliku o tome da se radi o autonomnom i autohtonom pokušaju izgradnje “europskog modela” na Balkanu, modela koji bi osigurao konsolidaciju ekonomskih odnosa nakon ratnih sukoba, otvaranje prostora za slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala te stvaranje carinske unije koja bi trebala odigrati ulogu kakvu je u Europi odigrala Europska ekonomska zajednica. U Europi su, međutim, vrlo svjesni činjenice da je proces integracije, od Europske zajednice za ugljen i čelik, preko EEZ-a do današnje Europske unije, ujedno i izrazito važan mirovni  proces, proces stvaranja trajnog mira na europskom kontinentu.

Taj se mirovni proces provodio inicijalno na dva “fronta” – uz pomoć Vijeća Europe uspostavljani su kompatibilni demokratski politički sistemi, a ekonomskom integracijom stvoren je najprije, sustav u kome su priprema za rat i tajno naoružavanje postali nemogući, jer su integrirane teške industrije zemalja sudionica u procesu. Pomoću procesa europskog pokreta unutar Vijeća Europe stvorene su pak temeljne političke pretpostavke: naglašeno je značenje načela vladavine prava, osobnih i ekonomskih sloboda, a s pozicije uspostavljanja trajnog mira posebno je važno bilo načelo nepromjenjivosti granica. Zaštita manjinskih skupina u pojedinim državama osigurava se diobom vlasti, jačanjem demokratskih mehanizama, a ne podjelom teritorija.

Tek kad je načelo nepromjenjivosti granica, u kombinaciji s načelima vladavine prava i zaštite individualnih i kolektivnih prava svih građana zemalja u integracijskom procesu, postalo “općim mjestom”, prihvaćeno od svih sudionica u procesu, europska je integracija mogla postati uspješan proces. Važno je još bilo osigurati i načelo ravnopravne matrične suradnje svih država u procesu. Europska integracija ne bi bila efikasna da se nije zasnivala na ravnopravnosti svih zemalja u procesu, nego da je podrazumijevala hegemonističku poziciju najvećih ili najbogatijih te podređivanje malih i siromašnijih članica integracije. Upravo je zato silno važan i naglašen postao još jedan “stup”, oslonac europske integracije: ravnomjeran i održiv društveni razvitak.

Europljani su već pomalo zaboravili da je, osim EEZ-a, na teritoriju Europe nekoć funkcionirao i konkurentski projekt – sjeća li se još tko SEV-a, Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć. Riječ je o ekonomskoj dimenziji onoga što ipak bolje pamtimo – Varšavskog ugovora, kao vojnog saveza zemalja Istočnoga bloka. Za razliku od europske integracije, istočnoeuropsko povezivanje nije bilo zasnovano niti na konceptu zaštite sloboda i prava, nije se temeljilo na vladavini prava i pravnoj sigurnosti, nije se zasnivalo na nepovredivosti granica zemalja u “procesu”, a pogotovo ne na njihovoj međusobnoj ravnopravnosti. Ideološka potka bila je “razvoj realnog socijalizma”, a taj se koncept zasnovao na Staljinovoj doktrini “socijalizma u jednoj zemlji”, prema kojoj je bilo proklamirano da se socijalizam u svijetu može širiti samo “tenkovima Crvene armije”.

‘Otvoreni Balkan’ sličniji EAS-u

Upravo suprotno europskoj integraciji, kao mirovnom procesu i poratnom zacjeljivanju rana nastalih sukobom, u svojoj je koncepciji SEV bio ono što je manji entitet danas unutar Bosne i Hercegovine – posljedica ratnog osvajanja. Balti i Poljaci su, u okvirima onoga što je rudimentarno ostalo od građanskog društva, uglavnom u konspiraciji, čuvali svijest o okupaciji, a i građani drugih država u tom “istočnom procesu integracije” bili su vrlo svjesni da žive pod sovjetskom, odnosno kriptoruskom hegemonijom. Takva integracija zasnivala se na sili i čim je ta sila nestala, nestali su i svi tragovi te “povezanosti”.

Projekt “Otvoreni Balkan”, iako se stvara slika kao da je riječ o projektu izvorne balkanske inačice europske integracije, sličniji je SEV-u ili njegovoj današnjoj inačici – Euroazijskom savezu (EAS). Projekt se ne zasniva niti na nepromjenjivosti granica i ideji da ideju prekrajanja granica valja nadomjestiti zaštitom individualnih i kolektivnih prava građana, a projekt u svom temelju nema niti koncepta matrične suradnje i ravnopravnosti svih uključenih u proces. Kao što su Putinov projekt “ruskog svijeta” i EAS snažno međusobno komplementarni, tako je i Vučićeva inačica Putinove ideologije – “srpski svet” – čvrsto povezana s “Otvorenim Balkanom”.

Patogeni karakter Vučićeve interpretacije projekta “Otvoreni Balkan” vrlo je prepoznatljiv u Crnoj Gori, a odnos prema sudjelovanju u ovom projektu posve se poklapa s temeljnom razdjelnicom u crnogorskom društvu – podjelom na pristaše konstitucionalnog suverenizma i one koji u ime sudjelovanja u “srpskom svetu”, ili kako se već trenutno zove stari koncept “Velike Srbije”, podržavaju razaranje institucija vlastite države.

Upravo kao što je odnos prema Temeljnom ugovoru s organizacijom što je crnogorski suverenisti dosljedno označavaju kao “Crkvu Srbije”, razotkrio stvarnu političku poziciju trenutnoga crnogorskog tehničkog premijera Dritana Abazovića, tako ga i odnos prema “Otvorenom Balkanu” svrstava u politički blok koji razara institucije svoje države (a ovih je dana, sudjelovanjem u velikosrpskom parlamentarnom puču, kad su pokušali ustavne odredbe o instituciji predsjednika Republike, o njegovim ovlastima i opozivu, mijenjati zakonom, usvojenim običnom parlamentarnom većinom, vulgarno posve razotkrio svoj pravi politički karakter, nespojiv s europskim vrijednostima i tradicijom).

Patogeni utjecaj ‘Otvorenog Balkana’

Sličan je patogeni utjecaj “Otvoreni Balkan” trebao imati i na Bosnu i Hercegovinu, a čini se da je ovdje ustrajanje Putinova trabanta Milorada Dodika na nasilnom uguravanju Bosne i Hercegovine u Vučićevski projekt bilo dostatan alarm i upozorenje demokratskim političkim akterima.

Nervozna reakcija premijera Srbije, ali i tamošnjih režimskih komentatora i analitičara, na projekt na koji je Srbija morala pristati unutar Berlinskog procesa (uzajamno priznavanje diploma u akademskoj zajednici i pri zapošljavanju te uzajamno priznavanje prava državljanima zemalja obuhvaćenih Berlinskim procesom da granice tih zemalja prelaze samo s osobnom iskaznicom) pokazuje da Vučić, koji je slanjem  premijerke Ane Brnabić u Berlin, jer je europska arena postala prevruća za njega (a i imao je istovremeno posla u zaoštravanju krize u susjednoj državi, koja je dio Berlinskog procesa, ali ne i “Otvorenog Balkana”, na Kosovu) jako dobro razumio da je unutar Berlinskog procesa počela nastajati europska platforma koja će “Otvoreni Balkan” smjestiti onamo gdje je tom procesu i mjesto, potisnuti ga u zaborav gdje već duboko počiva i njegov uzor – SEV.

Balkanu je nužna inicijativa za međusobno povezivanje, izgradnju povjerenja i otvaranje ekonomskog prostora. Ta se inicijativa mora, međutim, zasnivati na konceptu nepromjenjivosti granica i njihovu poštivanju, na mirotvorstvu i vladavini prava, ali i ne manje važno, na ravnopravnosti i ravnomjernom razvoju, uz striktno sprečavanje svakog oblika ekonomskog hegemonizma i političkog podčinjavanja. U tom smislu, prvi summit Berlinskog procesa, što ga je moderirao njemački kancelar Olaf Scholz, predstavlja veći iskorak za Balkan, nego što se to možda na prvi pogled čini. Nakon definiranja jasnog stava EU-a prema opasnom kontaminiranom projektu Zapadnog Balkana i veliki spori diplomatski brod Sjedinjenih Američkih Država lakše će promijeniti kurs, a potpora Vučićevu Balkanu ubuduće bi mogla dolaziti samo od tamo otkud je došao i smrtonosni poljubac – od Putinovog aparata i pošiljatelja smrtonosnog poljupca Sergeja Lavrova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera