Rekonstrukcija (o)pozicije u bh. entitetu Republika Srpska

Slaba zainteresovanost stanovništva za stacionarne i dinamične peripatetične predstave političara ukazuje da je ‘bog iz stroja’ parlamentarne demokratije ipak javnost.

Javnost je taoc embarga eksternih odnosa s javnošću zbirnih briga i nespokojstava političkih lidera i političkih baza (Anadolija)

Krajem jula prošle godine, zabranom kvalifikovanja originalne države i predistorije bosaskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, zaključen je ugovor povjerenja srpskog nacionalnog korpusa.

Rekonstruisana (o)pozicija opet je preuzela i adaptirala abolicionizam, bijeg od reputacije ratnog rukovodstva i retoriku osvajanja publiciteta za debate o pokušajima novih nada u Republiku Srpsku.

Nije se desilo, pa ne postoje posljedice – nije teška početna pozicija za manipulativnu debatu o uticaju savremenog društva na posljedice ratnih dejstava. Osim za sve koji hoće, žele, mogu i trebaju (politički) djelovati u posturbicidnoj, postgenocidnoj stvarnosti, s moralnim i etičnim ciljevima. Ta pozicija još je složenija nego ranije jer manipulacija nacionalnog fakcionalizma zahtijeva konstrukciju zbilje takvu da odgovara nekom od ponuđenih realiteta u debati. I tako cik-cak, pa onda prema pravilima debate opet ukrug, sve dok manipulativni zahvat ad populum ne prokaže rješenja realiteta injektiranja i kavitacije mira i spokojstva za najširu moguću društvenu grupu.

Simbolička fortifikacia zgrada javne svojine

Manipulacija psihičkim osjećanjima sigurnosti, tu računa na dokidanje socijalizacije u kontekstu političkog doprinosa  a dizajn politike vremena i horizonta socijalizacije računa konkretno na osvajanje publiciteta događajima internih i eksternih odnosa s javnošću političkih lidera i političkih baza. Ukoliko je moguće doći do baza koje žele grubu podjelu političkog prostora na performere res publicuma (stvari publike) i publiku, s fizičkim barijerama scensko-gledališnih prostora.

Predizborna kampanja protekla je tako u peripatetičnim stacionarnim predstavama, simulacijama prerade prava glasa u prava na (re)delegiranje političkih borbi, a postizborna kampanja (kampanja temporacije izbora) u dinamičnim, takođe peripatetičnim litijama i skupovima s jasnim granicama scensko-gledališnog prostora. Inaugaracija, priprema za udaljavanja “otuđenih predmeta” poput simboličke fortifikacije zgrada javne svojine ogradama, barijerama, evidentni su prilozi internih odnosa s javnošću političkih lidera i političke baze. Ipak, ti gestovi u prostoru tumače se i kao eksterni odnosi s javnošću nacionalnog fakcionalizma, jer računaju na ugovor povjerenja zaključen u istom nacionalnom korpusu.

Evo šta misli Milorad Dodik, predsjednik RS, pola sata pred postavljanje ograda u centru Banjaluke povodom inauguracije: “Ukoliko se bilo ko usudi da zadre u imovinsko-pravne odnose RS bez debate i našeg odraza o tome, napisao je odluku koju ću ja ovdje predložiti o odvajanju Republike Srpske i znam šta govorim u ovom trenutku”.

I kud dalje s tom odlukom? Pred vladu i skupštinu…A tamo, stare strepnje srpskog entiteta miljenika. Nova zbilja za konstrukciju novog realiteta injektiranja i kavitacije mira i spokojstva, zaborava, političke amnezije. Religijske zakletve za otpuštanje dugova i grijehova, kompromis s božjom administracijom na zemlji uz podršku Srpske pravoslavne crkve.

Nakon 14 mjeseci ugovora povjerenja o reputaciji predistorije državne administracije, u toku je rekonstrukcija (o)pozicije datog političkog spektra. Neka pitanja i dalje nisu poželjna: Nije li firma u kojoj je rukovodilac bio Radovan Višković isporučila mehanizaciju za evakuaciju stanovništva Srebrenice direktno u genocid?; Nije li Nenad Stevandić bio lider u obračunu sa nelojalnim stanovništvom u Banjaluci ratnih devedesetih? U novom rebrandingu najmlađe srpske državne miljenice neće se govoriti tako o cvijeću srpske reforme devedesetih uvaženom premijeru i uvaženom predsjedniku skupštine. Nego, uvaženi gospodine…

Nove nade u društvu starih strepnji

Zvijezda tranzicionog bloka i njen politički metod su jasni. Nije to potpuno naturalistička prerada političke drame 19. vijeka, ali makar je glavni performer subverzivan u ne baš apsolutnom defetizmu. I alijenaciji od takvog rukovodstva u spektaklu razdvajanja sebe od entiteta, vidljivom kao odvajanje entiteta od države. Nikako drugačije nego kao realitet funkcije predsjednika, prvo će odvojiti sebe od ostatka administracije u RS, toliko da ukupni budžet kabineta predsjednika bude 50 miliona maraka, pa onda kroz fine pejzaže političke zbilje: vaspitanjem, govorom, pričom…Sa sredstvima iz javnih izvora finansiranja većim od ukupnih izdvajanja za kulturu i religiju, većim od trećine budžeta za prosvjetu, petine budžeta zdravstva. Čak tri miliona maraka više nego za jednokratne boračke dodatke, što je omogućila kolektivna amnezija originalne reputacije ratnih dejstava.

Hoće li u toj političkoj klimi opstati alternativna, subverzivna politička grupa izvršne i zakonodavne vlasti u Republici Srpskoj? Kako će to uspjeti nove nade u društvu starih strepnji? Treba imati na umu da su tek dio generativnog faktora političke klime eksternog komuniciranja političkih lidera i baza, i da trenutno nemaju druge mehamizme osim onih koje propisuje parlamentarna demokratija: uključivanje mase u političku sferu.

Internalizacija političke mase u procese donošenja odluka samo je metod i ništa manje: fokus grupe, dubinski intervjui sa specifičnim interesnim zajednicama (plenumi, sindikati), dubinska istraživanja javnog mnjenja u razgovorima sa javnošću. Pred Republikom Srpskom u narednom mandatu je cca 20 milijardi maraka budžetskih sredstava i ciljevi održivog razvoja o kojima zbir javnih mnjenja želi da govori i odlučuje, a ne da bude tek informisano.

Promjena je moguća

Sve što javnost dalje ne reželi od rekonstruisane (o)pozicije jeste prerada prava glasa u slobode redelegiranja političih borbi. Niti embargo eksternih odnosa s javnošću nacionalnog fakcionalizma i njenog korpusa: debate za javnost kao prezentacija skupa političih briga, plan budućnosti kao gotov proizvod, simboli vladavine ad hominem tj. grubih podjela na performere (ne)sporazuma i publiku.

Ne smije se zanemariti činjenica da je promjena moguća. Ali, ne treba se plašiti izostanka spektakla spajanja i razdvajanja, tantre političkog spektra nacionalnog fakcionalizma, plana budućnosti od događaja do događaja karnevalizacije demokratije. To su stare strepnje – uzusi omnibusa redelegiranja političkih borbi u zamjenu za koketiranje sa skupom političkih briga i nespokojstava političkih izabranika. Naspram još starijih nada kvalitativnih metoda istraživanja javnog mnjenja o ciljevima održivog razvoja.

Pokazalo se i ovim izborima da su političke baze dosadašnjeg nemedijskog političkog spektra koji računa na sve pomenute barijere opet ni polovina stanovništva s pravom da bira i bude birana. To je dokaz i masovnim medijima i političkim izabranicima da je javnost taoc embarga eksternih odnosa s javnošću zbirnih briga i nespokojstava političkih lidera i političkih baza. Dokaz da javnost zahtijeva potpunu promjenu paradigme i medijskog izvještavanja o političkim planovima budućnosti i političkog informisanja o promjenama volje demokratske većine.

A to je pokazala i zainteresovanost stanovništva za stacionarne ili dinamične peripatetične simulacije prerade političkih prava stanovništva u neograničenu slobodu političkih izabranika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera