Putinu treba izlaz u Ukrajini

Jedino u čemu je ruski predsjednik Vladimir Putin do sada bio dobar u svom ratu protiv Ukrajine je povlačenje i pokušaj prilagođavanja stvarnosti koja je potpuno drugačija od njegovih početnih uvjerenja, koja su uglavnom bila pogrešna. Kada ne možete učiniti sve što želite i sve više gubite, mudro je odstupiti kako biste ograničili gubitke. U slučaju Putina, čini se da povlačenje nije uslijedilo kao rezultat urođene mudrosti koliko je nesposobnost doprinijela usvajanju male količine iste.

Rusija je upravo bila prisiljena na povlačenje iz grada Hersona, koji je od velike strateške važnosti. Iako je povlačenje bilo neizbježno, zbog vojnih preokreta u sukobu koji više nisu odgovarali Moskvi da nastavi voditi rat na način na kako je to željela, napuštanje Hersona, iako privremeno, kako Rusi kažu, činilo se iznenađujućim. Kijev nije očekivao da će se to tako brzo desiti, čak i u najboljem slučaju.

Kada je rusko Ministarstvo odbrane proglasilo početak povlačenja, ukrajinski ministar odbrane je izrazio skepticizam prema saopćenju, očekujući da će to potrajati najmanje sedmicu dana. Međutim, Moskva je istog dana dovršila povlačenje i ukrajinske snage su ušle u grad. I pored toga, ukrajinski čelnici su krajnje skeptični prema motivima ruskog povlačenja iz Hersona. Smatraju da je možda u pitanju vojna smicalica kako bi se ukrajinska vojska uvukla u zamku.

Iz ovakve promjene bi se dalo zaključiti da je ukrajinski kontranapad na istoku i jugoistoku zemlje urodio plodom i da mijenja pravila sukoba u korist Kijeva. Bez obzira kakvi se motivi i ciljevi kriju iza napuštanja Hersona, sada je više nego očito da Putin sve dublje upada u ćorsokak u Ukrajini iz kojeg će se teško izvući s minimalnom štetom kako vrijeme odmiče.

Katastrofalne pogreške koje je napravio od izbijanja sukoba bile su dovoljne da se povjeruje da je rat u pat poziciji. Putin nije iskoristio te pogreške, što je trebao, da ispravi kurs i postigne minimalne dobitke, čak ni kada je odlučio biti donekle realan reducirajući ciljeve i ograničavajući ih na kontrolu regije Donbas, a zatim je pripojio četiri regije: Lugansk, Donjeck, Herson i Zaporožje.

Ruski neuspjeh u Hersonu

Tu se pokazalo malo mudrosti o kojoj govorim. Odluka o aneksiji bila je prenagljena i proturječila je sposobnosti Rusije da je nametne kao svršen čin, barem do sada. Također, to je uglavnom proizlazilo iz Putinove potrebe da pokaže Rusima da pobjeđuje u ratu, ali je time razotkrio još ruskih slabih tačaka.

Za razliku od povlačenja sa sjevera Kijeva na početku sukoba, što je Moskva tada promovirala kao inicijativu koja ima dobre namjere s ciljem da se napravi prostor za mogućnost uspostave mira, povlačenje iz Hersona se ne može plasirati na taj način. Putin nije bio prisiljen da se povuče iz ukrajinske regije, nego iz ruske regije, prema njegovim standardima. Ipak, treba biti oprezan pri donošenju zaključka da Putin više ne vidi mogućnost pobjede u ratu.

Putin je nedavno nametnuo djelomičnu vojnu mobilizaciju i nada se da će mu slanje 300.000 novih boraca na front pomoći da preokrene kurs. Počeo je sve učestalije nagovještavati mogućnost upotrebe nuklearnog oružja radi odbrane četiri pokrajine, ali je odnedavno, čini se, postao svjestan opasnosti od nuklearne eskalacije u sukobu. Što se tiče Ukrajine, ona više nema šta izgubiti u ratu i bori se da opstane kao država, no faktori koji uzrokuju ovaj ruski neuspjeh uglavnom se odnose na vojnu podršku Zapada Kijevu.

Putin zna da se bori protiv cijelog Zapada, a ne samo protiv Ukrajine. Uz malo razboritosti može pretpostaviti da mu ubrizgavanje dodatnih vojnih kapaciteta na bojno polje neće pomoći da preokrene situaciju u svoju korist. Ako Zapad pomogne Putinu da mudrije razmišlja, možda će se više uvjeriti u sigurne prednosti pregovora u odnosu na neizvjesnosti koje nosi nastavak rata.

Ruski neuspjeh u Hersonu mogao bi se pretvoriti u priliku da Moskva, Kijev i Zapad ponude opciju pregovora. Od trenutka kada je Putin otkrio da se rat ne može dobiti na način na koji je želio, tražio je druge opcije koje bi se ublažile posljedice vojnih neuspjeha, na način da se ograniči lista ciljeva i intenziviraju ruski razgovori o miru. Međutim, ne može izbjeći činjenicu da ga vojna nemoć čini ranjivijim za pregovaračkim stolom.

Zajednička stvar koja trenutno spaja Rusiju, Ukrajinu i Zapad je ta da su svi iscrpljeni ratom koji će se okončati samo političkim rješenjem. Ukoliko opcija pregovora i dalje postoji, neće dobiti zamah ako je u Kremlju ne budu vidjeli kao najbolju od svih loših opcija. Zapad može odigrati ulogu u poticanju Putina na pregovore pokazujući spremnost da osigura izlazak koji će mu sačuvati obraz.

Realnost je da odustajanje radi smanjenja gubitaka također predstavlja dobitak, dok je Putinov problem u tome što nije sebi ostavio prikladnih opcija da se izvuče s minimalnim gubicima. Rat je uveliko naštetio Putinovom imidžu kao snažnog vođe koji je sposoban da vrati status Rusije, a postao je upitan i za mnoge Ruse, uključujući i one koji podržavaju rat.

Najmanje zlo

Nejasni ciljevi u ratu pomogli su Putinu da izbjegne postavljanje ranih kriterija za dobit i poraz, ali budući da se morao povući iz sjevernog Kijeva i izgubiti Harkiv i prepustiti Herson, više ne može ignorirati jasno definiranje kriterija. Ovo se može činiti kao pozitivan znak da je elemenat pragmatizma u Moskvi u porastu. Bez obzira je li povlačenje iz Hersona vojna zamka Rusije ili nešto drugo, cijena ruskih pokušaja da povrati kontrolu nad Hersonom u budućnosti samo će dodatno zakomplicirati situaciju za Putina.

Ruski predsjednik je nedavno poslao nekoliko naznaka svoje spremnosti na pregovore, između ostalog odustajanje od implicitnih prijetnji upotrebom nuklearnog oružja, povlačenje iz Hersona i povratak na sporazum o žitu. Pristanak Rusije na produženje sporazuma, koji istječe krajem ove sedmice, sigurno će poslati još jednu ohrabrujuću pozitivnu poruku. Glavni problem na putu postizanja mira i dalje ostaje poteškoća da se jasno razumije šta Putin želi od rata, ali je zato jasno da ne želi poraz.

Trenutna vojna situacija predstavlja ozbiljnu priliku za davanje prioriteta pregovorima. Nije jasno kakvi će biti budući planovi Rusije u sukobu, ali ova situacija daje Kijevu i Zapadu šansu da potaknu Kremlj na mudrije odluke. Moskva bi mogla pokušati dobiti zvanično ukrajinsko priznanje njene kontrole nad ostatkom teritorija na istoku i Krimu u zamjenu za odustajanje od Hersona, u smislu da je to dio Rusije, i prestanak napada na vitalnu infrastrukturu Ukrajine.

Razumljivo je da bi se Kijev opirao takvoj opciji, ali bi mogao pronaći interes u postizanju kompromisa ako bi mu se osigurao djelomičan povratak na status quo koji je postojao prije ruske invazije. To bi zvučalo posebno bolno za Putina, ali je to najmanje zlo. Kako bi se kompromis postigao, Rusija, Ukrajina i Zapad morat će poduzeti mnogo recipročnih koraka radi smirivanja vojnih tenzija i stvaranje uvjeta za postizanje dogovora. Precizni uvjeti bilo kakvog dogovora ovise o onome što se događa na bojnom polju, a ono što se trenutno događa ni na koji način ne pomaže Rusiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.