Nova jevrejska država na Levantu: Nuklearna sila koju vode fanatici

Izraelska kolonijalna demokratija rodila je potencijalno ekstremniji tip “jevrejske države”, nalik sofisticiranijoj i modernijoj verziji oružane grupe Islamska država Irak i Levant. Ali, za razliku od ISIL-a, koji je začet i poražen ratom, Izrael je jedina nuklearna sila na Bliskom istoku danas. Fanatici, fašisti i ultradesničarski fantazisti, koji su pobijedili na posljednjim izborima u Izraelu, spremaju se da formiraju najekstremniju vladu u historiji ove države. Sigurno će uključiti novu zvijezdu jevrejske države u usponu, Itamara Ben-Gvira, radikala koji bljuje nasilje, mrzi Palestince i na čijoj će podršci vlada stajati.

Većina vjerskih nacionalističkih i ultraortodoksnih stranaka u vladi, prvoj u izraelskoj historiji, željela bi preobraziti jevrejsku državu prema teokratiji koja se pridržava halahe (jevrejskog zakona) i završiti kolonizaciju Palestine u cjelosti, šta god da bude. Ali, bi li to mogle? Šta u stvarnosti one mogu uraditi što njihovi prethodnici već nisu, u pogledu sijanja smrti i uništenja te dodatnog širenja ilgealnih jevrejskih naselja u Palestini?

Etničko čišćenje Zapadne obale

Benjamin Netanyahu, koji će vjerovatno formirati i voditi novu koalicionu vladu, zna iz iskustva, kao premijer s najdužim stažom, da postoji granica do koje Izrael može ići prije nego što se susrestne s oštrim palestinskim i arapskim otporom. Korak dalje, i Izrael bi također mogao izgubiti podršku u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama; podršku koja je nužna za sigurnost ove države i njen regionalni položaj. Ranije je preferirao postepene korake nad radikalnim mjerama koje bi mogle otuđiti glavne izraelske prijatelje i nove regionalne partnere. Netanyahu bi stoga mogao pokušati suzbiti želju partnera da pripoje okupiranu Zapadnu obalu i etnički je očiste od njenih palestinskih stanovnika.

Ali opet, upitno je hoće li on moći ukrotiti ove vjerske fanatike, znajući da oni imaju kontrolu nad opstankom njegovog premijerskog mandata; njegovom jedinom garancijom da će ostati van zatvora, nakon što je optužen za teške korupcijske prekršaje. Mislim da je duh konačno izašao iz boce. Ovi izbori su otvorili Pandorinu kutiju koja bi mogla odvesti Izraelce na mračnu stranu. Otkrili su krhkost izraelske osebujne liberalnosti kao kolonijalne države i razotkrili su svepristuni fanatizam među većinom biračkog tijela nakon desetljeća nesputane vojne okupacije.

Nepokorne izjave Netanyahuovih skandaloznih novih partnera odražavaju preovladavajuća uvjerenja među većinom izraelskih desničarskih stranaka, uključujući njegov Likud, koje su vladale državom proteklih desetljeeća. Ali sada, kada se otvoreno hvale jevrejskom nadmoći, teže je Netanyahovoj Hasbari (javnoj diplomatiji) da sakrije njihov, ili svoj, rasizam od ostatka svijeta. Ipak je Bibi, kako je Netanyahu poznat, bio taj koji je još u augustu uspostavio uniju dvije ili tri male fanatične stranke kako bi osigurao da masksimiziraju broj svojih mjesta i pridruže se njegovoj budućoj koalicionoj vladi. Prošle su iznimno dobro: stranke Vjerski cionizam osvojila je 14 mjesta. Među njenim poslanicima je i Ben-Gvir.

Monstruoznost od 733 stranice

Druga dva Netanyahuova koaliciona partnera, ultraortodoksne jevrejske stranke Shas i UJT, koje su društveno regresivne koliko i politički fanatične, osvojile su 18 mjesta. Zajedno sa 32 ultradesničarska člana Likuda, čine udobnu većinu istomišljenika od 64 mjesta u Knessetu od 120 mjesta.

Ohrabren novim mandatom, vječito samozadoovljni Netanyahu mogao bi preskočiti strategiju postepenog uvećanja koju je do sada koristio u koristi maksimalističke agende. Na domaćem planu to bi moglo uključivati njega, koji pokušava kontrolirati sudstvo i druge poluge države te dodatno marginalizira izraelsku palestinsku manjinu. Na regionalnom planu to bi moglo uključivati pripajanje okupiranih teritorija i bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja, s rizikom suočavanja s međunarodnim negativnim reakcijama i ratom.

Ali, hoće li? Odgovor možda leži u njegovoj nedavno objavljenoj autobiografiji, napisanoj s reizborom na umu. U ovoj monstruoznosti od 733 stranice, pod naslovom Bibi: Moja priča, Netanyahu uporno potcrtava iransku nuklearnu prijetnju izraelskoj sigurnosti i potrebu da je se riješi jednom zauvijek i insistira na marginalnosti Palestine za normalizaciju odnosa s arapskim svijetom.

Ambiciozna politička ‘životinja’

Kao pokvarena ploča, uzastopno odbacuje “centralnost Palestine“ za rješavanje arapsko-izraelskog sukoba i osuđuje sve oblike nuklearne diplomatije i bilo koji tip normalizacije odnosa s Iranom kao naivan i nesmotren. Jasno daje do znanja da je makijavelijanac; da obožava moć – tvrdu moć – i da vjeruje kako je nadmoćna vojna sila jedini način da se postignu mir ili sigurnost. Okrutni narcis, spreman je na sve da bi ostao na poziciji, uključujući izdaju najbližih saradnika i partnera.

Kao i svi populisti, vjeruje u teorije zavjere. Iako je premijer s najdužim stažom u historiji države, Netanyahu tvrdi u svojoj knjizi da su ga tokom njegove karijere, elite, mediji, sudstvo i duboka država, pa čak i američki predsjednici, pokušavali uništiti. Bibi, knjiga je o drskosti: u kojoj Netanyahu, žrtva brojnih zavjera, priča zapanjujuće priče o Bibiju pobjedniku i onom koji je porazio sve žive neprijatelje, stvarne i imaginarne. No, budući da je knjiga puna laži, pretjerivanja i drugih pogrešnih predstavljanja, sigurno je da laže i o sebi i o svojoj porodici, ostavljajući čitatelju da čita između i izvan redova. Na taj način se može zaključiti za šta se zalaže ova uporno ambiciozna politička “životinja“, ali teško je razaznati ko je on; stvarni od fiktivnog, blagoslovljeni od šupljeg. Kao da tu, zapravo, nema ničega; ništa osim pažljivo upakovanog karaktera i klišea.

On, koji nema nimalo suosjećanja, neće dozvoliti nikome i ničemu da mu stane na put. Iskustvo ne čini Netanyahua poniznim. Naprotiv: sa svakim poglavljem on postaje drskiji i samopouzdaniji, govoreći o sebi kako hoda među velikanima, kako se vozi između Washingtona i Moskve, kao da je prorok Izraela, vođa supersile, kao da je nepobjediv.

Ko visoko leti, nisko pada

To stanje duha, zajedno s njegovom novom pobjedom, moglo bi potaknuti Netanyahua da djeluje još agresivnije u Palestini i prema Iranu u regiji, kako bi Izrael vladao na Bliskom istoku. Kako on to vidi, SAD je glup, a predsjednik Joe Biden popustljiv i slab; Arapi su podijeljeni, a njihove vođe cinične; Evropska unija je zaokupljena Ukrajinom i Rusijom koje ratuju; a Kina je zauzeta s…. pa, Kinom.

Ali, imam novosti za Bibija i njegove “babune“ – kako opozicija naziva njegove pristalice. Svako takvo prekoračenje je sigurna greška, koja rizikuje veliki povratni udarac vojno, politički i na drugim frontovima. Palestina će ostati sveti simbol nepravde za Arape i centralna za rješenje njihovog sukoba s Izraelom, uprkos činjenici da je nekolicina lidera okrenula leđa Palestincima kako bi umirila Washington. I, na kraju, ali ništa manje važno, oholost donosi katastrofu; bilo kakvo bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja samo će ojačati iranski režim i dovesti do regionalnog rata s nesagledivim posljedicama za Izrael, SAD i Bliski istok. Ne zaboravite: ko visoko leti, nisko pada.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.