Zbog čega je važna turska diplomatija s Rusijom

Još jednom se pokazalo da je vještina balansiranja koju turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koristi prilikom zauzimanja stava svoje zemlje u rusko-ukrajinskom ratu u interesu cijeloga svijeta te kako ne ide samo u prilog Turske. U vrijeme kada se cijene žitarica u svijetu pripremaju za novi skok, nakon što je Rusija suspendirala učešće u sporazumu o žitu, dovoljan je telefonski razgovor Erdogana s Vladimirom Putinom da nagovori ruskog predsjednika da odustane od te odluke i vrati se sporazumu.

Putin je tvrdoglava osoba, nepredvidivog karaktera i više puta je nagovijestio mogućnost korištenja nuklearnog oružja kako bi izbjegao poraz u ratu te povećava zalihe hrane i energije, ali postaje još opasniji kada svjetski čelnici teško uspostavljaju komunikaciju s njim i ne slušaju ga. Jednostavno, Erdogan je jedini istaknuti vođa koji je nakon rata bio u stanju satima razgovarati s Putinom i sjediti blizu njega, pri čemu nije bilo potrebe za korištenjem dugačkog stola.

Sjajan model za regionalnu diplomatiju

Erdogan se nekima može činiti kao vođa koji želi iskoristiti krize isključivo za ostvarivanje dobitaka, ili kao osoba s narcisoidnim ponašanjem koja zloupotrebljava potrebu drugih, što je legitimna stvar u nastojanjima zemalja da ostvare svoje interese. Međutim, da ne postoji osoba poput njega koja je sposobna komunicirati s Putinom i natjerati ga da sluša, situacija bi vjerojatno bila mnogo gora nego što je sada.

Erdogan je vješto uspio predstaviti Tursku kao regionalnu silu, sposobnu da ovaj sukob pretvori u priliku da uveća svoj geopolitički značaj za Rusiju i Zapad, koristeći istovremeno svoj utjecaj na Putina kako bi umanjio negativne efekte rata na Ukrajinu i svijet.

Ankara ne bi mogla odigrati ovu ulogu bez svoje uravnotežene politike, koja je pružila sjajan model za regionalnu diplomatiju, jer je uspjela, sa svojim skromnim sposobnostima u usporedbi s globalnim silama, napraviti veliki proboj u sukobu, kao što je sporazum o žitu. Također je natjerala Putina da posveti određenu pažnju opciji mira. Prednosti turskog balansiranja ne treba posmatrati samo iz perspektive doprinosa tome da svijet bude pošteđen krize s hranom ili otvaranja male diplomatske rupe u ratnom zidu, već i iz šire geopolitičke perspektive sukoba.

Efikasna i plodonosna komunikacija s Putinom

Pored toga da je sporazum o žitu odigrao još jednu ulogu, a to je djelomično ograničavanje ruske vojne aktivnosti u Crnom moru, turska aktivacija Montreux konvencije pomogla je smanjiti militarizaciju Crnog mora i stvorila ogromne probleme Rusiji da efikasno koristi svoju pomorsku flotu u ratu. Uporedo s tim, ovo je doprinijelo tome da Rusija sagleda ovakav korak iz perspektive svog interesa da se Zapadu onemogući izlazak na Crno more, gdje bi blokirao jedan od najvažnijih izlaza Rusije prema svijetu.

Potezi koje je Turska poduzela u Crnom moru bili su korisni i za Zapad, jer su uskratili Rusiji mogućnost da u dovoljnoj mjeri koristi svoje pomorske kapacitete u regiji protiv Ukrajine. Pored toga, Ankara je uspjela iskoristiti svoju ulogu u Crnom moru i potrebu Moskve za njim, s obzirom na to da predstavlja ekonomski i trgovinski izlaz kao alternativu Zapadu u kontekstu sankcija, za jačanje svojih ekonomskih i geopolitičkih interesa te kao kartu za vršenje pritiska na Putina da prihvati sporazum o žitu i da odustane, barem privremeno, od ambicija da potpuno izolira Ukrajinu od Crnog mora.

Ove važne pomake koje je Turska napravila tokom sukoba Zapad ne bi trebao posmatrati isključivo kao njene vlastite dobitke ili kao nešto što je približilo tu državu Rusiji. Turska diplomatija balansiranja postala je efikasan i plodonosan način komunikacije s Putinom kada se poveća njegova tvrdoglavost, a ujedno i sredstvo za vršenje pritiska kada se pojavi potreba za ublažavanje globalne zabrinutosti oko hrane.

Erdogan je u pravu: Rusija i Ukrajina su jake države

Uprkos zabrinutosti Zapada zbog primjetnog rasta tursko-ruskog partnerstva nakon rata, to se nije desilo nauštrb početnog stava Ankare o odbijanju rata ili njene ključne uloge u NATO-u. Turska je i dalje glavni podržavatelj Ukrajine i njenog teritorijalnog integriteta. Također, i dalje pridaje značaj svom članstvu u NATO-u i svom odnosu sa Zapadom kao važnom sredstvu za postizanje ravnoteže s Rusijom.

Od kako je izbio rat Erdogan je nastojao igrati posredničku ulogu između Moskve i Kijeva kako bi se uspostavio mir. Više puta je nudio da Turska bude domaćin sastanka između Putina i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog za jednim stolom. Također, njegova zemlja je bila domaćin bilateralnih sastanaka na visokom nivou između Rusije i Ukrajine, a gotovo je uspjela u tome da se pokrene proces pregovaranja. Međutim, njeni napori nisu dobili dovoljnu podršku Zapada, jer su neke zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, vidjele sukob kao priliku da oslabe Rusiju i ponovno potvrde svoju vlast nad Evropljanima.

Erdogan je u prvim danima rata otvoreno upozorio Rusiju da je Ukrajina jaka država, koju nije lako kontrolirati, a nakon toga je upozorio i zapadnjake da je i Rusija jaka zemlja, koju nije lako pobijediti. Turska je pristupila sukobu iz realističke perspektive, koja kombinira prepoznavanje duboke zabrinutosti Rusije zbog širenja NATO saveza prema njenim granicama i potrebu Ukrajine da odluči o budućnosti koju želi te da pronađe način za rješavanje međusobnih sigurnosnih problema između Moskve i Zapada. Nažalost, ovaj pristup nije bio dominantan u ovom sukobu.

Pojedini zapadni čelnici su kratkovidi

Ankara je odabrala pravu stranu kada je odlučila dati prednost mirovnim naporima nad potpirivanjem sukoba. Razmišljala je hoće li, ako se pridruži zapadnim sankcijama protiv Rusije, ili podlegne američkim zahtjevima da isporuči ruski sistem S-400 Ukrajini i odluči dopustiti zapadnim flotama prelazak u Crno more, Putin tada biti slabiji nego što je danas?

Hoće li tursko svrstavanje na stranu Zapada osigurati da ne dođe do vojnog sukoba između Rusije i Zapada u Crnom moru, koji bi se iznenada mogao razviti u treći svjetski rat? Je li svijet mogao smanjiti rizike globalne krize s hranom da Ukrajina nije mogla izvoziti svoje žitarice u svijet? Bi li energetska kriza u Evropi bila manja nego što je danas da je Putin odlučio kazniti Tursku i zaustaviti preostale isporuke ruskog plina preko te države evropskim zemljama? Ova bitna pitanja, iako je teško pouzdano odgovoriti na njih, dovoljna su da ukažu na značaj turske diplomatije balansiranja da se izbjegnu najopasniji scenariji ovog rata.

Svi bi trebali pokazati zahvalnost Turskoj za ulogu koju igra. Putin nikad nije bio uvjeren u korist sporazuma o žitu, jer se time Kijevu pruža pojas spasa da izbjegne ekonomski kolaps. Rusija nije ostvarila ekonomske koristi od toga u onoj mjeri u kojoj je to ostvarila Ukrajina, ali je Putin ipak pristao na taj dogovor cijeneći uravnotežen stav Turske. Pojedini zapadni čelnici su kratkovidi kada je u pitanju Turska i njena geopolitička uloga, a njihovo neprijateljstvo prema Erdoganu obično prevladava u oblikovanju njihove percepcije o Turskoj i ključnoj ulozi koju ima kao tačka ravnoteže između Istoka i Zapada.

Glavni centar za prodaju plina evropskom kontinentu

Zapravo, Rusija je bila u stanju bolje razumjeti geopolitički značaj Turske u odnosu na zapadnjake. Važnost turske diplomatije balansiranja više nije ograničena samo na to da se žitni koridor Ukrajine prema svijetu održi na životu, već je postala sredstvo za zaustavljanje pogoršanje sukoba i pružanja nade u mir.

Kao rezultat ovakvog balansiranja, Turska se pretvorila u ključnog igrača u restrukturiranju energetskog sistema između Rusije i Zapada i stabilizaciji opskrbe Evropom ruskim plinom, zahvaljujući projektu kojim se Turska pretvara u glavni centar za prodaju plina evropskom kontinentu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.