Apsurdni izraelski izbori i fikcionalna demokratija

Što je veći broj izbora koje Izrael održava, to okrutniji oni postaju.

Pristalice bivšeg izraelskog premijera Benjamina Netanyahua prisustvuju skupu u sklopu kampanje uoči izraelskih izbora u Or Yehudi, 30. oktobra 2022 (Reuters)

Snažna izraelska vojska i napredna ekonomija su nepobitne činjenice, ali mnogo slavljena demokratija je potpuna fikcija.

Izrael tvrdi da je jevrejska i demokratska država. Zapravo, nije nijedno od to dvoje. Hvali se da je „država jevrejskog naroda“ odsvuda, kada manje od polovine Jevreja svijeta živi u toj državi. Izrael danas vlada nad više od 15 miliona ljudi između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, od kojih polovina nisu Jevreji; većina ne može glasati u Izraelu.

Izrael čak ni ne priznaje „izraelstvo“ kao nacionalnost i odbacuje liberalni demokratski koncept „države svih njenih građana“. Umjesto tog, jevrejska država priznaje dva sloja ljudi: Jevreje koji imaju puna prava i Palestince koji moraju biti sretni sa manjim ili nikakvim pravima. Ove Palestince nerado tolerišu kao građane drugog reda, okupirani su i ugnjetavani kao kolonijalni podanici, ili ih drže podalje kao neželjene izbjeglice, čije bi neotuđivo pravo na povratak uništilo „jevrejsku državu“.

A ako to nije dovoljno da se namrštite, razmotrite činjenicu da u „jevrejskoj državi“ nema konsenzusa o tome „ko je Jevrej“. Ortodoksni, reformistički i sekularni Jevreji imaju različita, pa čak i suprotstavljena, tumačenja jevrejstva. To je vjersko pitanje koje ovisi o politici moći.

Pa ipak, pravna i politička logička podloga u aparthejdnom, kolonijalnom Izraelu daje prednost Jevrejima koji žive na svim teritorijama između pomenutih rijeke i mora u svim sferama života, uključujući državljanstvo, smještaj, prava na zemljište, jezik, kulturu, mobilnost i tako dalje.

Izraelski izbori

U tom pogledu, Izrael/Palestina se ne razlikuje od Južne Afrike, gdje su privilegovani bijelci također uživali jedan stepen komunitarne demokratije. Ali licemjerne zapadnjačke elite, koje se referiraju na „jednu jedinu demokratiju na Bliskom istoku“, nikada nisu govorile o „jedinoj demokratiji u Africi“. Jedna te ista stvar.

Kao kompenzaciju za manjak istinske demokratije, Izrael održava izbore – spektakularne izbore. Što je veći broj izbora koje održava, to oni postaju okrutniji i više fragmentirani. Kako sam napisao nakon zadnjih izbora, „lične ambicije nadmašuju politiku, a politikanstvo nadjačava ideologiju“ u današnjem Izraelu.

Fragmentacija daje državi privlačnost pluraliteta, diverziteta, posebno u poređenju sa prve tri decenije izraelske države, kada su laburisti predvidljivo pobjeđivali na svakim izborima. Ali u proteklim godinama, desnica je postala jednako dominantna kao i laburisti, iako sa više vrištanja, omalovažavanja i uvreda.

Okrutnost je postala nacionalni sport u Izraelu. Zaista, „izraelska politika je okrutnija od većine“, smatra Benjamin Netanyahu. Valjda on zna, on je šampion. Okrutnost dolazi u dva smjera: politički otrov i rasističko nasilje. I jedan i drugi planu kao vatromet sa svakom izbornom sezonom, koja dolazi jednako često kao proljeće i ljeto ovih dana.

Ne iznenađuje onda da je, sada kada su se približili izbori prvog novembra, peti u četiri godine, politički diskurs u ovoj državi postao otrovan. Tamo gdje izraelskim rasističkim liderima manjka političkog neslaganja, nadoknađuju ga ličnim uvredama i verbalnim napadima na ličnosti političara. „Šljam ljudske rase“, „patološki lažljivac“, „ubica“, i „fašista“ su neke od blažih uvreda koje animiraju izraelski izborni spektakl.

Optužbe za nacizam i antisemitizam

Fanatici iz vjerskih i sekularnih kampova su čak upućivali optužbe za nacizam i antisemitizam opet i iznova. Upravo je te tipove optužbi Netanyahuov kamp raspirivao sredinom 1990-ih koje su dovele do ubistva tadašnjeg premijera Yitzhaka Rabina jer se usudio unaprijediti mirovni proces bez jasne jevrejske većine u Knesetu.

Sirovi rasizam protiv Palestinaca sigurno će pratiti izbornu sezonu kao što zimu prati hladnoća, a ljeto vrućine. Ali, postoji izuzetak tom pravilu – ako ili kada Palestinci izdaju svoju savjest u zamjenu za mrvice sa stola; ove „dobre Arape“ cijene kao kućnog roba, Stephena Warrena u filmu Odbjegli Django Quentina Tarantina.

Okrutno nasilje jednako je predvidljivo tokom izborne sezone kao i ono kojem smo svjedočili u prošlosti. U ritualnoj projekciji mačoizma i bahatosti, Izrael je bombardovao opkoljenu Gazu, izvršio invaziju, pa ponovnu invaziju na palestinske gradove i izbjegličke kampove na okupiranoj Zapadnoj obali, ubio i zatvorio hiljade palestinskih civila, razorio brojne domove, i terorizirao cijeli jedan narod pod izgovorom borbe protiv terorizma.

I tako, godinu dana nakon što su Netanyahuovi štićenici preuzeli vlast, njihova koaliciona vlada se pokazala jednako lošom, ako ne i gorom.  Naftali Bennett i Avigdor Lieberman, koji su ranije bili Netanyahovi šefovi osoblja, Gideon Sa'ar, koji je bio njegov sekretar vlade i Yair Lapid i Benny Gantz, koji su bili ministri u njegovoj vladi, ponovili su Netanyahuove zločine i greške u okupiranim palestinskim teritorijama.

Iver ne pada daleko od klade. Njihova vlada je bombardovala Gazu, ponovo napala gradove na Zapadnoj obali, proširila ilegalna naselja i blokirala sve puteve prema dogovorenom rješenju.

Očekuje se Netanyahuov šesti mandat

„Umjereni“ Gantz, koji se hvalio time da je sravnio cijela naselja u Gazi dok je bio načelnik vojnog štaba, ponovo se vratio tome 2021, nadgledajući dodatno razaranje, ovaj put u svojstvu izraelskog ministra odbrane. Nedavno je imenovao ilegalnog doseljenika na mjesto novog načelnika vojnog štaba.

Ako je ovo umjerenost, zašto ne glasati ravno za ekstremizam; to je barem autentično!

Ne iznenađuje onda što se očekuje da će „princ tame i mržnje“ Benjamin Netanyahu osvojiti šesti mandat kao premijer, iako je protiv njega podignuta optužnica za zloupotrebu povjerenja, primanje mita i prevaru. Ako pobijedi, Netanyahu će sigurno oformiti „vladu nacionalnog imuniteta“ koja će osigurati da ne ode u zatvor. Njegov savez sa ultradesničarskim strankama kao što je Otzma Yehudit (jevrejska snaga) Itamara Ben-Gvira, bi također mogao pokušati oslabiti Vrhovni sud i sudstvo potčinivši ih parlamentarnoj većini.

Bivši premijer Ehud Barak nedavno je osudio „nečasni savez između Netanyahua i Ben-Gvira i mesijanističkih rasista“ kao „istinsku prijetnju državi Izrael“, i predvidio je da bi njihova pobjeda mogla najaviti „period tame“. Okrutno, možda, ali zasluženo.

Netanyahu je, bez sumnje, u više navrata napadao Baraka i na gori način. U svojoj nedavno objavljenoj autobiografskoj monstruoznosti, Bibi, glavni spiner kritikuje mnoge, ako ne i sve svoje prethodnike, nasljednike i bivše partnere i sagovornike. Ova knjiga od 736 stranica puna je laži, poluistina i hiperbola, kao i oholosti, samoljublja i obmane, ali o tome ću drugom prilikom.

Takvo je strašno stanje „izraelske demokratije“ danas. Ultradesničarski fanatici i krvavi generali dominiraju apsolutnom većinom zastupničkih mjesta u izraelskom parlamentu i natječu se za mjesta ljevice koja je sve manja. Što je veći broj izbora koje Izrael održava, to je manje on demokratski i više despotski prema Palestincima, nažalost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera