Sport u Srbiji ne može naprijed s naprednjacima

Ovog ljeta je sport u zemlji prvaka doživio debakl od kojeg će se teško oporaviti; neko bi rekao – kakva država, takav i sport; i ne bi pogriješio.

U vrijeme kada je sport u Srbiji postizao najbolje rezultate djeca nisu plaćala treninge, piše autor (EPA)

Pre ne toliko mnogo godina putnik namernik kada bi sleteo u Beograd prvo što bi video na putu od aerodroma ka gradu je ogroman bilbord sa natpisom “Dobrodošli u zemlju svetskih šampiona”. Ovoga leta srpski sport je doživeo debakl od kojeg će se teško oporaviti. Neko bi rekao – kakva država, takav i sport; i ne bi mnogo pogrešio.

Najveći rasadnici svetskih, evropskih i olimpijskih medalja u Srbiji bili su košarkaši, vaterpolisti i odbojkaši. Bila je nekada to i Jasna Šekarić, ali odavno je prestala da gađa u metu, isto kao nekada slavni rukometaši. Vaterpolisti, do skoro nepobedivi u bazenu, “pukli” su na svakom takmičenju na kojem su ove godine učestvovali, i to daleko od borbe za odličja. Odbojkaši Srbije su ispali u osmini finala na Svetskom prvenstvu, a na istom stepeniku su se spotakli i košarkaši, ali na Eurobasketu.

‘Postoji’ samo jedan (Vučićev) klub

Bez obzira na vaterpoliste i odbojkaše, nacija je ovog leta najviše očekivala upravo od košarkaša. Od trenutka kada je postalo jasno da će igrati Nikola Jokić, nezvanično najbolji košarkaš na svetu, i to dve godine uzastopno, san o povratku zlatne medalje u Beograd je postao kolektivni. Kao i tuga posle eliminacije od Italije. Proslavljeni košarkaški trener Svetislav Pešić je ulio dodatni optimizam, jer svi znamo o kakvom se treneru radi. Jedan je od najboljih na svetu, a svi ga najviše pamtimo po pobedi nad Amerikancima u Indijanapolisu 2002. godine i tada izvojevanoj tituli Svetskog prvaka. Bila je to, ujedno, poslednja zlatna medalja koju su košarkaši Srbije osvojili na nekom međunarodnom takmičenju.

I počelo je dobro. Najpre su pobeđeni Grčka i Turska u okviru kvalifikacija za Svetsko prvenstvo, koje je potpuno neizvesno za srpski tim. Nastavilo se apsolutnom dominacijom u grupnom delu takmičenja na Evropskom prvenstvu u Pragu. Nema ljubitelja košarke koji se nije divio igri Srbije u tih pet utakmica. I onda se cela priča rasturila za deset minuta u prvom malo ozbiljnijem meču protiv Italije. Slučajno ili ne, tih deset minuta, od plus 14 do minus 11, najbolji košarkaš sveta je sedeo na klupi.

Ne treba biti veliki stručnjak za dijagnozu situacije u kojoj se srpski sport trenutno nalazi. Glavni krivac je politika, uz nerealne ambicije. Odavno je tako u sportu, ali nikada tako agresivno i sa podaničkom obavezom kao danas. Od kada su naprednjaci došli na vlast u Srbiji postoji samo jedan klub, i to Crvena zvezda. Bukvalno nijedan drugi. Ostaju neki restlovi u boćanju, mačevanju, badmintonu… gde je moguće neki drugi klub da bude prvak države. Ovi na vlasti se “prave ludi” i tvrde da svi klubovi dobijaju jednako od države, da država daje koliko može… Sudar sa realnošću je kada takva Zvezda zakorakne na međunarodnu scenu gde nema Aleksandra Vučića i ekipe. Bolno je to otrežnjenje.

Osrednji fudbaleri ‘uzeše’ dječije pare

Najveći je problem, kada je reč o politici u sportu, taj što država i opštine finansiraju vrhunski sport, a roditelji plaćaju deci bavljenje sportom. U vreme kada je srpski sport postizao najbolje rezultate deca nisu plaćala treninge. Koliko je samo nebrušenih talenata ostalo kod kuće proteklih godina zato što roditelji nisu imali novca da im deca treniraju neki sport. Za neku malu opštinu u Srbiji, a ima ih, važnije je da ima fudbalskog prvoligaša, za kojeg će se iz opštinske kase deliti kapom i šakom, nego da tereni budu puni dece koji trče za loptom.

Bavljenje dece sportom je postao unosni biznis. Deca moraju da plaćaju treninge, opremu, putovanja, kotizacije za takmičenje… dok za to vreme osrednji fudbaleri iz Afrike dobijaju po nekoliko hiljada evra mesečno za nastup u prvom fudbalskom timu. O ženskom sportu da i ne pričamo. Ovoj državi je važnije to što se na stadionima skandira protiv Vučića nego kako podići sport na nivo na kojem je to bio ranije. Važnije je upasti u krugove u kojima se obavljaju transakcije između klubova, nego stvoriti nove asove. Drže sve poluge u vlasti.

Jedan Slavoljub Muslin je morao da bude smenjen zato što na Svetsko prvenstvo u Rusiju 2018. godine nije hteo da povede jednog fudbalera u čijem je kasnijem transferu, navodno, učestvovala osoba bliska Vučiću. Na mesto selektora srpske reprezentacije, umesto njega, koji je uspeo u direktno da se plasira na najveću fudbalsku manifestaciju, vlast je dovela Mladena Krstajića, koji je pre toga bio direktor Fudbalskog kluba Radnik iz Bijeljine.

Od volje jednog čovjeka sve zavisi

Klubove u Srbiji danas vode članovi Glavnog odbora Srpske napredne stranke ili ljudi od Vučićevog poverenja. Sportske saveze isto. Nebojša Čović, Zvezdan Terzić, Milorad Vučelić… samo su neki od njih. Tamo gde ih nema, postižu se rezultati. Sport nikada nije bio imun na politiku, zavisio je od nje, ali ovo što se danas dešava u Srbiji je nedopustivo. Od volje jednog čoveka sve zavisi. Ogromne pare se tu vrte, a to je nemoguće da prođe bez naprednjaka. Bazeni su prazni, isto kao i sportske hale. Deci je lakše, lepše i jeftinije da sede kući sa telefonima i kompjuterima nego da jure sa vršnjacima za loptom.

Da se malo i našalimo na kraju. Ako je Srbija već ekonomski tigar, ne može sve da joj ide od ruke. I Švajcarska kada je postajala ekonomska sila nije mogla da se pohvali sportskim rezultatima. Pojedinci poput Rogera Federera su je držali na mapi sveta. Tako i Srbiju, ponekad, mogu jedino pojedinci da podsete da je nekada bila sportska sila. Doduše, Novak Đoković sve manje, ali to je neka druga priča.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama