Peti oktobar: Građanski prevrat koji se zapravo nikada nije dogodio

Odnosi Srbije sa susjedima 22 godine nakon svrgavanja Miloševića sa vlasti su najblaže kazano – loši.

Hiljade demonstranata u Beogradu 5. oktobra 2000. godine smijenilo je sa vlasti Slobodana Miloševića (EPA)

Dobro se sjećam tog dana. Bio sam u Sarajevu. Svi su sa nestrpljenjem očekivali ishod događaja u Beogradu. Za razliku od Bosne  i Hercegovine, koja je zahvaljujući prisutnosti jakih snaga NATO pakta u relaksiranoj atmosferi očekivala rasplet situacije. To svakako u Crnoj Gori u kojoj je još uvijek bila prisutna vojska (a bogami i paravojska) kojoj je Slobodan Milošević još uvijek bio vrhovni komandant, nije bio slučaj.

Sa svakim satom opasnost od rata je rasla.

Ali već poslijepodne je bilo jasno da je Milošević gotov. Njegovi najbliži saradnici su odlučili da promijene stranu.

Izbjegnuto je krvoproliće. Srbija, regija i svijet su odahnuli.

Funkciju predsjednika Savezne republike Jugoslavije je preuzeo Vojislav Koštunica. Za novog premijera Srbije izabran je Zoran Đinđić.

Beograd je opet postao poželjna adresa za lidere Zapada. Očekivalo se puno. Očekivali su i građani Srbije, ali i regije.

Ubrzo se pokazalo da su te nade bile bez osnova.

Mitski datum

Zanimljivo je da se u Srbiji i dalje 5. oktobar formalno od svih političkih aktera pominje kao mitski datum, ali da je Srbija od ciljeva petog oktobra nikad dalja.

Ali kako se danas gleda na 5. oktobar u Crnoj Gori i regiji i koliko zapravo ovaj događaj do sada nije bio podložan objektivnoj istorijskoj kritici. Na Balkanu, generalno, ono što preraste u mit brzo zasjeni realnost, odnosno istinu.

Ono što se rijetko kada uzima u obzir kada je u pitanju 5. oktobar i svrgavanje Slobodana Miloševića s vlasti, jeste da su pored građanskih snaga, još najmanje dva faktora igrala ulogu u njegovog obaranju. Prvi je siromaštvo  širokih narodnih masa koje se više nikako nije dalo trpjeti. Ali drugi faktor je po meni puno važniji, a to su krugovi iz državne bezbjednosti, sa svim svojim kracima koji su se pružali od vojske i policije kao represivnog aparata pa do  akademije nauka i crkve.

Da bismo razumjeli ulogu ovog faktora u političkom kraju Slobodana Miloševića, moramo biti svjesni činjenice da Milošević nikada nije bio svemogući gospodar Srbije. On je jednom dijelu društva u Srbiji obećao veliku državu i pobjedu. Zauzvrat, oni su držali bar jedan stub njegove vlasti. Kada se pokazao politički i vojno nesposobnim, upravo je ovaj dio  vladajućih struktura, odigrao ključnu ulogu da se revolucija u Srbiji odigra bez krvi.

Ali, da li je svrgavanje Miloševića značilo da Srbija odustaje od politike prema susjedima i manjinama koje žive u Srbiji?

Odgovor je naravno ne i to se brzo pokazalo.

Iako su građanske snage nesumnjivo ponijele teret 5. oktobra, pokazalo se da ova struktura, personalno oličena u Vojislavu Koštunici, ima puno više iskustva u očuvanju i održavanju na vlasti.

Takođe, zahtijevalo se da regionalna politika Srbije ostane ista. Njih nije zanimalo da se promijeni način vladanja i politika, već samo da se promijeni, iz njihovog ugla posmatrano, nesposobni Milošević.

Đinđićevo plaćanje glavom

Jedini stvarni oponent ovog političkog kursa u Srbiji, od 5. oktobra 2000. godine, pa sve do danas bio je Zoran Đinđić. Iako nije bio nikakav junak antiratne Srbije, jer se od te politike formalno distancirao tek kada je vidio da su ratovi izgubljeni, Đinđić je bio čovjek pragmatične prirode koji je shvatao procese. Sa ove distance, ne može se poreći da je pokušao da modernizuje Srbiju i da ima bar podnošljive odnose sa susjedima.

„Iskakanje“ od zacrtane političke linije, Đinđić će platiti životom 12. marta 2003. godine.

Od tada pa do danas, samo u različitim oblicima, politika koju je vodio Slobodan Milošević prema susjedima, u Srbiji je konstanta. Tako je Vojislav Koštunica prećutao nezavisnost Crne Gore 2006. godine. Dijalog sa Kosovom nikada nije bila ozbiljna opcija u Beogradu, kao i odustajanje od teritorijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini.

Danas, 22 godine poslije, odnosi Srbije sa susjedima, su najblaže kazano loši. Posebno sa Podgoricom, Prištinom i Sarajevom.

Jedina dobra stvar je što ova Srbija za razliku od one iz devedesetih nema snage za nove ratove.

Ali to je slaba utjeha. Građanske snage u Srbiji danas su puno slabije nego prije 22 godine. Obrazovni i kulturni programi koji se forsiraju u srbijanskom društvu su odlično pogonsko gorivo za nove ratove .Samo treba sačekati da se povoljne okolnosti steknu.

Naravno, ovdje je ogromna odgovornost i Zapada koji se zadovoljio smjenom Miloševića, umjesto da je istinski stao iza demokratizacije Srbije, ali i drugih država u regiji.

Ali, treba biti realan, i priznati da se od samog 5. oktobra nije moglo očekivati više. Iz prostog razloga, jer su ga puno više od želje za demokratijom i ljudskim pravima, izazvali tuga i bijes zbog izgubljenih ratova.

Zato građanski prevrat od 5. oktobra i nije mogao drugačije da se završi bez puno veće uključenosti Zapada, iz jednostavnog razloga jer peti oktobar to nije ni bio.

Naravno, ovo nije nikakvo osporavanje značaja 5. oktobra. Ovaj datum je veličanstven, ako ne zbog čega drugoga, onda zbog toga što je skidanjem Miloševića sa vlasti izbjegnut novi rat ili ratovi, a samim tim i nove nedužne žrtve. A to je, složićete se, ogromno.

oktobar je istorija. Pitanje je šta danas uraditi, kako obezbijediti trajan mir u regiji?

Siguran sam u jedno. Sve dok Zapad pravi kompromisi sa onim strukturama koje i Srbiju a i regiju drže kao taoce, trajan mir će biti samo nedosanjan san.

Čekaćemo samo okidač za novi krug pakla.

I  neki novi peti oktobar.

Koji ovaj put, siguran sam, ne bi prošao bez krvi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera