Veća represija nije jedina opcija za Putina

Strategija Kremlja da preraspodijeli bogatstvo kroz ratne napore, mogla bi mu povećati legitimitet.

Ruski predsjednik Vladimir Putin i ministar odbrane Sergej Šojgu sastaju s vojnicima tokom posjete vojnom centru za obuku Zapadnog vojnog okruga za mobilisane rezerviste, u blizini grada Rjazanja 20. oktobra 2022. (AFP)

Krajem septembra, ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je „djelomičnu“ mobilizaciju u Rusiji, nakon što je prisilno pripojio četiri okupirane regije na jugoistoku Ukrajine poslije lažnih referenduma. Kako su mnogi istakli, ova mobilizacija je prekinula neformalni društveni ugovor između Putina i ruskog stanovništva, u okviru kojeg je ruski predsjednik osiguravao ne visok, ali ipak podnošljiv životni standard u zamjenu za političku pasivnost.

Mnogi očekuju da će mobilizacija sada sve promijeniti. Uskoro će se leševi loše obučenih vojnika, poslanih kao topovsko meso na ratište da zaustave ukrajinsku kontraofanzivu, početi vraćati porodicama, izazivajući bijes javnosti. Prema ovom načinu razmišljanja, ovo bi, zajedno sa ekonomskim utjecajem sankcija, moglo rezultirati narodnim nemirima, što bi iziskivalo dodatnu represiju.

Kremlj ne bi mogao dugo izdržati na čistoj prisili. Kako bi ostvario vojnu pobjedu, Putin bi mogao biti u iskušenju da upotrijebi taktičko nuklearno oružje ili neku drugu eskalirajuću opciju koja bi ga vjerovatno lišila njegovih nepouzdanih saveznika u svijetu. Tada bi ili sahranio cijeli svijet sa sobom ili bi ga uklonila ruska elita uplašena za vlastiti život.

Problem s ovakvim načinom razmišljanja je taj što veća represija nije jedina opcija za Putina i nije jedina osnova njegovog režima. Kako bismo shvatili u kojem bi drugom smjeru mogao krenuti, važno je uzeti u obzir dimenziju političke ekonomije nedavnih dešavanja.

Visoke naknade za mobilizirane vojnike

Kada je objavio „djelomičnu“ mobilizaciju, Putin je naglasio da će mobilisani ruski vojnici biti plaćeni jednako kao i vojnici na ugovoru, koji su okosnica ruskih snaga do sada. To znači da bi trebali biti plaćeni najmanje 3000 dolara mjesečno, zavisno od vojnog čina, bonusa, osiguranja i velikodušnog paketa socijalnog osiguranja. To je pet do šest puta više od prosječne plate u Rusiji. Regrutacija 300.000, a pogotovo više od milion vojnika, što bi, prema tvrdnjama nekih medija, mogao biti pravi cilj – iziskivala bi preraspodjelu milijardi dolara iz ruskog državnog budžeta.

Bilo je izvještaja o haosu u aranžmanima plaćanja u prvim sedmicama od početka mobilizacije. Međutim, na sastanku ruskog Vijeća sigurnosti, Putin je naredio da:  se svi problemi s vojničkim platama riješe, pokazujući da su visoke naknade za mobilizirane vojnike i podrška njihovim porodicama važan dio njegove strategije.

Dodajte tome i novac koji odlazi na rekonstrukciju uništenog Mariupolja i drugih teško razorenih ukrajinskih gradova u novopripojenim regijama jugoistočne Ukrajine. Trenutno su radnici iz cijele Rusije angažovani na rekonstrukciji i ponuđen im je dvostruko veći iznos od onog koji bi zaradili kod kuće. Čak i nekvalifikovani građevinski radnik prima više od 1000 dolara mjesečno.

Nedavno je zamjenik ruskog premijera Marat Kušnulin rekao da je više od 30.000 ruskih vojnika angažovano na rekonstrukciji okupiranih ukrajinskih teritorija i da Vlada planira povećati taj broj na 50.000 do.60 000.

Očekuje se da će u naredne tri godine, ruski budžet odrediti najmanje šest milijardi dolara za rekonstrukciju novopripojenih ukrajinskih teritorija. Ostaje da se vidi koliko će od tog biti izgubljeno zbog ortačkog kapitalizma.

Rast potrošnje za ‘nacionalnu odbranu’

Mnogo sredstava se slijeva i u vojno-industrijski kompleks. Kako je potražnja za oružjem i municijom znatno porasla, broj radnika, kao i plate, rasli su. Barem djelomično, rast u vojno-industrijskom kompleksu nadoknađuje pad proizvodnje u industrijama ovisnim o zapadnim komponentama i koje trpe sankcije. U drugim sektorima, zaposlenici koji su regrutovani u vojsku ostavili su upražnjena radna mjesta koja će popuniti novi radnici, što smanjuje nezaposlenost.

Sve u svemu, državna potrošnja na „nacionalnu odbranu“ već je porasla za 43 posto od prošle godine do ove i dostigla je 74 milijarde dolara. Ukinuto je planirano smanjenje za 2023. i umjesto toga Moskva planira potrošiti nekih 80 milijardi dolara. Očekuje se da će troškovi „nacionalne sigurnosti i provedbe zakona“ porasti za 46 posto na 70 milijardi dolara iduće godine.

Gledajući sve ove događaje, vidimo da se u Rusiji formira nešto poput vojnog kejnezijanizma. Milioni Rusa koji su ili mobilizirani da se bore u Ukrajini, zaposleni u obnovi ili vojnoj industriji, ili koji učestvuju u gušenju nemira na okupiranim teritorijama i u domovini, ili su članovi porodica, postali su oni koji imaju direktnu korist od rata.

To, između ostalog, znači pojavljivanje pozitivne povratne sprege koja zapravo nije postojala ranije. Ruska vladajuća elita započela je rat kako bi ostvarila svoje interese i uspjela je dobiti samo ritualnu i pasivnu podršku od ruske populacije.

Međutim, ova redistribucija državnog bogatstva kroz vojna nastojanja stvara novu osnovu za aktivniju i svjesnu podršku unutar znatnog dijela ruskog društva, koja sada ima materijalni udio u sukobu.

‘Podmićivanje’ dijela populacije

Činjenica da će invazija punog obima i okupacija velikog dijela ukrajinske teritorije zahtijevati neke temeljne promjene u ruskom društveno-političkom poretku bila je predvidljiva čak i prije 24. februara. Nedugo nakon početka invazije, napisao sam sljedeće: „Ruska država će trebati kupiti lojalnost Rusa i potčinjenih nacija manje fiskalno konzervativnim i više kejnezijanskim ekonomskim politikama. […] Umjesto prazne retorike „denacifikacije“ koja je očito bila nedovoljna da inspiriše entuzijazam za rat u ruskom društvu, ovo bi zahtijevalo koherentniji imperijalističko-konzervativni projekat koji povezuje interese ruskih elita sa interesima podređenih klasa i nacija.“

Kremljeva strategija kombinovanja prisile sa podmićivanjem značajnog dijela populacije pomogla je da antiratni protesti budu relativno mali, budući da je većina Rusa poslušno prihvatila mobilizaciju. Nesrazmjerno veliki broj ljudi regrutovanih iz siromašnijih dijelova Rusije možda ima veze ne samo sa strahom Kremlja od protesta opoziciono orijentisanih stanovnika iz velikih gradova, već i sa proračunom Kremlja da će monetarni podsticaju koje nudi biti od veće vrijednosti za stanovnike siromašnijih perifernih regija.

Ključno pitanje, naravno, je koliko će dugo vojni kejnezijanizam biti održiv u Rusiji. Klasične imperijalističke pozitivne povratne sprege oslanjale su se na tehnološki naprednu industrijsku proizvodnju. Osvojene teritorije i kolonije pružile su nova tržišta i snabdijevale su sirovinama i jeftinom radnom snagom kako bi se dodatno proširila proizvodnja.

Zarada se potom dijelila sa „radničkom aristokratijom“ kod kuće koja se okoristila imperijalističkom ekspanzijom i potčinjavanjem. Blok oformljen između imperijalističkih vladajućih klasa i segmenata radničkih klasa postao je osnova hegemonističkih režima i spriječio društvene revolucije u zapadnim metropolama.

Je li Rusija spremna za duži i još razorniji rat?

Veoma je upitno može li Ukrajina pružiti išta od gore navedenog za rusku ekonomiju. Nadalje, mnogi očekuju da će dugoročni utjecaj sankcija naštetiti ruskoj ekonomiji i voditi ka njenoj primitivizaciji.

To ostavlja priliv petrodolara kao glavnog izvora prihoda za kupovinu odanosti. To, međutim, zavisi od uspješne preorijentacije i dovoljnog rasta kineske i indijske ekonomije da se održi potražnja za ruskim izvorima energije. Ništa manje važno ne bi bilo ni reformisanje ruskih državnih institucija kako bi se efikasnije upravljalo prihodima, umjesto da ih se izgubi zbog nesposobnosti i korupcije.

Ali ako je ruski režim u stanju preobraziti se i ojačati u odgovoru na ovaj egzistencijalni izazov prije nego urušiti se, to znači da bi Rusija mogla biti spremna za duži i još razorniji rat.

Ruski vojni kejnezijanizam u oštroj je suprotnosti sa odlukom ukrajinske Vlada da se drži neoliberalnih dogmi privatizacije, smanjenja poreza i ekstremne deregulacije rada, uprkos objektivnim imperativima ratne ekonomije. Neki vrhunski zapadni ekonomisti su čak preporučili Ukrajini politike koje čine ono što je britanski historičar Adam Tooze nazvao „ratovanjem bez države“.

U dugom ratu iscrpljivanja, takve politike ostavljaju Ukrajinu još ovisnijom ne samo o oružju sa Zapada već i o stalnom prilivu zapadnjačkog novca koji će održavati ukrajinsku ekonomiju. Biti temeljno ovisan o zapadnjačkoj podršci i nije baš sigurna opcija, posebno ako je vaš protivnik u tome na duge staze.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera