Bursać: Jedan Čovjek na Trgu Krajine u Banjaluci!

Davor Dragičević se vratio na Trg Krajine, na mjesto sa koga su ga Dodikovi batinaši protjerali prije skoro četiri godine.

Davor Dragičević na Trgu Krajine uzvikivao je "Pravda za Davida" i "Ubice" tokom skupa podrške Miloradu Dodiku (Dejan Rakita/PIXSELL)

Sve što ima stoji mu između dvije ruke i srca. Gleda ovaj svijet ispred sebe. Gleda sav taj silni narod. Gleda, kako kažu, 30 hiljada ljudi na Trgu Krajine u Banjaluci. Ljudi nose plakate na kojima piše “Otadžbina zove”. A ispred njega su, čini mu se, svi. I staro, i mlado, i oni željni pažnje, i oni koji su tu došli da se vide i da budu viđeni. Zna mnoge od njih. Kako ih ne bi znao?!

O čemu razmišlja govornik pred 30 hiljada ljudi?

Ali tu su i oni koji dolaze po zadatku, zna i to. Zbog posla, zbog kredita, zbog sitnih zadovoljstva i apanaža ljudskih, zbog kojih se već ucijenjeni ljudi i dovode autobusima kao na stratišta na ovakve skupove. Autobus, za autobusom… Jedan po jedan, izlaze ljudi iz noći i gomilaju se na trgu Krajine u Banjaluci. I svi su tu ispred njega. Vijore se zastave SNSD-a. Neko kaže da je ovo najveći takav skup u gradu.

Zna to on, jer nije mu prvi put da govori pred desetinama hiljada ljudi. Nije mu prvi put kako stoji ispred svih njih koji se tiskaju jedan do drugog. Nije mu prvi put da čeka smiraj grla ljudskih pa da započne sa govorom. Mnogo puta je svojim glasom dizao mase i kao dirigent ih vodio kroz noć. Mnogo puta je predvodio mitinge, mnogo puta su silne kamere snimale svaki njegov pokret, svaki izraz lica, svaku riječ.

Navikao se on odavno na reflektore, navikao se na svjetla te lelujave javne pozornice, tog tetra kome tepaju “dešavanje naroda“. A on ispred njih najbolje zna kako taj narod diše, zna koliko je iskren, a koliko prijetvoran i kako miksa to dvoje. Zna po svakom uzdahu kad licemjerstvo ljubi noć i kad su krikovi podrške zapravo krikovi ucijenjenih kmetova ili prosto onih koji bi da mu se dodvore. O, koliko puta je čuo pored sebe glas ulizice, taj tonalitet prepozna odmah.

Pa se misli čovjek pred masom, e da mi je prvi put da govorim pred hiljadama ljudi, možda bi mi bilo i lakše. Jer ne bih znao šta me čeka. A ovako…

I možda on ne bi osjećao ovu čudnu tremu od koje čovjek promukne, od koje mu glasnice izgube treperavost, pa se umjesto poruke velikog oratora u svjetinu slije tek kreštavi šapat konsonanata smiješan sa kisikom koji izlazi iz adrenalinom napunjenih alveola.

Steže u rukama znojavim onaj papir i sprema se da se obrati narodu. Ko zna, možda nu je ovo i posljednji govor.

Eto, jedan čovjek, ispred njih 30 hiljada. Noć koja je ponovljena u njegovom životu, noć koje ja za sve ispred njega posebna, osim možda za njega.

Spiker zapjenjeno govori, “neće nas zaustaviti niko, a rijeka ljudi koja se još uvijek sliva na Trg Krajine…“

Najvažniji govor Čovjekov

A taj Čovjek, taj najvažniji Čovjek na Trgu Krajine u Banjaluci osjeća da je na njega došao red. Tačno zna kad se obratiti narodu. Naučio je. Toliko puno nastupa…Treba održati taj govor, jedan od najvažnijih i za tu Banjaluku, i za taj Trg Krajine i za ovih 30 hiljada ljudi.

“PRAVDA ZA DAVIDA! PRAVDA ZA DAVIDA! PRAVDA ZA DAVIDA!  UBICO! UBICO!“

Da, to je Davor Dragičević, otac ubijenog Davida. Čovjek koji se vratio na Trg Krajine, na mjesto sa koga su ga Dodikovi batinaši protjerali prije skoro četiri godine, čovjek koji je svojom borbom bio simbol otpora režimu i režimima. Čovjek koji je pokazao svu trulež države i pravnog sistema u njoj, koji je pokazao boreći se za svoje mrtvo dijete kako nam je zemlja divna, a država trula.

I sad sam, tu pred njih 30 hiljada uzvikuje svoju, a našu parolu. Egzemplar hrabrosti na Trgu na kojem 30 hiljada prevrtljivih, povodljivih, izmanipuliranih, prijetvornih, licemjernih, svadljivih i lažljivih slušaju Milorada Dodika i njegove jastrebove kako mrsno lažu ne bi li spasili Dodikovu stražnjicu. Sluša njih, pa ih glasom svojim pobjeđuje. Jedan glas koji uzvikuje PRAVDA naspram 30 hiljada glasova koji se deru sa Kusturicom, deco, koji se smiju Dodikovim vulgarnostima kad kaže “je**o ih manji bh. entitet”, kad nabraja ko je velik čovjek, a ko nije Srbin, kad prijeti kako će odcijepiti pola zemlje, kad pravi predstavu od krvi i mesa za neku novu krv i meso.

Jedan čovjek pored svih njih, naspram svih njih, iza svih njih, a ispred svih njih. Eonima ispred, svjetlosnim godinama ispred, hrabrošću nemjerljivom ispred, riječima i djelom ispred.

Davor Dragičević sam, a njih 30 hiljada, možete li shvatiti? Davor Dragičević sa Davidovom slikom sam, a oni sa srpskim zastavama, sa ruskim pokličima, sa nastranim maštanjima slave ubijanje neke druge, uvijek tuđe djece.

Oni sa velim Srbijama, sa lažima i paranojama, oni sa željama utapanja pola BiH u srpski svet, a Davor kao i sve ove godine sa željom da se saznaju imena ubica njegovog sina Davida.

Jedan čovjek među 30 hiljada ljudskih sjenki i nečovječnih botova. Jedna osoba, jedna ličnost u arhipelagu gluposti, jada i čemera. Jedno svjetlo među kandilima tame.

Davor Dragičević.

PRAVDA ZA DAVIDA!

Prilazi mu policajac i traži ličnu kartu, a on im kazuje “pogledajte koga hapse na trgu, ratni profiteri“.

I eto to je taj čovjek koji se bori za svoje mrtvo dijete, koji je morao zbog onih ispred njega da napusti zemlju, koji je apatrid zbog istine i pravde, koji je prošao tuštu i tminu da bi sad ovdje stajao i glasom pravednika nadglasao 30 hiljada podaničkih grla. Davor Dragičević.

A oni, jesu li vrijedni pomena?

A oni gore? A Željka Cvijanović? A Dragan Čavić? A Emir Kusturica? A Nenad Stevandić? A sva ostala supismena klika? O njima ćete moći čuti silnim u vijestima i izvještajima. Njihove nacionalističke laži će se analizirati, vagati i prepričavati.

Lagali su i opet lagali. Obećavali ono što nije njihovo i prijetili, naravno uz uslov da ih narod brani. Svako je imao svoju tiradu, koja i nije za prepričavanje.

Osim možda jedne:

Milorad Dodik je u svom nakaradnom govoru u jednom momentu tražio da mu se podanici na Trgu zahvale. Na čemu nije jasno, tek oni su u glas urliknuli, HVALA MILE!

I ta stvarnost bi bila potpuno distopijska, crna, bijedna i jadna, bila bi crna rupa i poraz svijeta da nije jednog, da ne kažem jedinog pravednika na banjalučkom Trgu krajine, čiji istrošeni glas nadjačava ludilo nacionalističko. Davor Dragičević. PRAVDA!

Sve će se ta svjetina zakupljenim autobusima uz sendvič, mlako pivo i kakvu četniku pjesmu koja slavi veselje srpskog roda vratiti u svoja mjesta, samo Davor ostaje bez djeteta zauvijek i samo on herojski ponavlja i kad njih više nema, PRAVDA.

Njegov glas na banjalučkom Trgu možete čuti i kad nije tu, a sinoć je bio tu!

Moj naklon čovjeku. Ecce homo!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera