Udružuju li se Izrael i arapske države protiv Irana?

Ideja izraelsko-arapskog saveza protiv Islamske Republike ne slaže se s činjenicom da iranski arapski susjedi imaju različite stavove prema Teheranu.

Emirtai tvrde da njegovi odnosi s Izraelom nisu usmjereni protiv Irana, piše autor (Reuters)

Piše: Javad Heiran-Nia

Američka strategija u Zaljevu od Drugog svjetskog rata varira između “indirektnog balansiranja“ – oslanjanja na lokalne sile kako bi se održala stabilnost – i “direktnog balansiranja“ kroz direktnu vojnu uključenost. Još od američke invazije na Irak su administracije Baracka Obame, Donalda Trumpa i Joea Bidena tražile načine da ožive prvu strategiju kako bi smanjile broj američkih žrtava rata i preusmjerile fokus Sjedinjenih Američkih Država na Kinu u usponu.

Iako je rusko-ukrajinski rat privremeno naveo Ameriku da obrati više pažnje na Bliski istok i njegove izvore energije, Bidenova administracija i dalje traži način da reducira američki vojni otisak tamo. U tom pogledu ideja “bliskoistočnog NATO-a“ – koju je prva predložila Trumpova administracija – ponovo je privukla pažnju kada je Biden posjetio Bliski istok. Međutim, ovaj koncept ima brojne mane u pogledu i regije i SAD-a. Izrael, uz podršku SAD-a, pokušava proširiti sigurnosnu i obavještajnu saradnju s arapskim državama duž Zaljeva, nadovezujući se na Abrahamski sporazum potpisan pred kraj Trumpovog mandata. Jedan od ciljeva Bidenove posjete Saudijskoj Arabiji jeste da uspostavi temelje za normalizaciju odnosa između Rijada i Jerusalema.

Kreiranje nezavisne Palestine kao preduslov

Saudijska normalizacija odnosa s Izraelom značila bi da Rijad više ne podržava Arapsku mirovnu inicijativu iz 2002. godine, koju je predložio tadašnji kralj Abdullah i postavio kreiranje nezavisne palestinske države kao preduslov za popravak odnosa. Mala je vjerovatnoća da će Saudijci slijediti taj put dok je Salman kralj; nejasno je koje bi ustupke Rijad mogao zahtijevati od SAD-a ili Izraela. Shodno tome, nakon Bidenove posjete Saudijskoj Arabiji, Adel Al-Jubeir, saudijski ministar vanjskih poslova, odgovorio je na pitanje o pridruživanju njegove države Abrahamskom sporazumu, riječima “trebamo imati proces i taj proces treba uključiti provedbu Arapske mirovne inicijative… Saudijska Arabija neće u potpunosti normalizirati odnose s Izraelom dok se ne postigne dvodržavno rješenje s palestinskom populacijom.”

Međutim, Saudijci i Izraelci mogu sarađivati do određene mjere kroz svoje uzajamne poveznice s Centralnom komandom američkih snaga (CENTCOM). Izrael je ranije bio dio Evropske komande; ova promjena omogućava Izraelu da se više fokusira na prijetnje u Siriji, Libanu i Iranu. Ranije ove godine CENTCOM je učestvovao u operaciji s Velikom Britanijom zauzimanja brodova koji su nosili iransko oružje u Jemen. Velika Britanija, koja je sa zakašnjenjem najavila ovu operaciju, utvrdila je da se ovim prenosom oružja krši Rezolucija 2216 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Abrahamski sporazum može se smatrati i zamišljati kao kontraaranžman Zajedničkom sveobuhvatnom planu akcije (JCPOA). Naravno, to ne znači da se, ako nuklearni sporazum s Iranom bude postignut, odredbe zasnovane na Abrahamskom sporazumu neće nastaviti. Na osnovu ovoga, bivši izraelski premijer Naftali Bennett posjetio je Ujedinjene Arapske Emirate nedugo nakon što je savjetnik za nacionalnu sigurnost Emirata, šeik Tahnoon bin Zayed, posjetio Teheran. Abu Dhabi je u isto vrijeme objavio da njegovi odnosi s Izraelom nisu usmjereni protiv Irana. Shodno tome, UAE je podigao svoju ljestvicu odnosa s Iranom na ambasadorski nivo.

Ideja konfrontacijskog pristupa

Izrael veoma dobro zna da iako UAE ima najmjeru približiti se i poboljša odnositi s državama kao što su Sirija i Iran, i dalje se smatra jednim od neprijatelja osovine otpora širom regije, što se jasno vidi u ratu u Iranu. Osim tog, UAE nikada neće biti među onima koji podržavaju palestinsko pitanje. Jerusalem je, također, svjestan da približavanje s Iranom i Sirijom neće dovesti do tog da se Abu Dhabi odrekne saveza s Izraelom.

Međutim, iako će Arapi iz Zaljeva proširiti i produbiti odnose s Izraelom, oni se ne slažu s izraelskom tvrdnjom da probleme s Iranom treba rješavati ratom, a ne diplomatijom. U tom pogledu je Anwar Gargash, ministar vanjskih poslova UAE-a, izjavio da ideja konfrontacijskog pristupa s Iranom nije nešto što UAE pozdravlja. Pa ipak, vjerovatni scenario nakon neuspjeha JCPOA bit će eskalacija tenzija u regiji  i brže širenje približavanja Izraela i zaljevskih Arapa u skladu s odredbom Abrahamskog sporazuma.

SAD i Izrael su također razgovarali o stvaranju zajedničkog zračnog odbrambenog sistema koji bi uključivao Saudijsku Arabiju, Egipat, Jordan, UAE, Bahrein i Katar u odgovoru na iranske balističke i krstareće rakete i dronove. Ovo pitanje bilo je jedno od centralnih tokom Bidenove nedavne posjete Izraelu i zaljevskoj regiji. Dok je Biden bio u Izraelu, Jerusalem je predstavio novi laserski sistem, nazvan “Željezni snop“, osmišljen da se suprotstavi prijetnju iranskih dronova, američkom predsjedniku.

Ideja o izraelsko-arapskom savezu protiv Irana ne slaže se s činjenicom da iranski arapski susjedi imaju različite stavove prema Teheranu. Države kao što je Oman, naprimjer, ne vide Iran kao sigurnosnu prijetnju na isti način na koji članice NATO-a posmatraju Rusiju. Izrael, s druge strane, smatra Iran egzistencijalnom prijetnjom i jasno je dao do znanja da će poduzeti niz postupaka kako bi se suprotstavio iranskom nuklearnom raketnom i programu bespilotnih letjelica. Izrael je pomjerio nivo sukoba preko iranskih granica u obliku strategije “smrti od hiljadu rezova“ i “doktrine hobotnice“, koja uključuje ubistva iranskih naučnika i sabotažu iranskih postrojenja.

Opasna ideja o ‘arapskom NATO-u’

Države kao što su Saudijska Arabija, Egipat i Jordan, dok pokušavaju suzbiti Iran i stvoriti ravnotežu nasprot njemu, također su uključene u diplomatske napore da se snize tenzije. Mogle bi biti oprezne kada je u pitanju formalizacija vojne saradnje s Izraelom, koja bi ih mogla ostaviti ranjivim na iransku odmazdu. Zabrinutost zbog porasta tenzija s Iranom navela je Egipat da odbije Bliskoistočnu stratešku asocijaciju (MESA) Trumpove administracije, raniju verziju ideje o “arapskom NATO-u“. Egipat je, također, imao dvojbe u vezi tog hoće li Trump biti ponovo izabran i hoće li njegov nasljednik nastaviti s ovim planom.

Zapravo, formiranje “bliskoistočnog NATO-a“ bi narušilo trenutnu ravnotežu moći u regiji i vjerovatno bi dovelo do povećanja sukoba. U govoru na Nacioanlnoj islamskoj konferenciji u Bejrutu, Ismail Haniyeh, koji je na čelu Hamasovog političkog ureda, rekao je da ovaj plan cilja na pokrete otpora u Palestini i Libanu. Dok se Iran, za sada, nije osvetio unutar Izraela za izraelske napade na Islamsku Republiku, Teheran bi mogao pojačati podršku za partnere kao što su libanski Hezbollah i Hamas u Pojasu Gaze kako bi se suprotstavio bilo kakvom novom izraelsko-arapskom savezu.

Nakon izraelske prijetnje “preventivnim“ napadima protiv Islamske Republike, iranski predsjednik Ebrahim Raisi zaprijetio je Jerusalemu vlastitim “preventivnim napadima“ i kazao: “Izrael bi trebao vidjeti razdaljinu između odluke i djelovanja i ako odluče djelovati protiv Irana mogli bi da nemaju rok da djeluju te jaz između ove odluke.”

Iz indirektnog u direktno balansiranje

Širenje regionalne saradnje usredsređene na Izrael i zasnovane na Abrahamskom sporazumu ima još jedno značenje za Ameriku. Jedan faktor u novom američkom zagovaranju izraelsko-arapske vojne saradnje je otupljivanje kineskog i ruskog upada. Pentagon je izrazio zabrinutost zbog sve većeg kineskog i ruskog prisustva na Bliskom istoku i Washington je izvršio pritisak na regionalne partnere da ograniče saradnju s Pekingom i Moskvom. Naravno, arpaske države također znaju da Kina i Rusija nisu pogodne zamjene za Ameriku u regiji. Ove države nisu u stanju uspostaviti regionalni poredak, niti imaju želje to sada napraviti. Međutim, “bliskoistočni NATO“ bi bio politički kontroverzan u SAD-u i formalizirao bi američku posvećenost autoritarnom statusu quo.

S druge strane, neuspjeh JCPOA i porast tenzija će dovesti do tog da američki željeni regionalni poredak – zasnovan na strategiji “indirektnog balansiranja“, odnosno neuključivanja – postane “direktno balansiranje“ (uključivanje), provocirajući više američkog regionalnog uključivanja i ugrozivši američke napore da suzbije Kinu. Na taj način bi se riskiralo da se SAD uvuče u sukobe koji proizilaze iz ambicija i ciljeva regionalnih igrača i smanjilo bi poticaj da pronađu načine da mirno koegzistiraju sa susjedima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: The National Interest