Suočavanje Rusije i SAD-a: Šta da očekujemo u 2022?

SAD i njegovi evropski saveznici zagovaraju diplomatiju sa Rusijom, ali obnovljeni sukob sa Ukrajinom je i dalje moguć.

Ruski predsjednik Vladimir Putin zatražio je od američkog predsjednika Joea Bidena da zakonski obeća da neće slati snage i oružje u Ukrajinu tokom videokonferencije u rezidenciji Bocharov Ruchei u Sočiju, u Rusiji, u utorak 7. decembra 2021. (EPA)

Ovih dana stičemo osjećaj kao da smo se vratili u dane sovjetskog lidera Leonida Brežnjeva. Kada prelistavate ruske nacionalne kanale, Rusija 1 i Prvi kanal, ne možete a da se ne osjećate kao da ste vraćeni u 1970-te. Ratnohuškačka retorika je opet tu, kao i temeljna kritika dekadentnog Zapada; filmovi na ponudi variraju od klasika iz 1976, Ironija sudbine do komedije iz 1967, Otmica u kavkaskom stilu do Dijamantne ruke, hita iz 1969.

Na 30. godišnjicu raspada Sovjetskog saveza, rusku javnost hrane zdravom ishranom nostalgije za dobrim starim danima reda i socijalne stabilnosti.

Povratak u prošlost je izgleda raspoloženje prisutno i u moskovskoj vanjskoj politici. Samiti između Rusije i SAD-a  postaju redovno obilježje odnosa, što nas vraća u period vrhunca Hladnog rata. Tridesetog decembra, američki predsjednik Joe Biden i ruski predsjednik Vladimir Putin telefonski su razgovarali o tenzijama u Ukrajini. Navodno su obojica izdala upozorenja drugoj strani, ali sveukupni ton je bio „konstruktivan“.

Ovaj razgovor je uslijedio nakon sastanka između ove dvojice lidera putem videolinka održanog 7. decembra, na kojem su razgovarali o nizu pitanja, uključujući i Ukrajinu. Šest mjeseci ranije su održali direktni sastanak u Ženevi, koji je rezultirao povratkom američkog i ruskog ambasadora u glavne gradove ovih dviju država.

Intenziviranje komunikacije

Komunikacija se intenzivirala i na različitim nivoima vlasti. Početkom novembra je William Burns, direktor CIA-e i bivši ambasador u Rusiji, otputovao u Moskvu, gdje se susreo sa Putinom, zatim sa sekretarom ruskog Vijeća sigurnosti Nikolajem Patruševim i šefom ruske obavještajne službe za spoljne poslove Sergejem Nariškinom,  da razgovara o tenzijama sa Ukrajinom. Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan također je bio u kontaktu sa Putinovim savjetnikom za vanjsku politiku Jurijem Ušakovim.

Za Kremlj je uspjeh to što ima punu Bidenovu pažnju. Jasan je znak da raspoređivanje vojnika i prijetnja vojnom akcijom donose rezultate. Tokom proteklih šest godina, Moskva je postala frustrirana sa zastojem u ukrajinskom sukobu. Sporazum iz Minska II osmišljen 2015. s posredništvom Francuske i Njemačke nije uspio okončati borbe.

Kijev i Moskva međusobno se krive zbog manjka napretka. Rusi tvrde da Ukrajina nije ispunila svoju obavezu da implementira ustavne promjene koje daju široku autonomiju samoproglašenim Narodnim Republikama Donjeck i Luhansk kao korak prema njihovoj reintegraciji. Ukrajinci optužuju Rusiju da ne dozvoljava vladi u Kijevu da vrati kontrolu nad rusko-ukrajinskom granicom.

Kako bi prevazišao zastoj, Kremlj bi želio nametnuti novi sporazum i uraditi to preko SAD-a, zaobilazeći Pariz i Berlin. Ideja je da će ukrajinski predsjednik biti doveden pred svršen čin i da neće imati izbora već da se prikloni.

Ali u ulaženju u komunikaciju sa SAD-om, Rusija je također podigla ulog. Sedamnaestog decembra je rusko ministarstvo vanjskih poslova prosljeđivalo dva prijedloga sporazuma, jedan sa SAD-om i jedan sa NATO-om. Uputili su zahtjev da Atlantski savez poništi obećanje dato Ukrajini i Gruziji u aprilu 2008. da bi se jednog dana mogle pridružiti.

Ovaj nacrt nadalje traži od NATO-a da ne stacionira velike borbene snage u istočnim članicama, kao što je počeo raditi nakon ruskog pripajanja Krima 2014. Moskva također želi da se NATO obaveže da neće raspoređivati rakete srednjeg dometa blizu njenih granica.

Na kraju, ali ništa manje važno, prijedlozi pozivaju da se okonča pružanje vojne pomoći Ukrajini, bilo da je pruža SAD ili NATO, kao i da se zaustave vježbe saveza koje uključuju postsovjetske države. U suštini, Rusija želi vratiti vrijeme na kasne 1990-te, istjeravši Zapad iz istočne Evrope i zacementiravši svoju hemegonsku poziciju u tzv. „bližem inozemstvu“.

Ostvarivanje ciljeva

U ostvarivanju ovih ciljeva, Kremlj koristi svoj vojni utjecaj. Prema procjenama, više od 100 000 ruskih vojnika i težeg naoružanja trenutno je raspoređeno blizu rusko-ukrajinske granice kao i na pripojenom Krimskom poluotoku. Dobar dio je raspoređen od početka 2021. Operacija protiv Ukrajine, stoga, je još aktuelna. Putin možda blefira, ali ukoliko odluči da krene protiv susjedne države, ne bi na tom putu imao problema.

Odgovor SAD-a i njegovih evropskih saveznika bio je da se dovede Rusija za pregovarački sto kako bi se smirile tenzije.

Nakon aktivnog diplomatskog kontakta Bidenove administracije, krajem decembra je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov najavio da će pregovori biti održani 10. januara. Sastanak između Rusije i NATO-a se dešava dva dana kasnije. Sve i ako većina ruskih prijedloga nije od koristi za Zapad, uključivanje u diplomatski proces je bolje od nasilja.

Ako sve prođe dobro, moglo bi biti i ograničenog napretka, posebno u oblasti „dekonflikcije“ u predjelima gdje se NATO i Rusija suočavaju, kao što su Crno i Baltičko more. Vremenom bi pregovori mogli poroditi djelomične sigurnosne sporazume prihvatljive za obje strane, kao i za Ukrajinu i Gruziju, koje, suprotno od onog što Kremlj vjeruje, imaju vlastite interese i djelovanje.

No bez sumnje, puno je i prisutnog skepticizma. Neki stručnjaci sugerišu da je to što je Rusija objavila nacrte sporazuma, prije stvarnih pregovora, pametan trik da se potkopa diplomatski put i kreira izgovor za vojnu akciju protiv Ukrajine.

Da bi uspjeli u ovoj igri, SAD i saveznici trebaju pregovarati s Rusima iz pozicije snage. Kao u Brežnjevovim danima, oni trebaju vjerodostojno odvratiti Moskvu kako bi otvorili prostor za stvarne pregovore. Zato, SAD saopštava Putinu svoju spremnost da pojača ekonomske sankcije – „kakve niko još nije vidio“, po Bidenovim riječima – u slučaju rata.

Međutim, nije jasno do koje mjere bi evropski saveznici slijedili taj primjer. U Francuskoj, Emmanuel Macron poziva na oprez. Nova njemačka vladajuća koalicija između ljevice, Zelenih i liberala, mogla bi biti podijeljena po ovom pitanju, gdje bi kancelar Olaf Scholz mogao zauzeti blaži stav, dok bi ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock mogla zagovarati oštriji odgovor. Podrazumijeva se da će Rusija dati sve od sebe da iskoristi bilo kakav politički raskol koji bi se mogao pojaviti unutar NATO-a.

Stoga se Putinova strategija isplati. Moskva komunicira sa Washingtonom kao gotovo ravnopravnim geopolitičkim sudionikom. U vrijeme kada je SAD fokusirana na Kinu u usponu, to nije mali poduhvat. Brežnjevog SSSR-a možda već dugo nema i Rusija je danas možda tek blijeda sjena svog prethodnika, ali iz perspektive Kremlja, ona daje sve od sebe da ostane u igri.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada