Šta su nas naučile rasprave o Bosni u UN-u

Sigurnost se, u ovoj, 2022. godini, nameće kao prioritet. Jer, Moskva suzama ne vjeruje od Balkana do Ukrajine. 

U novembru 2021. uz višednevno diplomatsko manevrisanje na East Riveru, Rusi, a s njima i Kinezi - od Amerike i EU dobili su uglavnom sve što su htjeli vezano za BiH (EPA)

Od kako se 1988. godine Mihail Gorbačev, posljednji šef Sovjetskog saveza (SSSR-a) u Ujedinjenim nacijama, vanredno, 7. decembar, obratio pred prepunom salom Generalne skupštine – mnoga su se predskazanja, pa čak i obećanja obistinila. Ali, mnogo se šta iz tog historijskog govora pretvorilo u prašinu, suprotnost i vraćanje na stare hladnoratovske pozicije Amerike i Rusije; uz kolateralnu štetu na Balkanu.

Dogovaranje uz oštru retoriku

U tom Urbi et Orbi obraćanju iz New Yorka, Gorbačev je najavio novi demokratskiji svijet u kojem će se voditi računa i o individualnim – nasuprot amorfnih kolektivnih prava, zacementiranih u rigidnu (sovjetsku) ideologiju. I to je odmah postalo planetarno popularna inspiracija tog doba; nova nada za sve ljude. Gorbačev je postao i kontroverzan i slavan kao rock&roll zvijezda, a ubrzo su ga (1990.) ovjenčali i Nobelovom nagradom. Ali, bilo je, kako se pokazalo – krajnje naivno uvjerenje da će Rusi i Amerikanci novi svijet graditi skupa kroz koegzistenciju dva paralelna društvena sistema: zapadnog, kapitalističkog i onog ruskog, socijalističkog. Kina se tada nije previše pominjala.

Potom je Amerika bezuspješno pokušavala razbiti savez Moskve i Pekinga koji se sve jače manifestovao u UN-u kao zajednička diplomatska fronta. Bezuspješno je bilo i očekivanje Washingtona, da će se nova Rusija, oslobođena sovjetskih stega, prikloniti Americi, kontra Pekingu. Krenulo je u drugom pravcu.

Ako se danas napravi kratki pregled kako su Rusija i Kina u UN-u glasale, ne samo oko Balkana, već i oko Bliskog istoka na primjer, u proteklih nekoliko godina, vidjet će se da je Amerika svojim akcijama zapravo zbližila Peking i Moskvu. Ruski disident, novinar Vladimir Pozner, čest gost na američkoj televiziji, jednom je rekao kako je Amerika stvorila čak i samog Putina.

U danima kada, na početku ove 2022. godine, čitav svijet strepi kakav će biti ishod najavljivanog rusko-ukrajinskog sukoba, priželjkujući dogovor Moskve i Washingtona sredinom januara kako bi se izbjegao regionalni rat s nesagledivim posljedicama – jasno je da se, unatoč oštroj retorici, Amerika i Rusija ipak dogovaraju.

Biva to često iza zatvorenih vrata, ali detant, nasreću, nije nikad ni prestao od pomenutog Gorbačevljevog govora. Jasno je da jedna strana vidljivo uznapreduje ka svojim interesima, kad ova druga – umorno “trepne”, kao u partiji pokera. Reklo bi se i da se Rusija uveliko ušunjala na Balkan zbog pasivnosti Amerike. S druge strane, SAD i NATO agresivno su dobacile do Baltika i Ukrajine, jer je Rusija dugo bila slabija. Sada, međutim, Moskva novim legalnim ugovorima želi to prepraviti i uporno zahtijeva da NATO obustavi širenje na Istok. UN i druge multilateralne organizacije dođu tek kao mjera za filigransko zatezanje tih geopolitičkih terazija, dok se zlokobno zveckanje oružja u blatu mogućeg lokalnog sukoba nastavlja.

Rusko-američki hladni rat oko Balkana

Uz sve idealističke projekcije, Mihail Gorbačev je ipak bio u pravu kada je prije 34 godine najavio da će u narednim dekadama glavni poligon za vođenje ruske vanjske politike biti upravo Vijeće sigurnosti UN-a. Naravno, Rusija, kao i Kina, nasuprot SAD-a, Velike Britanije i Francuske ima pravo veta. Proteklih godina, Moskva nije oklijevala iskoristiti to pravo i nema sumnje da će se to nastaviti. O demokratizaciji UN-a “pjevaju” samo oni kojima taj vapaj služi uglavnom za domaću publiku. Udružena s Kinom, Rusija je do kraja 2019. godine čak 14 puta uptrjebila veto – samo zbog Sirije.

Svoj veto Moskva je iskoristila i 2015. kada je tadašnji ruski ambasador Vitalij Čurkin u UN-u blokirao usvajanje britanske rezolucije o Srebrenici. Rusi su odavno kovertirali i potez oko mogućeg prijema Kosova u članstvo UN-a. Rusija je samo kurtoazno najavila, da će se o tome konsultirati s Beogradom. Novija demonstracija ruske diplomatske sile dogodila se u dva navrata 2021. oko Bosne i Hercegovine. U julu prošle godine Moskva je otvorila pitanje legitimnosti visokog predstavnika Christiana Schmidta, nagovjestivši da će to i ubuduće upotrebljavati kao jezičak na vagi, kako bi u balkanskom amfiteatru preko Bosne mrsila račune Americi i EU – ponajviše zbog Ukrajine.

U ukupno 60 izvještaja od strane osam visokih predstavnika u BiH, čiji mandat od 1996. nalaže da svakih pola godine podnose izvještaje Vijeću sigurnosti UN-a, Zapad i Rusija su uglavnom bili na polarno suprotnim stranama. I čini se da lekcije nisu naučene, pa je potcijenjen potencijal “bosanskog” hladnog rata u UN-u. Washington i Brisel predugo su bili na “auto-pilotu”, dok su se Moskva i Peking zbližavali sve više oko balkanskih političkih i ekonomskih interesa.

U novembru 2021. uz višednevno diplomatsko manevrisanje na East Riveru, Rusi, a s njima i Kinezi – od Amerike i EU-a dobili su uglavnom sve što su htjeli vezano za BiH. Prvo je Rusija zaprijetila da će staviti veto na obnovu novog jednogodišnjeg mandata snaga EUFOR-a u BiH (do novembra 2022). Takav ruski veto bio bi viđen kao diplomatski debakl koji bi uzdrmao sigurnosnu arhitekturu na Zapadnom Balkanu. Amerikanci su zato s Rusima “istrgovali” ostanak EUFOR-a u BiH, iako je bilo jasno da taj mali kontingent EU snaga od oko 700 vojnika više odgovara Rusiji, jer ne predstavlja nikakvu opasnost za njene remetilačke ambicije u regionu. Nasuprot tome zahtjevi za robustnijim prisustvom NATO-a u BiH, od nekoliko hiljada novih vojnika, što je bila preporuka analitičara u Washingtonu i Berlinu ostali su bez odgovora. Iako ultimativna – ruska zabrana obraćanja visokog predstavnika Schmidta u UN-u bila je ipak, samo nevažna predstava za javnost. Skoro diplomatska farsa.

Nenaučene lekcije atomiziranog Balkana

Ako nas je sve to imalo čemu naučiti, onda je to bar nekoliko saznanja: Doista, bilo bi dobro da se balkanske zemlje o ključnim pitanjima mogu same između sebe dogovarati, ne čekajući više samo na strance. Oni su zaokupljeni sobom i vode druge – velike geostrateške igre. Ali, ima razloga zašto se kasni. Bolno iskustvo ratova iz 1990-ih i ogromnih stradanja u Bosni i Hercegovini prije svega, ostalo je bez katarze pomirenja na temelju prihvatanja pune istine i pravde, prvenstveno u Srbiji.

Činjenica je i da inicijativa “Otvoreni Balkan” koja je došla iz Beograda, očito nije skandinavski model. Sumnje su još prisutne u Podgorici, Prištini i Sarajevu, da je riječ o novoj matrici dominacije velikodržavnih projekata. I zbog toga balkanske zemlje nemaju snage da se dogovore ovog časa, posebno ne u sferi diplomatije. Povjerenje je proces koji se dugo gradi s onima koji imaju dokazanu reputaciju. A Balkan je još komplikovano mjesto.

Nakon svega, ne može se oteti utisku kako bi svijet, pa i Balkan, danas izgledali mnogo drukčije, da su Gorbačovljeve globalne reforme, onako kako ih je predstavio u UN-u nepunu godinu prije pada Berlinskog zida (1989.) zaživjele. I da Amerikanci, nakon obaranja “gvozdene zavjese” i rušenja “đavolje imperije”, kako je predsjednik Ronald Reagan nazivao SSSR, to vrijeme nisu potrošili u vlastitom trijumfalizmu, što je opisano u brojnoj literaturi.

Kada je Gorbačev u decembru 1991. najavio raspad Sovjetskog saveza i formiranje 15 novih država iz tog kvazi-socijalističkog konglomerata – Jugoslavja se već počela krvavo raspadati. Baš onako kako je to prethodno, na naslovnoj stranici, te iste godine najavio New York Times, citirajući analize koje je načinila CIA.

Kada se proteklih mjeseci (2021.) u više navrata na stranicama ovih najvažnijih američkih novina, donekle u drugom kontekstu, pojavila Bosna i Hercegovina, historijske reminiscencije nisu bile nimalo prijatne. Posebno zato što se opet počelo baratati stereotipima i uz neke faktualne greške. S mnogo nepoznanica bila je čudna, pa i brzopleta američka potpora “Otvorenom Balkanu” koju je izrekao Gabriel Escobar, glavni diplomata State Departmenta zadužen za Zapadni Balkan.

Historijske paralele – od Afganistana do Ukrajine

A tu je i pitanje drugih povijesnih paralela i, ono nezaobilazno, kako se Washingtonu uopće mogao dogoditi takav propust (profililanje ličnosti itd.), da na vlast u Bosni i Hercegovini (1997) instalira političkog prevrtljivca , sada, vjerovatno najopasnijeg ruskog političkog vazala u Istočnoj Evropi – Milorada Dodika. I da mu mu još doda i epitet “dašak svježeg zraka”?! Uostalom, na to je onomad podsjetio i Escobar. Prem da bi to mogao biti obični lament iz nemoći, ipak je naglasio da su Dodika na vlast doveli upravo Amerikanci. I nakon toga, opet ništa.

One, 1988. u New Yorku je Gorbačev još najavio i povlačenje ruskih vojnika nakon deset godina iz Afganistana i prepuštanje te zemlje mudžahedinima; dakako, u stvaranju te radikalne skupine veoma instrumentalna bila je Amerika. U augustu 2021. godine, nakon 20 godina, i SAD su se povukle pred talibanima, s ko zna kakvim planovima prema Kini. Onda je, nekako tih dana, krajem prošlog ljeta Rusija opet fakturisala svoje zahtjeve Americi i NATO-u oko Ukrajine, jer ta je velika zemlja bolni geopolitički “ruski stomak”. Kao što je, po Rusima, i Zapadni Balkan “meko tkivo Evrope”, kako je to u sjajnoj analizi za vodeći američki vanjskopolitički magazin Foreign Affairs potcrtala profesorica Ivana Stradner: Balkan se ne smije tretirati kao geopolitičko zaleđe, dakle – nevažna evropska periferija.

Washington je opravdano frustriran i zato jer je od prijema Hrvatske u članstvo EU-a 2013. – praktično zamrznuto evropsko proširenje na istok. Pokazuje se da to za Zapad sve više ima negativne geopolitičke posljedice. Doduše, Washington često prigovara i Parizu i Berlinu zbog toga. Ali, pogrešno je, pa i kontraproduktivno, radi tog zaostajanja, u Bosni i Hercegovini insistirati na “brzim i ciljanim” ustavnim, zapravo – samo izbornim reformama, i to po mjeri etničkih nacionalista. Valjda, i da bi se uknjižila neka nova, lagana (?!) američka diplomatska pobjeda na Balkanu.

Rastućem i malignom utjecaju Rusije u toj regiji može se jedino odgovoriti adekvatno i punom mjerom. A ne parcijalno – uz kozmetičke promjene u BiH. Od tog više ne bi trebalo praviti ni medijski igrokaz, posebno ne u UN-u, jer to izaziva sumnje u moguće ustupke Rusiji iza zatvorenih vrata. Bijela kuća je bila prisiljena ovo drugo čak i javno demantirati.

Bilo kako, Moskva nastavlja širiti mrežu svojih obavještajnih “humanitarnih centara” na Balkanu, a želi pomoći i gradnju vojno i strateški važnog aerodroma u Trebinju. O tome, kao i izgradnji drugih komunikacijskih transverzala preko Bosne i Hercegovine često govore i Dodik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Upravo zato, sigurnost se, u ovoj, 2022. nameće kao prioritet. Jer, Moskva suzama ne vjeruje od Balkana do Ukrajine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama