Murali i grafiti koji veličaju Mladića kao paradigma Srbije

Mural Ratku Mladiću u Beogradu, u Njegoševoj ulici, kojeg čas prefarbaju, čas se ponovo, uz četničkog komandanta Dražu Mihailovića, pojavi u originalnom izdanju, nikako nije jedini u glavnom gradu Srbije, niti su se grafiti “Mladić srpski heroj“ počeli ispisivati tek nakon odluke bivšeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka o zabrani negiranja genocida u Srebrenici.

Nije novo ni što su se skandiranja Mladiću ili transparenti na kojima piše naprimjer “Nož, žica, Srebrenica“ i slični sa stadiona preselili na zidove Beograda i drugih gradova u Srbiji. Ti su murali i grafiti, zapravo, već godinama slika Srbije koja nema snage, a izgleda ni prevelike želje, da promijeni tu, blago rečeno, populističku paradigmu koja se iz centara moći neprestano izliva na ulice gradova razotkrivajući “kako stoje stvari“.

Otuda nije dovoljno samo prekrečiti jedan ili više zidova, potrebno je promijeniti paradigmu. Potrebno je graditi društvo koje će u svakom pogledu korespondirati i sa Evropom i sa svijetom, a prije svega sa najbližim susjedima. Što je dug i mukotrpan posao. Potpuno suprotan stvaranju “srpskog sveta“, koji se zagovara sa zvaničnih visokopozicioniranih i ne samo političkih govornica.

Zašto djeca kliču osuđenom generalu?

Ne uvidjeti podudarnost između današnje upotrebe sintagme “srpski svet“ i “velike Srbije“ može samo politički slijepac ili neko kome i nije stalo uvidjeti kako se razvijala savremena srpska politička misao doboko uronjena u srednjevijekovne mitove. Ne uvidjeti kako je Mladić bio i ostao važna alatka u pokušaju stvaranja “velike Srbije” može samo neko ko je decenijama bio izložen svakodnevnoj medijskoj, porodičnoj, školskoj, intelektualnoj i političkoj torturi, u kojoj je heroizacija Mladića odavno postala opšte mjesto.

Zbog takvih i sličnih stvari, djevojke i mladići rođeni mnogo godina poslije ratova devedestih zavšetak osmogodišnjeg školovanja obilježavaju klicanjem “svom“ generalu Ratku Mladiću, osuđenom na doživotnu robiju zbog ratnih zločina, a kojeg je oduvijek plaćala vlada u Beogradu i kojem do danas nisu skinute generalske epolete sa uniforme niti ukinuta državna apanaža. Zbog toga su dječiji pokliči “Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji“ ili “Nož, žica, Srebrenica“ tek posljedica nečijih drugih ponašanja u kojima elementarne činjenice, pogotovo za one druge i drugačije, ne postoje ili su proskribovane zarad zamagljenih planova pojedinaca i grupa zaogrnutih plaštom lažnih državnih i nacionalnih interesa.

Ko će petnaestogodišnjacima zaogrnutim nacionalnim zastavama i (već) zadojenim nacionalizmom poručiti kako su mural (Mladiću) i moral potpuno različite kategorije. Ili, kako bi se to jednom zapitao novosadski novinar Dinko Gruhonjić: “Da li su ta deca zaista svesna svoje nesvesti, to jest da li su svesni da to čemu kliču ne samo da veze sa mozgom nema, već je paradigma najvećih zločina počinjenih na tlu Evrope nakon Drugog svetskog rata?“

‘Ljubi vas deda Ratko’ uživo na televiziji

Jedan drugi Novosađanin, za koga se takođe ne može reći kako pripada vladajućem narativu o minulim istorijskim događajima s kraja XX vijeka, istoričar Milivoj Bešlin, u svom uratku Balada o uzvraćenoj ljubavi, podsjetio je kako odnos države Srbije i ukupne javnosti prema osuđenom generalu nikako nije od juče i da je brižljivo njegovan. Tezu o ovakvoj uzvraćenoj ljubavi ilustrovao je Mladićevom rečenicom: “Ljubi vas deda Ratko!“ Izrečena je “uživo“, na kontroverznoj beogradskoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji.

“Osuđenik za genocid, verovatno planetarno najpoznatiji živi ratni zločinac današnjice, čije se ‘delo’, Srebrenica izučava na svim meridijanima kao primer genocida i kršenja pravila i običaja rata, poslao je poruku ljubavi državi i društvu koji su ga poslali u Bosnu i Hercegovinu na početku rata, koji su ga dok je tamo harao finansirali i plaćali i koji su ga punih 16 godina posle završetka rata u Bosni i Hercegovini brižljivo čuvali od ruke pravde“, zapisao je Bešlin, zaključujući kako je “tolika ljubav i briga morala biti uzvraćena“.

Jer, nije Mladić radio to što je radio iz ličnog hira ili u svoje ime. Prilikom zauzimanja Srebrenice, naprimjer, prije nego što će započeti masovna ubijanja bošnjačkih dječaka, muškaraca i staraca, Mladić je pred kamerama rekao: “Poklanjamo srpskom narodu ovaj grad.“ “Narod“ mu se možda i nije dostojno odužio, ali srpska intelektualna, politička i medijska elita nesumnjivo jeste, kaže Bešlin, uz tačnu ocjenu kako heroizacija Ratka Mladića nikada nije prestajala, ali je tek danas u Srbiji ona postala opšte mjesto, skoro bez glasa otpora. Ima u Srbiji pojedinaca i manjih grupa koji se ne slažu s ovim ocjenama, dok većina rado prihvata novu normalnost. Jesu li oni tek puki incidenti ili nešto što jednog dana može ugroziti “novu normalnost“, to je sasvim drugo pitanje.

Spomenik u Njegoševoj ulici ima potpunu zaštitu vlasti

Istina je da aktivistkinje Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, koje su mural u centru Beograda gađale jajima, uz ostale koji s vremena na vrijeme bace koju kantu kreča na portret Mladića, nisu usamljeni u svojim “mišljenjima“. Tako je Građanski demokratski forum kampanju za beogradske izbore krenuo upravo ispred murala, za koji su ocijenili kako je “bruka za naš grad i državu“, a predsednik GDF-a Zoran Vuletić je pritom obećao da će uklanjanje murala biti prva stvar koju će uraditi nakon izbora. Kako je tom prilikom rekao, moralno zagađenje Beograda doživljava kulminaciju sa vlašću Srpske napredne stranke”, jer su, pored korupcije, potpuno opterećeni i svojom ratnom prošlošću“.

“Svojevrstan spomenik u Njegoševoj ulici Ratku Mladiću ima potpunu zaštitu vlasti. Prvi korak je uklanjanje murala, koje treba budući gradonačelnik lično da nadgleda, drugi je obeležavanje masovne grobnice Albanaca u Batajnici. Sa ovakvim gestama Beograd bi se jasno obratio Sarajevu i Prištini, izvršio bi time pritisak i na republičku vlast, čime bi se napravio prvi korak ka dobrosusjedskim odnosima“, rekao je Vuletić.

Naravno, nisu samo pojedinci ili neke male stranke građanske provenijencije spemni bez dodvoravanja pretežno populističkom biračkom tijelu, uvijek i na svakom mjestu spremni ponavljati kako je Mladić sramota srpskog naroda ili da su kreč sa murala skinuli plaćenici raspirivanja zla. Dilema o tome nema, naprimjer, niti potpredsjednica Stranke slobode i pravde Marinika Tepić, kako stvari sada stoje, najvjerovatnija nositeljica izborne liste jedne od najznačajnijih opozicionih grupacija.

Vlada dopušta poricateljima genocida da slave zločince

Slično misli i Vladimir Vukčević, prvi tužilac za ratne zločine Srbije: “Ratko Mladić je osuđeni ratni zločinac i sramota za srpski narod. Ne sme da se ukazuje pažnja čoveku koji je izvršio najveći zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata.“ Ipak, ona poslovično tiha većina i dalje podržava godinama u patriotska srca i nacionalistički mozak usađivano mišljenje kako je Mladić uistinu srpski heroj i da u Srebrenici nije počinjen genocid, ne obazirući se na pravosnažne presude međunarodnih sudova.

Zanimljivo je pogledati i kako američki magazin Foreign Policy objašnjava zašto je to tako. Već na početku teksta “Zašto je predsjednik Srbije prijetnja Europi?“, ovaj list pogađa u metu tvrdnjom kako “autoritarna vlada Aleksandra Vučića pomaže ruskoj i kineskoj propagandi i dopušta poricateljima genocida da slave ratne zločince“. Amerikanci se dotiču i muralu Mladića u Njegoševoj, navodeći kako građani i dalje pokušavaju preslikati portret, ali i kako “vrijedni nasilnici obnavljaju onaj najistaknutiji u centru Beograda“.

“Dok nacionalistički tabloidi bliski režimu otvoreno tvrde da je Mladić bio heroj, srbijanska vlada štiti mural iako otvoreno ne podržavaju njegov motiv. Dopuštajući da murale štite neidentificirani nasilnici, vlada podilazi nacionalističkom biračkom tijelu, poričući bilo kakvu odgovornost i tako štiti svoju proeuropsku reputaciju“, piše ovaj uticajni magazin. Foreign Policy poentira tvrdnjom kako nacionalistički i autoritarni karakter vlade Srbije “predstavlja prijetnju za Srbiju i regiju“, uz ocjenu kako se Vučićeva tvrdnja da je on pragmatični, mainstream evropski konzervativac možda činila uvjerljivom u njegovim prvim godinama vlasti, ali i da sve više zvuči kao “prazna priča“.

Nema i ne može biti dobrih i loših naroda

Očigledno je da Aleksandar Vučić u međunarodnim krugovima “pročitana knjiga“, kao što je još očiglednije da je u interesu brojnih grupa za pritisak i sa Istoka i sa Zapada i dalje viđen kao neko preko koga se može nametati mir i stabilnost kako u Srbiji, tako i u regionu. Ali, od toga ni Srbiji ni regionu neće biti mnogo bolje. Baš zato Srbiji je potrebna nova paradigma, ona koja će odgovarati i njenim građanima i susjednim državama preko Drine, Save ili Dunava. Paradigma u kojoj neće biti mjesta za rušilački nacionalizam, pogotovo onaj koji dolazi iz vrha države, u kojem će se prestati insistirati na falsifikovanim narativima o uzrocima i toku rata na postjugoslovenskom prostoru i reafirmaciji ratne propagande kao legitimnog objašnjenja za katastrofu iz devedesetih. Srbiji je potrebno otvaranje svih procesa koji ne guraju Srbiju nasuprot ostatku regiona, ali i Evropske unije.

Nacionalizam i populizam nikako nisu u isključivom vlasništvu Srbije i njenih građana, ali je to conditio sine qua non bilo kakve pomisli o napretku. Boljitka neće biti sve dok Srbiji istinski ne zasmeta da se djeci sa TV ekrana, umjesto crtanih junaka, obraćaju Ratko Mladić, njegove apologete i ratni drugovi i ukoliko glavna zvijezda mladima na sajmu knjiga i dalje bude Vojislav Šešelj. Prvi koraci u tom pravcu mogli bi biti u izmjenama postojećih školskih programa, ali i transformaciji medija, koji neće kao mantra ponavljati kako su Srbi poseban narod, zbog čega “nas svi mrze“.

Kada se pređe taj nivo i shvati da su Srbi sasvim običan kao i svaki drugi narod (nema i ne može biti dobrih i loših naroda, ima samo dobrih i loših pojedinaca), onda bi se moglo preći na sljedeći nivo: Srbi se u ratovi nisu samo branili, Srbiji Kosovo nije oteto, cijela Jugoslavija se nije otcijepila od nas, bombardovanje nije uslijedilo bez ikakvog razloga… Dopunite niz.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.