Smanjen prostor za ‘mirotvorstvo’ Aleksandra Vučića

Bio je jedan “junak” mog djetinjstva iz devedesetih. Vazda govorio da je za mir. Kažu da sva djeca ovog svijeta prvo izgovore riječ mama, a ovaj kažu čim se rodio izgovorio riječ mir. I dok je okolo sve gorjelo. Dok je sravnjen Vukovar, granatiran Dubrovnik, opsjedano Sarajevo i poklana Srebrenica, on je stalno ponavljao mir.

Čak je i neprekidno pozivao kako je sam volio reći “zaraćene strane” na prekid tog besmislenog bratoubilačkog rata. I stvarno, on sa tim ratovima nije imao ništa .Izuzev što je tamo preko Drine i Dunava poslao oficire, paravojne formacije, topove, tenkove i temeljno opljačkao privredna i lična dobra nesrpskih stanovnika.

Izuzev tih sitnica, “junak” mog djetinjstva nije imao skoro pa nikakvog drugog udjela u tim ratovima.

I prošla bi mu ta priča da nije bio nespretan i u kući napravio teški nered. Međutim, i taj bi mu nered oprostili i proglasili ga za vječnog faktora mira i stabilnosti u regiji, da njegov nered nije počeo da preliva okolo i pravi velike probleme u komšiluku.

A onda su počele da padaju bombe. “Junak” mog djetinjstva se i dalje zaklinjao na mir. I dok su padale bombe a on se zaklinjao na mir, u međuvremenu je iskopao 400 masovnih grobnica za nesrpske stanovnike Kosova, mahom Albance.

Zaslužan kraj

Na kraju, “junaka” mog djetinjstva su izbacili iz fotelje oni za koje se cijelo vrijeme zaklinjao da sve što radi radi za njih i u njihovo ime.

“Junak” je imao kraj kakav je i zaslužio.

Naime, jednog dana, “junak” je od istih onih koji su se zaklinjali u njega spakovan i kao zadnjeg otpadnika poslali da preko piste uđe u avion koji ga je transportovao za Tuzlu, a zatim u Hag.

I tamo je moj “junak ” skončao.

Kako je i zaslužio svojim “djelima”

U zatvoru.

Oprostite na ovom malo opširnom uvodu, ali on je jako bitan da bismo razumjeli lik i djelo “junaka” ovog doba. Svi koji su mislili da Vučić želi kopirati svog ideološkog oca Vojislava Šešelja su se prevarili. Aleksandar Vučić želi biti ne samo isti kao Slobodan Milošević, već ga i prevazići.

A u to se uklapa i njegovo neprirodno mirotvorstvo. Istina, prostor za mirotvorstvo Aleksandra Vučića je znatno smanjen, jer je “junak” mog djetinjstva trajno izgubio ratove u Hrvatskoj i na Kosovu, pa za pravljenje mira sa Hrvatima i Albancima nema potrebe.

Takođe, Vučić je u odnosu na “junaka” mog djetinjstva, kada su mirotvorstva u pitanju, hendikepiran za još jednu “sitnicu”. Naime, Crna Gora je članica NATO pakta, a u Bosni i Hercegovini su prisutne snage EUFOR-a. Da nije toga znao bi Aca Pomiritelj kako se sklapaju mirovi i primirja.

Ali Aca Pomiritelj je beskompromisni pristalica mira i ništa ga u pravljenju mira ne može zaustaviti. S obzirom na suženi manevarski prostor, iako ga bi on volio da je puno veći, red je da mirom obraduješ građane Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

E sada, i tu ima jedna sitnica. Vidite da nije Ace Pomiritelja, ni u Bosni i Hercegovini ni u Crnoj Gori ne bi bilo nikakvih nemira, niti nemira u duši. A iako bi bilo, bilo bi to potpuno benigno u odnosu na Acine tastere gdje on samo pritiskom palca komanduje: pali Dodika, gasi Bečića, pali Bečića, gasi Dodika.

Problemi u Srbiji

Aca Pomiritelj toliko želi mir u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, da su u javnosti potpuno zanemareni problemi građana Srbije. Tako na RTS, HAPPY, PINK, Vojislav Šešelj, Milomir Marić, Ljubiša Ristić, Milijana Baletić i ostali dokazani mirotvorci samo pričaju o tome kako doći do mira u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.

Postavlja se logično pitanje dokle će građani Bosne i Hercegovine, Crne Gore a bogami i Srbije da junački podnose teret ovolikih mirotvoračkih operacija?

Pa, kao i u slučaju “junaka” mog djetinjstva, dotle dok oni koja ga drže za regionalnog faktora mira i stabilnosti ne procijene da je pretjerao i da više nije potreban.

Ja vjerujem da je Vučić baš ovih mjeseci prešao tu liniju sa koje više nema povratka. Epilog ove situacije je sasvim predvidljiv. Na kraju će veliki regionalni pomiritelj od strane građana Srbije biti nasilnim putem izbačen iz fotelje. Takođe, pomiritelj će se i tada dok ga budu iznosili napolje zaklinjati da je uvijek bio za mir. Istina, na taj način će ostati dosljedan sebi.

Na kraju, Aca Pomiritelj će završiti onako kako je svojim “djelima” zaslužio.

Ali ono što me daleko više zanima od njegove sudbine je nešto drugo. Kako će građani Srbije , Bosne i Hercegovine i Crne Gore nastaviti dalje na ovoj duhovnoj i ekonomskoj pustinji. Takođe, iza ove nesrećne vladavine ostaće i teško narušeni odnosi Srba i Bošnjaka i Srba i Crnogoraca, kao i međudržavni odnosi tri zemlje, ali i narušeni međuetnički odnosi unutar Srbije.

Takođe, njegova zaostavština biće i povećana ekonomska zaostalost usred njegovog traganja za mirom u regiji, kao i ogroman odliv mladih ljudi usljed besperspektivnosti ovog prostora i nemanja mogućnosti za iole normalan život.

Čak da sve ove tri države nekim čudom dobiju najbolju vlast na svijetu, a neće, trebale bi nam decenije da iole dosegnemo neki normalan životni standard, ali ukupno duhovno okruženje.

Zato je odgovornost posebno na Evropi, koja je uzgred kazano, najodgovornija za politički uspon Aleksandra Vučića, da se poslije izvjesnog kraja njegove vladavine, posveti ovom prostoru i ubrzano ga integriše u Evropsku Uniju.

U suprotnom, cijenu će platiti sama Evropa.

Mi više nemamo šta da plaćamo.

Mi smo se pretplatili, pa bi red bio da na račun te naše “pretplate” neke generacije koja su sada djeca ili tek rođeni, dočekaju neki normalan život, dostojan ljudskog bića.

U kojem se neće morati pričati o miru, već će se isti, kao i u svakoj normalnoj zemlji, podrazumijevati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.