Život, i smrt, u Guantanamu

Moj klijent, Ahmed Rabbani, je dobio odobrenje za odlazak iz zloglasnog zatvora na Kubi prije nekoliko mjeseci – ali je i dalje zatvoren tamo.

Kako je jedan od zatvorenika jednom rekao, Guantanamo je jako sličan Hotelu California koji je opisan u legendarnoj pjesmi Eaglesa, možete „se odjaviti kad god želite, ali nikad ne možete otići“ (Reuters)

Prošle sam noći telefonom razgovarao sa mojim klijentom Ahmedom Rabbanijem, jednim od 39 zatvorenika koji se još nalaze u Guantanamo Bayu. Poput skoro polovine ljudi koji su u zloglasnoj lokaciji američke vojske, Ahmed je dobio odobrenje za oslobađanje prije nekoliko mjeseci ali je još zapeo tamo. Kako je jedan od njegovih sapatnika jednom rekao, Guantanamo je jako sličan Hotelu California koji je opisan u legendarnoj pjesmi Eaglesa, možete „se odjaviti kad god želite, ali nikad ne možete otići“.

Ipak, nadao sam se kako će Ahmed biti kući u Pakistanu prije kraja sezone praznika. Ništa to nije sprečavalo: pakistanski premijer Imran Khan je lično odobrio njegov povratak. No, to se nije desilo. Tako da sam ga morao nazvati i prenijeti hitne i nedobrodošle vijesti.

Mnogi preminuli rođaci

Morao sam Ahmedu reći da mu je punica na samrtnoj postelji u bolnici u Karachiju, Pakistan. Da doktori vjeruju kako ima još četiri ili pet dana života. Četiri dana su, naravno, i više nego dovoljno vremena da avion prebaci Ahmeda iz Guantanama u Karachi – ali samo ako vojska SAD dozvoli njegov odlazak. Malo je vjerovatno da će djelovati na vrijeme i Ahmed je toga svjestan. Tako da sam zapravo Ahmedu prenio tužnu vijest da vjerovatno više nikada neće vidjeti punicu.

Sa druge strane telefonske linije je bila tišina kada sam prestao govoriti. „Tokom 20 godina mog boravka ovdje ostao sam bez mnogo članova porodice“, na kraju je Ahmed rekao. „Dva od njih su mi bili jako bliska i bio sam jako tužan i depresivan kada su umrli. Jedan od rođaka, koji je umro prije pet godina, se prema meni odnosio kao prema vlastitom sinu. Drugi je moj otac. Užasno je tužno što je sada moja punica u ovoj poziciji. Ukoliko ona premine, ja ću postati najstariji član porodice, sa svim odgovornostima. A ja sam zapeo ovdje“.

„Ovo je veoma tužna situacija“, nastavio je tiho Ahmed. „Dok sam slušao, zapravo sam plakao. Moja supruga je propatila 20 godina bez mene i ovo je posljednja kap za nju. Za mene, punica mi je daleko više od činjenice da je majka moje supruge, ona me voli i ja jako volim nju. Nekada se ponašala da me voli više nego svoju djecu. Bila bi mi čast da provedem njene posljednje dane uz nju i da učinim sve što mogu za nju.“

„Želio bih da barem poljubim njena stopala kada umre“, kazao je na kraju.

Nisam znao kako da odgovorim. Vjerovatno će mu moja država ukinuti tu posljednju počast.

Problemi sa srcem

Ahmed je štrajkovao glađu skoro cijelo vrijeme od 2013. godine i, iako su ga prisilno hranili dva puta dnevno, izgubio je polovinu svoje težine i to je napravilo nepopravljivu štetu njegovom tijelu. Više od 15 godina ga zastupam, on je gubio svoju volju za životom i pokušavao je okončati život nekoliko puta. Zato sam brinuo da ga vijest koju sam mu prenio ne pokrene novu epizodu samouništenja i depresije, pa sam ga pitao za zdravlje.

„Kada su mi rekli (za oslobađanje) počeo sam jesti i biti malo bolje. Sada imam problema sa srcem, kad god dublje udahnem, zaboli me u prsima“, kaže.

„To je zbog stresa“, nastavlja. „Veliki je stres kada vam kažu da možete ići ali vas ne puštaju. Prije nego sam saznao da mogu ići, jedan dan ovdje mi je bio kao 10 u normalnom životu, beskonačno razvučen. Sada mi je svaki dan kao mjesec dana. Čekamo. Znamo da ćemo biti pušteni jedan dan, pa postoji nada. Ipak, tomu se radujemo, a ništa se ne dešava. Naša država je spremna da nas primi, Amerika je rekla idite, a mi smo i dalje ovdje dok mi punica umire. Čekanje sa nadom je gore nego kada nade nema nikako.“

Tokom poziva, kratko smo pričali o 11. januaru 2022. godine – 20. godišnjici zatvora Guantanamo.

„Za nas“, govori Ahmed, „to je godišnjica patnje. Volio bih da je to godišnjica moje smrti, bolje bi bilo. Ostao sam živ samo zato što želim vidjeti svoju porodicu, inače bih davno kući stigao u kovčegu. Sada sam u 50-im i malo me dijeli od smrti. Možda se trebamo ubiti kako bi nas primijetili.“

Jedini preostali potez

Ahmed se pita da li je njegov slučaj postao politička nogometna utakmica između SAD-a i Pakistana. „Šta Biden hoće od mene? Zašto me ovdje drži? Nemam odgovora na to.“

Govori kako vidi samo jedan izlaz iz ove situacije. „Imam samo jedno rješenje, jedinu stvar koju mogu ovdje i gdje vladam svojom sudbinom: Mislim da ću stupiti u mirni štrajk glađu.“

„Ovaj put sam spreman na to do smrti, samo ako će pomoći da drugi izađu. Odmah počinjem sa time. Odmah nakon ovog poziva idem u samicu. Sve ću odbijati dok ne umrem i ne odem kući u kutiji. Sve do smrti. Nije mi teško umrijeti.“

Vjerujem kako, nakon skoro dvije decenije patnji, ne bi zaista bilo teško Ahmedu da umre. Ali, ne bi bilo ni teško Bidenovoj administraciji da prestane tratiti vrijeme i pusti ga kući na vrijeme da posljednji put vidi voljenu punicu.

Moja država je ovom čovjeku od života ukrala decenije, barem može ovaj put pokazati malo suosjećanja.,

Uoči objave ovog članka, punica Ahmeda Rabbanija je preminula. Njegov advokat mu nije uspio prenijeti poruku i on i dalje ne zna za njenu smrt.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada