Mogu li se ‘debalkanizirati’ makedonsko – bugarski odnosi

Bugarska i Makedonija imaju nove premijere i obojica najavljuju novi pozitivni pristup za normalizaciju bugarsko-makedonskih odnosa.

Fer je dati šansu Petkovu i Kovačevskom da “debalkanizuju” odnose, ali istorijska pitanja, emocije, veliko uzajamno podozrenje i složeni politički odnosi u samim zemljama im neće biti saveznici u tom pokušaju, piše autor u kolumni (EPA)

Pompezno najavljivana posjeta novog bugarskog premijera Kirila Petkova Makedoniji, prema interpretaciji zvaničnog Skoplja, donijela je “novu energiju” u bilateralnim relacijama, te nadu da se može riješiti spor između Sofije i Skoplja, i ukidanje bugarskog veta za početak pristupnih pregovora između Makedonije i EU. Za vreme posjete je bilo objavljeno da je Makedonija poslala i notu u UN, kojom objašnjava da kratki naziv Sjeverna Makedonija, ne uključuje teritorijalne pretenzije na geografsko područje Makedonije koje se nalazi u Bugarskoj (Pirinska Makedonija).

Nota je izazvala šok kod iskusnih makedonskih diplomata. Radi se o ličnoj karti država u UN-u, i tamo stoji da je ime države Republika Severna Makedonija, kratko ime Sjeverna Makedonija, nacionalnost makedonska i jezik makedonski. Posao u UN-u je zavšen nakon 30 godina mučnih pregovora sa Grčkom oko imena Makedonija potpisivanjem Prespanskog ugovora, čime je Grčka strana dobila dodatak Sjeverna na imenu, i jasnu distinkciju makedonskih Slavena, od antičkih Makedonaca, a Makedonija je zauzvrat dobila nesporni identitet – makedonska nacija i makedonski jezik.

Insistiranje Sofije na pojašnjenje notom, u raznim multilateralnim organizacijama uključujući i NATO, nije naišlo na razumijevanje bugarskog zahteva, zato što je apsurdan; jer je tečno opredijeljena teritorija koju označava Sjeverna Makedonija, tako da nema ni govora da bi se moglo raditi o teritorijalnim pretenzijama. Osim toga, Bugarska je prva priznala Makedoniju još 1991, sa tadašnjim ustavnim imenom Republika Makedonija, i Sofija decenijama nije imala nikakvih problema ili strahovanja u vezi sa imenom.

Da je zahtjev za notu smiješan, potvrdio je i bivši bugarski premijer Bojko Borisov, koji je na izjavu Petkova da je nota veliki uspjeh podrugljivo prokomentarisao da sada može mirno da spava, zato što Makedonija neće okupirati dijelove Bugarske!

Visoki makedonski diplomati objašnjavaju da je Bugarska tražila ovu vrstu note, kao presedan, da bi kasnije tražila da se notom pojasni da je makedonski jezik zvanično kodifikovan 1945, čime bi se potvrdila bugarska zvanična teza da su Makedonci zapravo Bugari, a makedonski jezik zapravo bugarski, te da je 1945. stvorena vještačka makedonska nacija i jezik a koji su do tada bili bugarski.

To je i suština bugarskog veta za početak pregovora između Makedonije i EU. Bugarska traži da se prekine sa debugarizacijom Makedonije i spremna je priznati makedonsku naciju i jezik, uz uvjet, da se kaže da su Makedonci kao nacija i makedonski jezik stvoreni 1945. Ali Makedonci se tako nazivaju i osjećaju još od pamtivjeka, mnogo prije stvaranja makedonske države unutar SFRJ, i to je glavni problem na relaciji Sofija –Skoplje. Bugarska smatra da je 1945. otpočela tzv. “debugarizacija” Makedonije, i želi da taj proce s preokrene, ali s druge strane to bi značilo nasilnu bugarizaciju Makedonije, što je svakako neprihvatljivo za Makedonce.

Ova politika Sofije  otpočela je prvog dana nakon otcijepljenja Makedonije od Jugoslavije, kada je bugarska skupština priznala makedonsku državu – ali ne i narod i jezik. U međunarodnom pravu, ako priznate neku državu, priznajete i pravo te države na sopstveno uređenje, a njenim građanima pravo na samopredjeljenje, nacionalni identitet  i jezik. Ono što Bugarska spori Makedoniji je bez presedana u međunarodnim odnosima. Makedonska vlada vodi pregovore sa bugarskom oko ovih pitanja i sijaset drugih zahtjeva Sofije, zato što od Bugarske zavisi početak pregovora sa EU. Dosada je Sofija u tri navrata upotrijebila veto, sprečavajući početak pregovora na relaciji Skoplje-Brisel, a kolateralna šteta je Albanija koja je u istom paketu sa Makedonijom, pa zbog bugarskog veta, pregovore ne može otpočeti niti Tirana.

Debalkanizacija

Nota u UN-u je otvorila i druga suštinska pitanja, a posebno oko pregovaračke taktike. Dosada je stav makedonske vlade bio da se sva sporna pitanja i svi zahtjevi riješe jednom za svagda. Tako su bila zatvorena sva bilateralna pitanja u odnosima između Makedonije i Grčke, potpisivanjem Prespanskog ugovora. Ali pregovarači tog ugovora sa makedonse strane više nisu u vladi. Bivši premijer Zoran Zaev podnio je ostavku i sa premijerske pozicije, i kao predsjednik vladajućeg Socijaldemokratskog saveza, nakon poraza na lokalnim izborima, i njega je na obje funkcije naslijedio Dimitar Kovačevski koji je sastavio novu vladu, u kojoj više nije Nikola Dimitrov, koji je kao ministar spoljnih poslova zajedno sa svojim grčkim kolegom Nikosom Kodzijasem postigao dogovor Skoplje-Atina.

Dimitrov je kao ministar donio i ugovor o prijateljstvu i dobrosusjedstvu između Makedonije i Bugarske 2017., koji, kako se čini, ne poštuju niti jedna od strana, i za to se međusobno optužuju. Sada pregovore vode premijer Kovačevski, ministar spoljnih poslova Bujar Osmani, i novi vicepremijer za eurointegracije Bojan Maričic. Poslavši notu u UN, oni su potpuno promijenili pregovarački pristup, i počeli zatvarati sporna pitanja jedno po jedno. U Skoplju se strahuje da to može dovesti do potpuno nebalansirane situacije gdje bi samo makedonska strana pravila ustupke, kao i opasnost, da nezatvaranje svih pitanja, stalno sadrži prijetnju Sofije da blokira vetom bilo koje od pregovaračkih poglavlja koje će Skoplje pregovarati sa Briselom. Naravno, ukoliko do pregovora za integraciju Makedonije u EU uopšte i dođe.

Sa druge strane i bugarska ima novu vladu koji predvodi “hardvardski momak” Kiril Petkov. On je najavio da će se zalagati za “debalkanizaciju” u spoljnoj politici, osobito u odnosima sa susjedima. Kako je objasnio, on je termin “Balkanizacija odnosa” prvi put čuo na sveučilištu Harvard, kada su tako ocijenjeni odnosi između dvije južnoameričke države koje nisu htjele međusobno surađivati, na štetu obje zemlje. “Kada sam upitao šta znači balkanizacija odnosa, i kada su mi objasnili suštinu terminologije, osjećao sam se jako potišteno”- rekao je Petkov.

On je poručio da nije normalno da dvije susjedne zemlje ne surađuju na svim poljima, i tražio je formiranje zajedničkih državnih komisija –koje se neće zanimati samo istorijom kao što je bilo do sada, nego i unapređivanju ekonomije, infrastrukture, kulturne suradnje…Infrastruktura između Makedonije i Bugarske je tužna priča sama po sebi. Da bi autom došli iz Skoplja za Sofiju nekih 250 kilometara, potrebno vam je više od pet sati, zato što su putevi prastari i tijesni, i još uvijek nema u najavi izgradnje autoputa Sofija-Skoplje. Bugarska i Makedonija, nisu povezani ni željezničkom prugom. Razne vlade su u prethodnih 30 godina najavljivale da će izgraditi željeznicu, ali osim izjava dobre volje, nije napravljeno ništa. Petkov je sada najavio avionsku liniju Skoplje-Sofija, koja isto tako ne postoji.

Istorija koči budućnost

Davno je konstatirano da Balkanski poluotok pati od previše istorije. Bugarska i Makedonija su posebno zaglavili na tom području. Najspornija je istorijska interpretacija 1941-1945. U toku Drugog svjetskog rata, Bugarska je okupirala Makedoniju i Makedonija je prepuna spomenika strijeljanih od Bugara, ili partizana koja je ubila bugarska vojska. Na spomenicima piše da su ti ljudi ubijeni od strane “bugarskih fašističkih okupatora”. Iako je Bugarska bila saveznik Oske, i nesporno okupirala Makedoniju u Drugom svjetskom ratu, Bugarska traži da se koristi riječ administracija – a ne okupacija, odnosno da su oni administrirali, a ne okupirali Makedoniju, te da se sa svih spomenika makne “bugarski fašistički okupator” jer Sofija smatra da je to govor mržnje, koji samo podstiče dalju mržnju ka Bugarskoj.

Sofija traži da se njena interpretacija istorije implementira i u udžbenicima istorije. Ostala sporna istorijska pitanja su revolucionari koji su se borili za slobodu protiv Osmanlijske imperije. Makedonija smatra da su Goce Delčev, Jane Sandanski, Damjan Gruev, Pitu Guli – koji se spominju i u makedonskoj himni, kao i ostali borci za slobodnu Makedoniju  Makedonci, dok Bugarska smatra da su to bugarski heroji, odnosno kaedonski Bugari.  Ova sporna pitanja rješava komisija za “zajedničku istoriju”. Verovatno je malo manji problem oko zajedničkih sveslavenskih prosvetitelja – kao što su Ćiril i Metodije, ili Kliment i Naum, jer na obilježavanju Svetog Ćirla i Metodija u Vatikanu bugarska i makedonska delegacija, godinama zajednički polažu cvijeće.

Bugarsko-makedonski spor se čini zamršenijim i težim od spora sa Grčkom, zato što je unatoč problemu sa imenom Makedonija bilo manje teže riješiti pitanja između Slavena i Grka, dok Bugari i Makedonci “piju vodu sa istog izvora” kako kažu trezveni analitičari u obje zemlje.

Ono što dopunski opterećuje pregovore je činjenica da se tokom vremena sporna pitanja nagomilavaju, pošto Sofija dopunski unosi nove zahtjeve. Jedan od zadnjih koji je pomenuo bugarski predsjednik Rumen Radev je zahtjev da se promijeni makedonski Ustav, i da se u preambuli pomenu Bugari u Makedoniji. S druge strane, Sofija smatra da nema makedonske manjine u Bugarskoj, iako je na tom pitanju izgubila spor u Strazburu od makedonskih organizacija u Bugarskoj, više od deset puta.

Strah od epiloga

Nakon poraza socijaldemokrata na lokalnim izborima, ostavke Zaeva, te izbora novog premijera i rekonstrukcije Vlade, za makedonskog premijera Dimitra Kovačevskog, otkočenje pregovora sa EU je možda i najvžnije pitanje. Veliki broj makedonskih intelektualaca je javno iznio strah da Vlada želi ostvariti taj cilj po svaku cijenu, i da to može dovesti do kompromisa koji će nanijeti nepopravljive štete po makedonski identitet. Strah se povećao nakon note u UN-u. Sa druge strane, prestavnici vlade uvjeravaju da identitetska pitanja kao što su makedonska nacija i makedonski jezik, uopšte neće biti predmet pregovora. Fer je dati šansu Petkovu i Kovačevskom da “debalkanizuju” odnose, ali istorijska pitanja, emocije, veliko uzajamno podozrenje i složeni politički odnosi u samim zemljama im neće biti saveznici u tom pokušaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama