Bidenove vanjskopolitičke dileme

Nakon žestokog starta, koji je sadržavao i povratak Pariškom klimatskom sporazumu i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, a koje je napustio Trump, predsjednik Joe Biden je, jednostavno rečeno, razočarao.

Tokom protekle godine, Joe Biden je pričao kao Barack Obama ali se ponašao kao Donald Trump kada je riječ o vanjskoj politici. No, pošto mu nedostaje elokventnosti i upornosti njegovih prethodnika, predsjednik je skroz na skroz ispuhao.

Nije ispunio obećanja, davao je čekove koje njegova administracija nije mogla unovčiti. I iako je kritizirao Trumpove poteze, do sada je mnoge ostavio na snazi. Da li postoji ijedan dobar razlog zašto SAD nije ponovo dio UNESCO-a?

Računica na Bliskom istoku

U svoj svojoj domišljatosti, Bidenova „vanjska politika za srednju klasu“ pokazala se, kao i Trumpova, prilično nacionalistička i protekcionistička. Njegove najave da će Amerika biti kredibilnija i poštovanija širom svijeta su propale jednako kao Trumpova posvećenost „činjenju Amerike ponovo velikom“.

Brza računica bi mogla pojasniti stvari.

Na Bliskom istoku, Biden je odlučno i strastveno govorio o demokratiji i ljudskim pravima, ali je na kraju išao u korist diktatorima kao što je egipatski Abdul Fattah el-Sisi.

Nije razgovarao sa saudijskim prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom, ali je nastavio prodavati oružje Saudijskoj Arabiji uprkos razornom ratu u Jemenu koji je ušao u svoju sedmu godinu.

Ponovo je isticao važnost dvodržavnog rješenja, ali je također dao Izraelu zeleno svjetlo da radi šta god hoće kako bi dokrajčio Palestinu represijom i nelegalnim naseljavanjem

A, ako to nije dovoljno, Biden je u potpunosti podržao Trumpovu politiku vjenčavanja arapskih diktatura sa izraelskim kolonijalizmom pod okriljem „mira“.

Jedino pitanje gdje je Biden zapravo odstupio od Trumpovih poteza je iranski nuklearni sporazum koji njegova administracija pokušava oživjeti, premda nekompetentno.

Evropski odnosi

Kada je riječ o preko-atlantskim odnosima, Biden je obećao kako će promijeniti Trumpovu indiferentnost prema Evropi i njegovu drskost prema NATO-u, ali je na kraju prema ovom kontinentu bio jednako hladan i udaljen.

Odlučio je povući američke trupe iz Afganistana skoro bez ikakve koordinacije sa evropskim saveznicima, a to povlačenje se pokazalo kao žestoka katastrofa po svome provođenju jer su američki vojnici i osoblje bili u biti prinuđeni poniženo pobjeći iz ove države.

A u ponižavajućem i iznenadnom potezu, Bidenova administracija je izgurala Francusku iz posla vrijednog 40 milijardo dolara kada je prodala podmornice Australiji. Biden je kasnije priznao kako je njegova administracija djelovala nespretno i bez takta.

Biden također nije uspio dobiti čvrst stav evropskih sila, naročito Francuske i Njemačke, kada je riječ o američkoj politici prema ratobornoj Rusiji koja gomila snage na granici sa Ukrajinom, Zapravo, otkako je Biden predsjednik nastao je veći jaz između SAD-a i zapadnih saveznika kada je riječ o odnosu prema Rusiji.

Nakon što je EU gurnuta na margine prošlosedmičnih pregovora Rusije i SAD-a, francuski predsjednik Emmanuel Macron je rekao kako EU „mora pokrenuti vlastite razgovore sa Rusijom umjesto da se oslanja na Washington“ što je izgledalo kao inat Bidenovoj administraciji.

Bidenov neuspjeh obnove povjerenja i posvećenosti transatlantskim odnosima možda nije u potpunosti njegova greška uzevši u obzir sve veću negativnu evropsku percepciju SAD-a i njegovog političkog sistema otkako je Trump bio predsjednik.

No, predsjednik, lično, nije dao dovoljno kako bi ojačao ove odnose koji su ključni u borbi sa hitnim izazovima koji dolaze iz sve jače Kine i povratničke Rusije, a koji će bez sumnje definirati njegovu vanjskopolitičku zaostavštinu, ako ne i samo predsjednikovanje.

Stare navike teško se mijenjaju

Kao što sam pisao prošle godine, Biden političar, koji je stario tokom američko-sovjetskog rivalstva, ponovo se vratio na hladnoratovsko razmišljanje. On predstavlja današnju utrku svjetskih supersila kao borbu demokratije i autokratije iako su, za razliku od SSSR-a, Kina i Rusija dio i učesnik današnjeg svjetskog sistema koji je kreirao Zapad.

Ako nas je historija išta naučila, onda je to da su se u posljednja dva stoljeća supersile slično ponašale na svjetskoj sceni bez obzira na njihov sistem vladavine.

I to da se stare navike teško mijenjaju.

Još od predsjednika Jamesa Monroea koji je artikulirao prvu stratešku doktrinu SAD-a decembra 1823. godine, kada je u osnovi upozorio evropske sile na dalju kolonizaciju ili veću intervenciju na Zapadnoj hemisferi, većina njegovih nasljednika nije uspjela artikulirati američku geostrategiju i interese kroz čestite, pa čak i božanske termine.

Danas SAD-u nedostaje kredibiliteta kao liberalnoj demokratiji – jedva je vrijedna tog imena, a kamoli provođenja nakon Trumpovog mandata, a naročito od 6. janura i napada koji je on poveo na Kongres SAD-a. Također mu nedostaje geopolitičke snage i kapaciteta zastrašivanja naročito nakon užasnog rata u Iraku i poniženja u Afganistanu.

Posljedica toga je da ni Moskva ni Peking ne izgledaju impresionirani, a kamoli zastrašeni, Bidenovim istupima zbog njihovog zveckanja oružjem u Ukrajini i Tajvanu. Obje prijestolnice su podsmijehom odbacile Washingtonovo popovanje i javno izgrdile američke diplomate zbog neuspjeha njihove države.

Globalna igra tronova

Biden mora igrati sa onim kartama koje su mu podijeljene koje, moramo priznati, nisu pobjedničke. Njegovi pokušaji blefiranja nisu do sada impresionirali nikoga od jačih igrača. Kako se ne bi skroz povukao, Biden treba smanjiti uloge i prepoloviti gubitke.

Sa jednom potrošenom i tri godine preostale, Biden ima dovoljno vremena i utjecaja u vanjskoj politici, koga mu možda manjka na domaćoj sceni, da napravi novi put ka nuklearnom razoružanju, globalnom zatopljenju, univerzalnom zdravstvu, osiguravanju hrane i mira.

To počinje sa priznavanjem drugih jakih igrača na svjetskoj sceni i poštivanjem visokih uloga riskantne globalne igre tronova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.