Značenje dobrog upravljanja u arapskom svijetu

Moj rad u svojstvu diplomate i međunarodnog državnog službenika učinio je nužnim da mnoge godine provedem daleko od doma. Sretan sam što sam imao priliku da putujem po svijetu i da se upoznajem sa brojnim kulturama i narodima.

Možda jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučio i koje su oblikovale moju viziju i moje razmišljanje je da smo – suprotno konvencionalnoj mudrosti – svi jedna velika ljudska porodica. Imamo iste nade i strahove. Naše osnovne vrijednosti pravde, jednakosti i solidarnosti se ne razlikuju bez obzira na vjeru, etničku pripadnost, jezik ili boju.

Pitajte ljude bilo gdje o njihovim strahovima i težnjama i odgovor će im biti identičan izuzev nekoliko sitnih razlika. Kada bi ova jednostavna, a ipak duboka istina bila istinski prihvaćena, ne bismo svjedočili tolikom nasilju, progonu, jadu i beskrajnim tragedijama. Drugim riječima, ukoliko bismo shvatili da su jednakost, pravda i solidarnost naš put do spasa, svijet bi bio drugačije mjesto, bilo da se radi o odnosima među državama ili među narodima posvuda ili unutar svake države.

Arapski pokreti izgubljeni u prevodu

Kada pogledam utjecaj odsustva jednakosti, pravde i solidarnosti u našim arapskim pokretima, uključujući i nepravu koju trpi palestinski narod i prijetnju koju predstavlja izraelski program nuklearnog naoružanja, često se pitam bi li svjetski stav u vezi naših regionalnih pitanja bio drugačiji da je naš koncept nacionalne sigurnosti informisan javnim dobrom, a ne predmet ličnih hirova.

Također se pitam bi li međunarodna zajednica drugačije reagovala na naše legitimne probleme, da su naši odnosi jednih s drugim konstantni, a ne podložni sezonskim promjenama – da je ono što govorimo u javnosti identično onome što radimo iza zatvorenih vrata, da naše ljude smatraju izvorom snage, a ne opterećenjem koje moramo suzbiti, i da shvatamo da većina neslaganja bude okončana pomirenjem, što znači da koliko god gorko bilo neprijateljstvo, ne trebamo paliti mostove.

Također se pitam bi li se stvari promijenile da su naše odluke zasnovane na tačnoj procjeni našeg zajedničkog interesa i nacionalne sigurnosne politike koja uzima u obzir našu tzv. meku i tvrdu moć i značaj vremenskog okvira u našim donošenjima strateških odluka.

Ako želimo da svijetu bude stalo do nas, i nama mora biti stalo do svijeta. U vezi brojnih globalnih pitanja, uključujući i utrku u nuklearnom naroužanju, klimatske promjene, tehnološku revoluciju i prava žena, nismo aktivni učesnici u aktuelnoj debati, izuzev kada vjerujemo da se dotiče nas direktno. A čak i kada učstvujemo, često to radimo iz uske regionalne perspektive, i jezikom koji ostatak svijeta ne razumije.

Značenje jednakosti i pravde

Ako analiziramo sve arapske ustanke tokom zadnje decenije, otkrit ćemo da je potraga za jednakošću i pravdom bila pokretač svih tih revolta, gdje sistem nije tolerisao nijedan drugi način da se dođe do promjene. Bez obzira na neumorne napore u regiji da se predstavi Arapsko proljeće kao zavjera i vijesnik haosa, ja uopšte ne sumnjam da će se ono vratiti u ovom ili onom obliku, sve dok mu glavni uzroci ne budu adresirani. Tunis i Sudan su trenutni primjeri ovoga o čemu govorim.

Značenje jednakosti izražene arapskim ustancima na različite načine može biti sumirano na sljedeći način: svi smo jednaki u našem „pripadanju domovini“ što nam daje za pravo da budemo partneri u njenom upravljanju; princip pravde mora biti poštovan, kao i prava svakog ljudskog bića bez diskriminacije.

Učešće u upravi znači sistem dobrog upravljanja koji garantuje kvalitet, pluralizam, transparentost, odgovornost, rotaciju vlasti, nezavisno sudstvo, snažno civilno društvo i slobodne medije. Demokratija nije savršen sistem, ali je najbolji koji je smislio naš savremeni svijet da dostigne ljudsko dostojanstvo.

Demokratski sistem nipošto nije ograničen na glasački listić; to je sveobuhvatna paradigma zasnovana na institucijama, a ne na pojedincima. Zahtijeva civilno društvo kako bi se podigla svijest o kulturi demokratije i kako bi se učvrstile njene prakse. Međutim, on prvenstveno zahtijeva istinski konsenzus o društvenom ugovoru, koji garantuje slobodu, jednakost i dostojanstvo za sve.

Demokratija će uvijek biti rad koji traje i koji treba biti prilagođen iskustvu na terenu. Postoje različiti modeli za njenu primjenu, ali bez sumnje, postoje minimalni kriteriji za ono što se može zvati „demokratski sistem“, to su prvenstveno sloboda izražavanja i vjerovanja, te garancije da će se moći koristiti građanska i politička prava uključujući uspostavljanje stranaka i nezavisnih sindikata i udruženja.

Kada pokušamo simulirati demokratiju u našoj regiji, obično odmah idemo na izbore prije nego što smo izgradili nužni okvir i institucije koje garantuju njihovu slobodu, poštenje i stvarnu predstavljenost. Obično udarimo pečat naše „jedinstvene“ kulture na naš brend demokratije, koji preraste u slamanje svake i sve opozicije.

Na taj način mi zavaramo sebe, ali ne i svijet. Kada se razlike u mišljenju smatraju „prijetnjom“ a oni koji se protive „neprijateljima“ koji moraju biti eliminisani osvetom, to je igra nultog zbira u kojoj svi gube. „Bitka“ ideja je način da se podstaknu kreativnost i napredak. Različite vizije su nužne i zdrave.

Razumijevanje vladavine zakona

A šta je s pravdom? Trebala biti shvaćena kao apstraktna pravila koja izdaje slobodno izabrano zakonodavno tijelo, i koja se odnose na sve bez izuzetka. Zakoni bi trebali biti usidreni u pravdi, a ne alati u službi vlasti. Iskustvo većine arapskih zemalja pokazuje da je pred nama još dug put prije nego što dosegnemo „vladavinu zakona“ kao univerzalno prihvaćenu i definisanu.

Kada je u pitanju poštivanje ljudskih prava, još ne vidimo simbiotski odnos između slobode i ljudskog dostojanstva. Osim tog, trebamo razumjeti da je osnaživanje ljudi osnova za sigurnost, stabilnost i napredak.

Trebamo prihvatiti da su politička, civilna, ekonomska, socijalna i kulturna prava osigurana u međunarodnim konvencijama i ljudskim pravima univerzalna, nedjeljiva i da se o njima ne može pregovarati. Trebamo priznati i da nijedna regija nije „jedinstvena“ i da ljudska prava ne trebaju biti korištena kao zalog u geopolitici. Ljudska prava su prava za svako ljudsko biće.

Ovo su neki od osnovnih koncepata koji su u padu u velikim dijelovima našeg arapskog svijeta iako su ključ za našu „renesansu“. Veza između dobrog upravljanja i napretka je nepogrešiva.

Postoje neke suštinske istine koje trebamo prihvatiti ako želimo unaprijediti svoje živote: niko ne posjeduje konačnu istinu; svetost života je apsolutna; sva ljudska bića imaju jednaka prava; ljudska prava su neotuđiva; nauka je ključ za napredak; siromaštvo je oblik nasilja; suosjećanje i tolerancija su suština čovječnosti; i na koncu nema alternative zajedničkom životu.

Međunarodna saradnja je pod moranje

Ove vrijednosti i suštinske istine trebale bi biti naš kompas kod kuće kao i u našim interkacijama sa ostatkom svijeta. To znači udruživanje da bismo adresirali globalne izazove s kojima se suočavamo, uključujući klimatske promjene, oružje za masovno uništenje, terorizam, pandemiju, organizirani kriminal i sigurnost na internetu. Saradnja je u globaliziranom svijetu praktična nužnost kao i etički imperativ budući da se nijedna država, bez obzira koliko moćna bila, ne može sama nositi s ovim opasnostima.

Žalosno je što se naše riječi često ne podudaraju sa našim djelima. Naprimjer, svi su svjesni klimatske krize, ali samo je nekolicina spremna uraditi šta je potrebno da se suoči s njom. Svi upozoravaju na opasnost pandemije, ali u isto vrijeme vidimo toksični nacionalizam i očitu diskriminaciju u proizvodnji i raspodjeli vakcina.

Ako ne resetujemo naš kolektivni način razmišljanja i ne napravimo radikalne prilagodne u međunarodnom sistemu da bi bio pravedniji i nepristrasniji, bojim se da ćemo nastaviti putem koji može voditi do našeg samouništenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.