Erdoganova borba protiv imperije privilegija: Historija se ne ponavlja

Krajem 19. stoljeća raširila su se masonska društva i tajne organizacije koje su osnovali građani Osmanskog carstva, uglavnom pripadnici jevrejske i kršćanske manjine ili muslimani zadojeni zapadnim idejama kao rezultat školovanja na evropskim univerzitetima. Početkom 20. vijeka se među tim organizacijama, koje su djelovale pod krinkom liberalizma, posebno istakao Komitet za uniju i progres (KUP). Njegov cilj je bio srušiti hilafet i riješiti se sultana Abdulhamida II, posebno nakon što je odbio zahtjev Herzla za uspostavu nacionalne države Jevreja u Palestini. Sultan, koji je naslijedio Carstvo opterećeno vojnom slabošću, administrativnom labavošću i dugovima s visokim kamatama, pokrenuo je sveobuhvatan proces ekonomskih reformi s ciljem postizanja samoodrživosti.

Proces je bio zasnovan na monetarnoj politici koja se oslanja na zlatnu i srebrnu liru, stimuliranju domaće trgovine, ekspanziji osnivanja modernih banaka i podršci poljoprivrednom sektoru, u kontekstu toga da je država bila izložena ograničenjima stranih privilegija i da su je evropske zemlje ostavile vezanih ruku u industrijalizaciji.

Rušenje sultana Abdullhamida II

U jeku vanjskih pritisaka i unutrašnjih sukoba, obavještajna služba sultana Abdulhamida II postala je svjesna rastuće opasnosti KUP-a i njegove povezanosti s globalnim cionističkim pokretom. No, svjesnost o problemu je došla prekasno, nakon što je udruženje ojačalo i njegov utjecaj se kroz političke i finansijske saveze, otvorene i tajne, proširio po cijelom Osmanskom carstvu. Ubrzo je pokret, koji je imao finansijsku podršku Zapada, pribjegao motiviranju ljudi da izađu na ulice, pod izgovorom da zahtijevaju vraćanje ustava i oživljavanje parlamenta.

Iako je sultan Abdulhamid II 1908. godine odgovorio na zahtjeve demonstranata, huškačke aktivnosti i izjave protiv halife nisu se zaustavile. Nakon krvavih nemira od 31. marta 1909. godine u glavnom gradu Istanbulu (koji su historijski poznati kao Incident 31. marta), vojne snage KUP-a krenule su iz Soluna i uspijevaju sultana Abdulhamida II razriješiti svih njegovih građanskih i vjerskih ovlasti, a tada počinje potpuno novo poglavlje turske historije.

“Ne pokušavajte! Današnja Turska nije više ona Turska od jučer!”, ovako je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odgovorio, odlučnim riječima koje odišu dozom ljutnje, na manevre saveza koji se kuha između političke opozicije i Udruženja turskih industrijalaca i privrednika (TUSIAD). Ime ove organizacije odjednom se našlo u fokusu od kako je objavila saopćenje (17. decembra) u formi obraćanja Vladi Ankare u kojem se vlast poziva na racionalnost i oslanjanje na nauku u upravljanju ekonomijom te optužuje da šteti interesima zemlje i naroda zbog insistiranja na snižavanju kamatne stope.

Neće biti prijevremenih izbora

Saopćenje TUSIAD-a, koje se poklopilo s padom turske lire na rekordne nivoe u odnosu na dolar, a uslijedilo je nakon sastanka novog predsjednika ove organizacije Simona Kaslowskog (italijansko-jevrejskog porekla) i opozicionog lidera, predsjednika Republikanske narodne partije (CHP) Kemala Kilicdaroglua, izazvalo je medijsku buku i političku polemiku, koja se još uvijek nije stišala. Čak ni nakon nedavnog oporavka lire i vraćanja velikog iznosa njene izgubljene vrijednosti u odnosu na dolar, nakon što je Erdogan pokrenuo novi mehanizam osiguranja depozita koji Turcima čuva vrijednost njihove štednje, bez obzira na promjenu kursa.

Turski predsjednik je još jednom kategorično odbacio zahtjeve opozicije za raspisivanje prijevremenih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, zakazanih za juni 2023. godine. Ali, u čemu je tajna Erdoganovog javnog napada na najstarije i najveće poslovno udruženje u svojoj zemlji, koje je optužio da ”radi na rušenju Vlade na razne načine”? Kakav je značaj njegovog poređenja između “Turske u prošlosti i sadašnjosti” u obraćanju opoziciji?

Pokušat ću odgovoriti kratkim osvrtom na historiju i prirodu TUSIAD-a, čije bi se ime u narednom periodu moglo sve glasnije čuti u medijima (posebno u svjetlu onoga što je procurilo o paketu ekonomskih mjera koji se turska Vlada sprema uskoro objaviti kako bi stavila pod kontrolu cijene i razbila monopol nad tržištem koji drže neke velike kompanije).

Ecevit i ‘Pravo rješenje za ekonomiju’

Što se tiče brojki, TUSIAD uključuje hiljade kompanija i danas predstavlja približno 50 posto turskog bruto domaćeg proizvoda. Pod njegovim okriljem radi 50 posto lokalne radne snage, a pod svojom kontrolom drži 85 posto ukupne vanjske trgovine zemlje. Udruženje TUSIAD osnovala je grupa najbogatijih ljudi Turske (sa sekularnom, lijevom orijentacijom, gdje se posebno ističu porodice Koc i Sabanci) 1971. godine, mjesec nakon vojnog puča 12. marta kojim je svrgnut Suleyman Demirel, u uzavrelom političkom ambijentu koji je praćen usponom islamista i konzervativaca.

Nakon što je nosio “veo neutralnosti”, nije trebalo mnogo vremena da se otkrije političko lice TUSIAD-a za vrijeme vlade Bulenta Ecevita (sekulariste koji se udružio s islamistima). Udruženje je objavilo saopćenje u novinama pod nazivom “Pravo rješenje za ekonomiju”, u kojem se traži od Ecevita da podnese ostavku. Na kraju je zatvoren 1980. godine, nakon još jednog vojnog udara.

Utjecajna organizacija je još jednom zauzela stav protiv vladine koalicije (konzervativne) koju su formirale Refah partija i Partija pravog puta (DYP), na čelu s Necmettinom Erbakanom, te podržala vojni puč protiv njega 28. februara 1997. godine. Takva dešavanja su uslijedila nakon “saopćenja” u kojem se poziva na ostavku vlade, slično onome što se desilo prije neku noć u Turskoj, u formi članka objavljenog u novinama u vlasništvu jednog od imućnih ljudi ove organizacije, pod naslovom “Stvar ćemo riješiti bez upotrebe oružane sile”.

‘Imperija’ koja kontrolira gotovo sve

Tokom narednih godina rastao je politički utjecaj lobija TUSIAD-a, koji je uspostavio ekonomsku kontrolu nad turskim kapitalom kroz gotovo potpuni monopol nad trgovinskim aktivnostima, izvoznim operacijama i industrijom. Udruženje je odbijalo odobriti članstvo biznismenima koji su dovođeni u vezu s konzervativnom islamskom strujom (što može objasniti zašto je jedan broj konzervativnih biznismena osnovao 1990. godine konkurentsko udruženje pod nazivom MUSAID, koje je postavilo neuobičajene i stroge uslove za svoje članstvo, poput toga da je podnosilac zahtjeva za članstvo musliman i da ima dobru reputaciju. To je blok koji je kasnije – posebno u doba Partije pravde i razvoja – postao značajna ekonomska snaga. Ovo je tema koju treba objasniti u posebnom članku.)

Realnost je da TUSIAD više nije samo veliki ekonomski blok ili lobi koji ima utjecaja na sposobnosti turske politike, već se u proteklih pola vijeka pretvorio u “imperiju”, koja kontrolira medije, modu, umjetnost i sport, poput toga da kontrolira izdavačke kuće, banke, berzu i privatne univerzitete. Udruženje se godinama držalo na “sigurnoj distanci” u odnosu s vladom. Čak je dalo doprinos u finansiranju velikih projekata koje je usvojio turski predsjednik, uključujući projekat električnog automobila. Međutim, neki od njenih lidera nisu oklijevali da se upuste u indirektne “okršaje” s Erdoganom, kao što se dogodilo kada je porodica Koc podržala proteste na istanbulskom trgu Taksim (poznati kao događaji u Gezi parku) 2013. godine, čiji su se vođe nadale stvaranju momentuma u javnosti kako bi se srušila vlada.

Uporedo s tim, TUSIAD je radio na formiranju političkih saveza kako bi utjecao na rezultate bilo kakvih općih ili lokalnih izbora. Nije se ustručavao čak ni opstruirati velike razvojne projekte kada je došlo do sukoba interesa, kao što je projekat željezničke mreže, čemu se usprotivio u strahu za profit od trgovine automobilima i gumama, koju gotovo u potpunosti monopolizira.

‘Dedo, znaš li ti više od knjiga?’

Prema nekim verzijama priče, Turgut Ozal, osmi predsjednik Republike Turske (1989-93), umro je od trovanja samo 20 dana nakon što je održao govor u kojem je rekao: “Bio sam student kada sam jedne prilike čitao naglas knjigu koja opisuje sultana Abdulhamida II kao krvožednog vladara. Moj dedo, koji je proživio mladost za vrijeme vladavine sultana, slušajući je ljutito uzviknuo: ‘Ovo je laž i kleveta!. Pogrešno te uče!’ Začuđeno sam ga upitao: ‘Dedo, znaš li ti više od knjiga?'”

“Nakon nekoliko godina boravka u inostranstvu, istražio sam staru temu, pročitao još knjiga punih oprečnih i nepouzdanih informacija. Shvatio sam da je moj dedo tada bio u pravu, a danas se pitam kako se piše historija. Halifu su opisali kao ‘krvožednog sultana’, dok će oni koji pažljivo proučavaju prilike njegovog vremena shvatiti da je bio izvrstan političar i vrijedan reformator. Osnivao je škole, gradio puteve i ostvario mnoga dostignuća. Potom je došla Partija unije i progresa, s parolom o jedinstvu i napretku, zar ne?”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.