Samantha u zemlji čuda

Kada je bila američka ambasadorica u Ujedinjenim nacijama, od augusta 2013. do januara 2017. godine, Samantha Power nije uvijek učestvovala u redovnim polugodišnjim prezentacijama tadašnjeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka, iako je u njenoj profesionalnoj biografiji zapisano da je ona “dijete Bosne”.

Na tom mjestu najčešće je sjedila njena zamjenica, ambasadorka Resemary DiCarlo, dugogodišnja karijerna diplomatkinja u State Departmentu zadužena za jugoistočnu Evropu i istinski detaljista kad je Zapadni Balkan po srijedi. No, ambasadorka Power tada je demonstrirala da se umije okružiti najboljim, onima koji o nekim pitanjima znaju više od nje, iako je ona bila na vrhu američke diplomatske piramide na East Riveru. Istinski ekspert, DiCarlo je u međuvremenu, 2018. godine, postala podsekretar UN-a zadužena za politička pitanja i mirovne operacije, glavna uz generalnog sekretara Svjetske organizacije Antonia Gutrerresa.

Novinarstvo kao temelj za diplomatiju

Iako bez formalnog diplomatskog iskustva, bivša novinarka Samantha Power brzo se snašla u fotelji ambasadorice. Samantha je uvijek cijenila najbolje: njen prvi politički pokrovitelj bio je Morton Abramowitz, siva eminencija američke vanjske politike, a diplomatski uzor tragično nastradali brazilski diplomata, nesuđeni generalni sekretar UN-a Sergio Vieira de Melo (1948-2003).

Njen se uspjeh, dakle, ne duži samo slojevitoj edukciji, vještini improviziranja, spremnosti da rizikuje; falcifikovala je novinarske dokumente kako bi se akreditovala za freelance dopisnicu s ratišta u Bosni i Hercegovini od 1993. do 1995. Tamo je otišla odmah nakon što je diplomirala pravo i kao rođena Irkinja – tek položila ispit za američko državljanstvo. No, nije Samantha stigla dovde zbog svoje žurnalističke hrabrosti i osjećaja za satnicu i rokove, već zbog svoje naočitosti i političke gravitacije čijoj je orbiti uvijek težila.

Obrazovana, kreativna, razborita i zagledana daleko u (svoju) budućnost, očito da je znala gdje završava, a gdje počinje neko novo doba. Takvom se doima i danas, pa ni njen dolazak u Sarajevo početkom ove 2022. godine, u jeku najveće sigurnosno političke krize u BiH nakon potpisivanja Daytona, nije slučajan, nakon skoro 30 godina nakon kada je u Bosni zakovitlala svoje profesionalno sidro u politiku kao sudbinu.

Samantha je uvijek bila iznad svojih trenutačnih zaduženja; i bar akademski – viša od njih. Zato i njena sadašnja titula – administratorke USAID-a, nije sasvim u skladu s punim spektrom poslova zbog kojih dolazi u sam epicentar nove sigurnosne krize na jugoistoku Evrope. Nakon diplomatskih činovnika iz State Departmenta, koji su kao karijerni diplomatski ešalon prohujali kroz mnoge balkanske metropole i palanke, Samantha Power je istinska “nuklearna opcija”. Jer, ona sa sobom uvijek donosi kontekst i nagovještaj nove, dolazeće politike – kad stara ekipa odigra svoje. Malo je onih koji bolje od nje razumiju trenutak i mjesto gdje se okreće nova stranica historije.

Između ere intervencionizma i nove realnosti

Zagovornik intervencionizma, o čemu je pisala u knizi Obrazovanje idealiste: memoari (The Education of an Idealist: A Memoir), navela je iskreno – koliko se radovala kada je NATO  bombardovao položaje vojske RS-a krajem ljeta 1995. Tada već u Bostonu, radi nastavka obrazovanja na Harvardu, zvala je kolege novinare, koji su ostale na ratištu u Bosni, da joj preko telefonske slušalice “puste” skandiranje Bosanaca tokom nadlijetanja američkih aviona. Vremena su se ipak, u mnogome promijenila od tada. Predsjednik Joe Biden, na dan povlačenja posljednjih američkih vojnika iz Afganistana, nagovijestio je da će Sjedinjene Države uveliko izbjegavati nove masivne vojne intervencije. Američka vojska, dakako, ostaje spremna, ali samo – zlu ne trebalo.

Zato je više od simbolike njeno pojavljivanje u Bosni, upravo dok američki nuklearni nosač “Harry S. Truman” (CVN 75), sa skoro dvije stotine letjelica (lovačkih aviona i helikoptera) i oko 5.000 marinaca, plovi Jadranom, stotinjak kilometara od Dubrovnika. Taj ambijent baš odgovara Samanthi. Kao da ga je naručila. Nema sumnje, Powerova je sinonim za diplomatiju koju prati najmanje “Šesta flota” američke mornarice i ostali “hardware” (oklopnjaci), što se sasvim namjerno medijski obznanjuje, iako se Pax-Amerikana polako seli u muzej minulog stoljeća.

Što se konteksta tiče – to je očito vrlo mogući i sve izvjesniji sukob Rusije i Ukrajine, nakon što jedna za drugom propadaju diplomatske runde pregovora Zapada i NATO-a s Moskvom. Amerika neće izravno vojno intervenirati, ali vojni mišići su da se pokazuju i s njima prijeti, a ne da se skrivaju od javnosti. Zvanično, Samantha je u Sarajevu zbog drugih razloga, kao predstavnik američke meke moći i javne diplomatije. No, tek treba naći prave riječi.

U šturom birokratskom priopćenju Agencije kojoj je na čelu, poput potplaćene poštanske marke, zbog koje postoji opasnost da se pismo vrati pošaljiocu, umjesto da poruka stigne na pravu adresu, protureno je, da će Powerova tu radi američke podrške “partnerstva s građanima” BiH. Ali, i kako bi na aktuelnu bosansku krizu stavila dodatni dejtonski pečat, da je bh. država spoj “dva entiteta, tri konstitutivna naroda i svih ostalih”. A to je već prilično istrošena mantra koju rado ponavljaju EU i američki emisari.

Taj, glavni dejtonski “contradictio in adjecto” (suprotnost u pridjevu) ili, što bi rekao balkanski narod – nemogući koncept “okruglo pa na ćoše”, sve se više pretvara u pitanje: da li Amerika, daljnjim insistiranjem na Palmerovom – odnosno, Čović-Dodikovom modelu izbornih “reform” cementira etnonacionalnu podjelu BiH?! I, još konkretnije: da li je Amerika uopće za građansku Bosnu i Hercegovinu? Na koncu, zašto insistira na obnovljanju starog vašingtonsog saveza, iz 1994. – prvenstveno između Bošnjaka i Hrvata, ove 2022. godine?

Sjedi li Zagreb kao nekad Beograd – na dvije stolice

Samantha je u Sarajevo i u trenutku gorke, razočaravajuće geopolitičke inertnosti, očito politički provincijalnog Zagreba, kojeg od svih evropskih pitanja kao da najviše brine promjena izbornog zakona u tuđoj avliji, dok iz Budimpešte, Beograda i Banja Luke stiže eho udružene islamofobije?! Neracionalno je, rogobatno i antievropski – izgledala diplomatska avantura hrvatskog ministra vanjskih poslova, rođenog Bosanca iz Tomislavgrada (Duvna) Gordana Grlića Radmana koji je u Moskvi, zatražio empatiju u formi ruskog priznanja – kako su “Hrvati u BiH diskriminirani”?!

I dobio ju je u prilično grotesknoj podršci ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. Zaboravljajući da Rusija u Bosni traži poligon preko koga će produbiti političku i sigurnosnu krizu u Evropi da bi razdrmala zapadni front oko Ukrajine. Došli smo do toga da se nekadašnji prigovor Washingtona Beogradu, kao Srbija sjedi na dvije stolice – evropskoj i ruskoj, sada zbog Bosne može izreći i Zagrebu, unatoč činjenici da je Hrvatska članica EU i NATO-a.

Iako su svi deklarativno za mir i detant s Rusijom, zbog mogućeg regionalnog rata na evropskom Istoku, Powerova (možda i) neće (javno) baviti izbornim zakonom u BiH, onako kako su se proteklih mjeseci tim arogantno bavili Matthew Palmer, Derek Chollet i Gabriel Escobar. Ali, vjerovatno im se neće izravno ni suprotstaviti. Puštajući da ta inicijativa, već narednog mjeseca evoulira u neki, idealno – svima u BiH – prihvatljiviji oblik. Službeni Zagreb bi pak mogao pretrpjeti disciplinska upozorenja glavnih saveznika iza zatvorenih vrata. Izgleda da je Samantha stigla u Bosnu kao glavni inspektor – da bi ocijenila dosadašnje efekte američkog i EU angažmana na terenu, i predložila nove mjere – izravno Bijeloj kući.

Može se dogoditi da Samantha ovaj put u Bosni karijerno prokliže, čak iako samo verbalno podrži trivijalnu Palmerovu izbornu “reformu”, jer na to i dalje ostaje fiksirana ekipa koja je američkom državnom sekretaru Toni Blinkenu obećala brzi diplomatski uspjeh u Bosni. Blinken je prezauzet oko rusko-ukrajinske krize, pa zbog toga i sve više na tankom ledu. Poslije godinu neslavnih pandemijskih dana i u vanjskopolitičkoj areni, od Washingtona do Afganistana, čuju se pozivi da predsjednik Biden napravi neke promjene u vlastitoj administraciji.

Ali, može se dogoditi i da Powerova opet karijerno profitira preko Bosne. U Bidenovoj administraciji mnogi se ne bave samo svojim poslom. I bivši državni sekretar John Kerry, sada ministar bez portfelja, zadužen za klimatske promjene, nedavno je bio u Moskvi, ne zbog klime, već zbog Ukrajine. U Kremlju je dva puta boravio i direktor CIA-e William Burns. Jedino još tamo u svojoj funkciji nije putovao šef američke diplomatije Blinken, već sa Rusima, oko Ukrajine razgovara u Švicarskoj. Neki vjeruju da je Samantha Power možda, čak dolazeća, nova američka državna tajnica. I da bi na tom mjestu, bila bolja od njenih prethodnica, Madeleine Albright, Condolezze Rice i Hillary Clinton. Zbog toga imponuje njen dolazak u Bosnu, a ne u susjedstvo koje sjedi na najmanje dvije stolice.

Katapult zvani Sarajevo

Neovisna od State Departmenta, iako to nigdje neće prenaglasiti – Powerova je sposobna staviti Balkan, Bosnu i ostatak – u ruskoukrajinski kontekst. Bidenu može najaviti i značaj nove “bosanske alijanse” u nastanku u koju bi, pored Berlina i Brisela, trebali svakako biti još Washington, Otawa i London. Sve to bi moglo konkretno servisirati Bidenovu mantru kako se Amerika vratila nazad: “We are back”. Upravo preko Bosne, ali ne preko bosanskog izbornog zakona.

U međuvremenu, ako napravi pogrešan redoslijed koraka u BiH, izgovori pogrešnu riječ ili se rukuje s pogrešnom osobom, mediji će je opravdano kritikovati, iako je teško uprijeti prstom u njen ultrapragmatični pristup. Jednostavno, Samantha Power je najčešće u pravu. Čak može poslužiti kao kompas za razumijevanje američke vanjske politke. Doduše, bilo je lakše u vrijeme Obame, na kraju američkog unipolarnog trenutka – nego sada na početku nove multipolarne stranice povijesti, dok Amerika pokušava pridobiti Rusiju na svoju stranu, kako bi mirnije živjela konfrontaciju s Kinom. Taj “appeasement” (pružanje ustupaka) neki opravdano kritikuju. A neki nazivaju i običnim makijavelizmom – u kojem “cilj opravdava sredstva”. Kao i u svakoj robustnoj politici cinizma je čini se na pretek.

“Sjedinjene Države nikada u svojoj historiji nisu intervenisale da zaustave genocid i rijetko su ga čak i osudile”, napisala je  Samantha Power u njenoj najpoznatijoj knjizi Problem iz pakla: Amerika u vrijeme genocida (A Problem from Hell: America in the Age of Genocide), koja je osim u Bosni opisala i stradanje u Ruandi. Dokaz je Joe Biden koji je, dok je bio samo zlatousti senator izgradio svoj moralno politički kredo vrišteći zbog genocida u Bosni, i onda naprosto ušutio kad se uselio u Bijelu kuću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.