Talibani, afganistanska država i vladavina prava

Talibani su preuzeli Afganistan sa velikom lakoćom koju je malo ko očekivao. Sada kada su se strane snage povukle, grupa se suočava sa težim zadatkom upravljanja zemljom. Da li će moći da se uhvate u koštac s tim?

Srceparajuće slike Afganistanaca koji umiru dok pokušavaju da uhvate let iz zemlje, kao i opći osjećaj anksioznosti i straha koji mnogi Afganistanci koji ostaju u zemlji izražavaju svojim prijateljima i medijima, ukazuju na to da postoje ozbiljne sumnje u sposobnost talibana da vladaju.

Talibansko vodstvo s druge strane je samouvjereno da je doraslo zadatku te stoga promoviše sposobnost grupe da zaustavi kriminal i održi sigurnost u zemlji. “Nikakav kriminal se ne dešava u zemlji trenutno”, rekao je Abdul Qahar Balkhi, talibanski zvaničnik, tokom nedavnog intervjua za turski Haberturk. U međuvremenu, protalibanski profili na društvenim mrežama nastavljaju dijeliti snimke navodnih lopova s kojima talibani paradiraju kroz afganistanske gradove, ili navodnih pljačkaša koji se tresu od straha nakon što su uhapšeni.

Nedavni strašni napad na kabulski aerodrom poljuljao je ovaj narativ, ali grupa je okrivila SAD i njegov pogrešan način povlačenja iz Afganistana. Izgleda da talibansko vodstvo smatra da su u najmanju ruku shvatili kako upravljati sigurnosnom situacijom.

Ipak, mislim da talibani imaju pogrešno shvatanje toga šta znači osigurati sigurnost za naciju. Ljudi se mogu osjećati sigurnima samo ako se osjećaju zaštićenima od kriminalaca i terorista ali i od kršenja prava od strane države i onih koji su na vlasti. Ovo posljednje se jedino može postići ako se društvom upravlja vladavinom prava.

Iako se termin “vladavina prava” široko koristi, ne postoji slaganje oko jedne definicije. U širem značenju, može uključivati dobru vladavinu i zagarantovana ljudska prava, ali ovdje ću iskoristiti više praktičnu definiciju. Društvom se upravlja kroz vladavinu prava na sljedeći način: prvo, zakoni su jasni, lako dostupni i nisu retroaktivni; drugo, sve javne institucije, uključujući članove vladajuće elite, odgovorne su po zakonu; treće, nezavisne sudije primjenjuju zakon.

Ako Afganistancima nije jasno koji zakoni se primjenjuju i ne mogu biti sigurni da će budući zakoni biti primjenjeni na njihova prošla djela, oni se neće osjećati sigurno. Živjet će u stalnom strahu od nasilja pod okriljem države.

Šta će biti zakon?

Talibani još trebaju potvrditi da li postojeći zakoni zemlje ostaju na snazi ili će uspostaviti novi pravni sistem. Često daju generalne izjave koje ukazuju da će šerijat biti zakon, ali svi kojima je poznat fikh, odnosno islamsko pravo, znaju da takve izjave dovode do više pitanja nego što daju odgovora.

Talibani trebaju razjasniti osnovna pravila u oblastima koje su najbitnije Afganistancima što je prije moguće, kako bi smirili naciju i prekinuli egzodus građana i kapitala. Nažalost, čini se da se dešava suprotno. Talibani su odgodili odgovore na bitna pitanja, kao što su prava žena, na neodređeno vrijeme u budućnosti kada će se njihovi borci “trenirati” kako postupati prema ženama.

Ako Afganistanci ne mogu biti uvjereni da će oni koji su na vlasti biti ograničeni transparentnim pravilima te da će postojati posljedice ako se ona prekrše, ne mogu se osjećati sigurno.

Tretutno, osoba koja drži oružje i izgleda kako izgleda ima moć da ugnjetava, iskorištava i ponižava i moguće ubija Afganistance. Afganistanske socijalne mreže su pune ovakvih primjera.

Kako bilo ko, uključujući one na vlasti, može biti odgovoran po zakonima? Prvo, postizanje ovog cilja traži odvajanje vlasti. Ako je vlast znači da se naprave pravila, provode ta pravila i riješavaju sporovi u rukama uskog kruga ljudi ili onih koji su imenovani, kontrolisani i lojalni tom uskom krugu ljudi, onda je vrlo vjerovatno da oni koji su na vlasti neće snositi odgovornost. Ovo bi značilo da različite državne ovlasti budu raspoređene u različite institucije kako bi se održao balans.

Također bi trebao postojati određeni stepen decentralizacije vlasti na lokalne vlasti kao i direktno političko učestvovanje putem izbora. Ako bi Afganistanci mogli birati lokalne i nacionalne zvaničnike to bi osiguralo da vlast bude distribuirana, što bi značilo značajno ograničavanje države vlasti nad njenim građanima.

Naučnici se ne slažu oko pitanja vladavine prava kroz historiju muslimana. Neki tvrde da islam pruža savršen primjer vladavine prava i odvajanja ovlasti budući da fikh nije pod kontrolom vladajućih nego ga razvija ulema, nezavisna klasa muslimanskih učenjaka. Drugi tvrde da se ulema i muslimanski vladari često ujediniju kako bi zaštitili svoje interese; kako bi očuvali pozicije uleme i obračunali se sa političkim disidentima i održali vlast vladajuće elite.

U kontekstu Afganistanaca, postoji veoma malo dokaza da će ulema moći djelovati kao ograničavajući faktor grupe. U prošlosti su talibani jednostavno ignorisali, nekada i proganjali, ulemu koja se nije slagala s njima.

Ograničiti vlast talibana

Uz odvajanje ovlasti, i nezavisnost pravosuđa također se mora razmotriti. Kada god država i njeni predstavnici donesu odluku koja bi potencijalno mogla utjecati negativno na neku osobu, pravosudni procesi moraju biti posmatrani. To znači da mora postojati transparentan proces gdje potencijalno pogođena strana može izraziti neslaganje sa odlukom države i ponašanjem državnih agenata i biti uvjerena da osporavanje odluke može biti ozbiljno razmotreno od strane nezavisnog sudije uz sva prateća pravila koja su jasna toj pogođenoj strani.

Sudija mora biti u stanju da osigura efektivan pravni lijek ako se dokaže kršenje zakona, i moraju se primjeniti presude protiv države ili onih na vlasti. Nijedna osoba ne vodi slučaj osim sudije koji ima posljednju riječ. Nezadovoljna strana mora imati pravo da se žali.

Islamska republika Afganistan nije imala dovoljno pravosudne nezavisnosti u politički važnim slučajevima budući da su i afganistanski predsjednici i njihovi bliski saradnici njegovali ustavne teorije koje su njima služile, odnosno da predsjednik kao šef države ima ovlasti nad sva tri stuba vlasti države, uključujući pravosuđe, te da ima i ostale ovlasti koje nisu nigdje određeno raspoređene kroz ustav.

Talibani također nisu usvojili nikakve ustavne mjere u prošlosti da zaštite sudije od političkog utjecaja. Prema klasičnom fikhu, sudija se tretira kao produženje političke vladavine odnosno ka agent vladara, tako da talibani generalno nisu razmatrali potrebu da zaštite instituciju pravosuđa i individualne sudije od vladajuće moći.

Talibani nisu pokazali želju da vladaju kroz institucije. Imali su tendenciju više da smatraju vlast i upravljanje ličnim poslom a lojalnost vladaru nešto što je uslov. Njihovo liderstvo je pretpostavljalo da dobra vladavina zahtijeva samo prave ljudi, za koje su smatrali da su oni koji prate njihovu ideologiju i imaju njihovo povjerenje.

Zato su u državne institucije postavljani isključivo ljudi iz njihovog kruga koji neće pokušati preuzeti kontrolu nad državom i poboljšati vladavinu. Nije se dovoljno pažnje posvećivalo institucijama vladanja.

Jedini način na koji talibani mogu vladati Afganistanom je da ubijede one Afganistance koji žele da odu, da ostanu i da doprinesu razvoju zemlje uspostavljanjem vladavine prava i dobrih institucija.

Kako bi se ljudi osjećali da su njihovi životi, vlasništvo i čast zaštićeni, nije dovoljno samo da se kazne kriminalci i teroristi; jednako je, ako ne više, važno za državu i one koji su na vlasti da snose odgovornost. Vlast mora biti ograničena institucionalnim mehanizmima kontrole kao što je odvajanje ovlasti, lokalni i nacionalni izbori i vladavina prava.