Američka litanija smrtonosnih laži

Do sada su ih već zaboravili svi osim ljudi koji su im se divili, brinuli za njih i voljeli ih.

Zemari Ahmadi – otac, brat i sin – obavljao je uobičajene poslove 29. augusta. Godinama je ovaj iskusni humanitarac ulagao mnogo vremena i energije u dostavljanje hrane i kanistera vode kako bi olakšao barem malo nevolje koje pritišću mnoge Afganistance.

To jutro je kao i inače, Ahmadi, elektroinženjer po zanimanju, napustio kompleks blizu kabulskog aerodroma gdje je živio sa svoje četvero djece, dvojicom braće i mnoštvom bratića i bratićni. Ahmadi je prevozio kolege do posla. Tako je, vozeći bijelu Toyotu Corollu, on pokupio nekoliko kolega na putu do sjedišta kalifornijske humanitarne grupe Nutrition and Education International, gdje su istovarili neke vreće i spremnike. U podne je nakratko posjetio policijsku stanicu. Kasnije tog dana, Ahamdi je upotrijebio crijevo da napuni nekoliko krčaga vodom i preveze ih kući. Stigao je nešto prije 17 sati.

Potom je u sklopu sretnog porodičnog rituala, Ahmadi dopustio jednom od svoje djece da uskoči na vozačko mjesto i dovrši parkiranje u ograđenom dvorištu. Grupa ushićene djece požurila je da ga pozdravi i uđe u auto. U međuvremenu je rođak pomogao da istovari krčage s vodom.

Za par trenutaka, raketa Hellfire ispaljena sa drona Reaper uništila je Corollu i sve u blizini. Među desetoricom ubijenih bili su Ahmadi i troje njegove djece, 20-godišnji Zamir, 16-godišnji Faisal i 13-godišnji Farzad, kao i njegov rođak 30-godišnji Ahmad i trojica Ahmadijevih bratića, sedmogodišnji Arwin, šestogodišnji Benyamin i trogodišnji Hayat i dvije trogodišnje djevojčice Malika i Somaya.

Izvinjenje vojnika

Na početku je američka vojska insistirala, tipično se razmećući, da je njihov pažljivo isplanirani napad – pokrenut na osnovu neosporivih “obavještajnih podataka” koji su upozorili na predstojeći nered – bio “pravedan” odgovor koji je svijet oslobodio teroriste upetljanog u ubilački napad nekoliko dana ranije na afganistanske i američke vojnike ispred kabulskog aerodroma, koji su čekali na let iz Afganistana i daleko od talibanskih pipaka.

Bila je to prva od litanije laži.

SAD nije osvetio divljaštvo terorista. Ponovo je masakrirao nedužne.

Naravno, nakon što je američku laž razotkrila ožalošćena porodica, drugi svjedoci i skeptični reporteri, američki vojnik se izvinio za američku “strašnu grešku”. A ličnosti s kablovske i njihovi stručnjaci koji zvuče ozbiljno i koji su odmah aplaudirali “pravednoj” odmazdi njihove države, sada su se brže bolje složili da je “raketa” koju je američka vojska ispalila greškom masakrirala i zapalila 10 afganistanskih djevojčica dječaka i muškaraca u sklopu tragične greške.

I to je bila laž.

Ubistvo Ahmadija i drugih Afganistanaca u tom malom dvorištu nije bila “greška”. Pogrešno napisati riječ “greška” je greška. To što su američki vojnici i špijuni uradili Ahmadiju i njegovoj široj porodici bio je gnusan zločin. Bio je to zločin koji je američka vojska – kako inkriminirajuća evidencija pokazuje – činila često u Afganistanu i šire. Samo je ovaj put Amerika prisiljena da nevoljko, prizna svoju krivicu.

“Jano je da su naši obavještajni podaci bili netačni u vezi ove bijele Toyote Corolle”, kazao je američki general. “Mislili smo da je ovo dobar trag. Bili smo u krivu.”

Ali američki vojnici i špijuni znaju da “greška” rijetko rezultuje hapšenjem. Baš i kao svi drugi vojnici i špijuni koji su pravili smrtonosnu “pogrešku za pogreškom” u Afganistanu i šire, niko od onih koji su osmislili i izvršili ovo najnovije američko krvoproliće neće odgovoarati za to na sudu ili van njega.

Umjesto toga, Amerika bi mogla ponuditi preživjelim članovima porodice gomilu novca kao nestalan i beznačajan čin kajanja da se oslobodi odgovornosti za užas koji je greškom sručila na Afganistance koji pokušavaju, najbolje što znaju, preživjeti lišenosti, borbe i poniženja rata.

Kako se moglo i predvidjeti, Kongres, te vojna i “obavještajna zajednica” su obećali da će pokrenuti istrage i tzv. javne provjere o “naučenim lekcijama” kako bi pokušali otkriti šta je pošlo po zlu i spriječiti da se sličan pokolj ponovo desi. Hoće, hoće, kako da ne.

“Trebamo razumjeti šta je tačno pošlo po zlu i šta to znači u pogledu ograničenja na ono što mi možemo uraditi”, kazala je američka kongresmenka.

Ovo je još jedna slabašna laž.

Paukova mreža

Američki političari, vojnici i špijuni nisu “naučili” i nikada ni neće. Američka prljava, nemilosrdna historija ubijanja civila, od kojih su mnogi djeca, dok vode svoje imperijalističke ratove dokaz je tog. Da nije tako, Amerika bi prestala praviti svoj katastrofalni katalog “užasnih grešaka” puno prije nego što je još jedna raketa “Hellfire” uništila još jednu afganistansku porodicu krajem avgusta.

Evo istine: ogromni špijunsko-industirjski kompleks koji je nanišanio Ahmadija i pratio njegovo kretanje prije nego što je odlučio da je on “terorista” koji mora biti po kratkom postupku pogubljen, sačinjavaju većinom monotone birokrate. Špijuni također znaju da uživaju imunitet od nehumanih posljedica svoje arhive nemara i nesposobnosti.

Zaključak do kojeg sam došao nakon što sam godine posvetio proučavanju i izvještavanju o tajnom, podzemnom svijetu špijuna je da je popularna impresija da obavještajne službe sačinjavaju uporni ljudi sa impresivnom biografijom i misionarskim žarom da zaštite Ameriku od “zlikovaca” uglavnom mit.

To je međutim, tvrdoglav, umirujući mit koji promoviraju bivši špijuni koji se razumiju u televiziju i njihovi bliski prijatelji u akademiji i “ekspertske organizacije” koje kao “konsultante” angažuju dopadljive američke informativne mreže koje brane interese i reputacije moćnih institucija za koje vjerno rade i s kojima rade u nizu unosnih kapaciteta.

Krdo kablovskim vijestima pomazanih “stručnjaka” ne želi podijeliti sa svojim ljubaznim voditeljima, a kamoli publikom koja brzo lapi, to da je kao i svaka birokratija, ogromna vojska američkih špijuna koja podsjeća na paukovu mrežu, zaražena kratkovidnošću, dosadom, lijenošću, karijerizmom, sitnim, nagrizajućim ljubomorama i ukorijenjenom inercijom što je rezultiralo obavještajnim „debaklom“ za obavještajnim “debaklom”.

Laskavi izgovori

Umjesto da se konačno pozabave i suoče sa ovom čudnom, ali dokazivom činjenicom, svepristuni “stručnjaci” trguju lakom, opipljivom laži da je ubistvo Zemarija Ahmadija i sedmero djece razumljiva, iako tužna “greška”.

Kada američki vojnici i špijuni počine naredno zvjerstvo, “stručnjaci” će ponuditi iste laskave izgovore a TV voditelji će kimati svečano prije nego što pređu na narednu temu kao što su lepršavi leptiri.

Nama ostalima bi bilo dobro da se sjetimo kako su i zašto Zamir, Faisal, Farzad, Ahmad, Arwin, Benyamin, Hayat, Malika, Somaya i Zemari likvidirani, a američki vojnici i špijuni su, kao i uvijek, prošli nekažnjeno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.