Je li NATO u krizi?

Dvadesetprvog septembra, britanski premijer Boris Johnson sreo se sa američkim predsjednikom Joeom Bidenom u Bijeloj kući. Ovi pregovori su bili na nivou uspješnog diplomatskog poteza za London.

Uslijedili su odmah nakon objave tzv. AUKUS-a, trodijelnog partnerstva između SAD-a, Velike Britanije i Australije. Pod uvjetima ovog partnerstva, vlada u Canberri je pristala da nabavi američke podmornice na nuklearni pogon s ciljem modernizacije australske mornarice.

Pridružila se i Velika Britanija, pretvarajući ovaj odbrambeni sporazum u sigurnosni pakt fokusiran na indopacifičku regiju. Sve je ovo bilo na štetu Francuske, čiji je ugovor sa Australijom vrijedan 38,6 milijardi dolara o gradnji 12 dizelskih podmornica otkazan.

Za Johnsona je cijela ova priča poput oslobođenja globalne Britanije, mantra koja kaže da je Velika Britanija nakon izlaska iz Evropske unije, oslobođena od okova Evrope, slobodna da uzima većeg učešća u svjetskim pitanjima, unoseći raznolikost u svoja vanjskopolitička partnerstva. Sporazum o slobodnoj trgovini koji je nedavno potpisao sa Australijom i organizacija COP26, konferencije UN-a o klimatskim promjenama, dva su razloga da britanski premijer bude ponosan – iako još nije osigurao mnogo željeni signal iz Washingtona da je trgovinski sporazum sa Velikom Britanijom prioritet za SAD.

Hoće li AUKUS uznemiriti NATO?

Dok je Bidenova administracija upletena u svađu u vezi prodaje podmornica Francuskoj, izgleda da je Velika Britanija, prije nego dosadni Evropljani, birani partner SAD-a, jer se suočava sa Kinom, njenim glavnim geopolitičkim rivalom.

Stvarnost je, kao i uvijek, kompleksnija nego što bi je Johnson volio predstaviti. Prije svega, ni Velika Britanija, a ni Francuska nemaju kapacitet da utječu na vojni balans u indopacifičkoj regiji. Činjenica da je Kraljevska mornarica u ovoj regiji rasporedila HMS kraljica Elizabeta, jedan od svoja dva nosača aviona, zajedno sa udarnom grupom i dva dodatna patrolna broda, ne utječe mnogo na situaciju. Isto važi za misiju Jovanka Orleanka i operaciju Clemenceau 21 koju su izveli Francuzi ili za prisustvo njenih vojnika u ovim predjelima.

U regiji se odvija strateška igra koja uključuje Kinu, na jednoj strani i SAD sa regionalnim saveznicima i partnerima, kao što su Japan, Australija i Indija (tzv. Četvorka) kao i Južnu Koreju, Vijetnam i Novi Zeland na drugoj.

Za australskog premijer Scotta Morrisona, prilika da se prodube odbrambene veze sa SAD-om jača Australiju protiv sve asertivnije Kine. Pošteno govoreći, postoji i cijena koja se mora platiti: američke podmornice još dugo neće biti funckionalne, dok bi ugovor sa Francuskom mogao brže biti upotrijebljen, što bi australskoj mornarici dalo podstreka. Ali SAD je onaj sigurnosni igrač koji je važan i koji može pružiti zaštitu u vezi Kine.

Hoće li AUKUS uznemiriti NATO, dovodeći Veliku Britaniju i Francusku, dva vodeća evropska saveznika, u raskorak? Prema nedavno objavljenom članku u Global Timesu, glasnogovorniku kineske Vlade i nekim posmatračima, Sjevernoatlantski savez će primiti udarac. Zaista bi razmjena oštrih riječi, povlačenje francuskih ambasadora iz Canberre i Washingtona i otkazivanje sastanka britanskog i francuskog ministra u vezi saradnje vezane za rakete, mogli odati utisak produbljujuće krize.

(Ne)mogućnost ozbiljnijeg raskola

Ali ovo je vjerovatno samo privremena nesuglasica. Postoji nekoliko razloga zbog kojih se ozbiljniji raskol ne može desiti.

Prije svega, London i Pariz su se sukobili više puta i ranije, prvenstveno u vezi invazije na Irak 2003, ali ništa od tog nije dovelo do trajnije krize.

Zatim, oni imaju snažne bilateralne veze u oblasti sigurnosti i odbrane. To su potcrtali 2010. francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i britanski premijer David Cameron kada su potpisali tzv. Ugovore o kući Lancaster, koji pokrivaju niz pitanja – od saradnje na polju održavanja nuklearnih arsenala do uspostavljanja zajedničke ekspedicione snage koja će se suprotstaviti terorizmu.

Osim tog, ostale članice NATO-a, kao i generalni sekretar Jens Sotltenberg, drže se podalje od ove razmirice kako bi izbjegli negativne posljedice. Oni će radije čekati da se Francuzi i Amerikanci izmire, a već ima znakova da se to dešava. Nakon telefonskog razgovora 22. septembra, predsjednici Joe Biden i Emmanuel Macron su izdali zajedničku pomirbenu izjavu. Francuski ambasador se vraća u Washington sljedeće sedmice, a lični susret između ove dvojice lidera je neizbježan.

Ali Peking ima razlog da bude sretan. Kriza u vezi AUKUS-a daje Francuskoj i možda drugima u EU izgovor da se distanciraju od ratobornog stava Bidenove administracije u vezi Kine.

‘AUKUS nije prekretnica za evropsku sigurnost’

Šta je sa Evropskom unijom? Francuska je iskoristila ovu krizu da se zauzme za oštriju evropsku vanjsku politiku. Debakl sa podmornicama “samo pojačava potrebu da se jasno i glasno pokrene pitanje evropske strateške autonomije”, pisalo je u izjavi ministara vanjskih poslova Jean-Yves Le Driana i ministrice odbrane Florence Parly.

Predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel i Ursula von der Leyen, čelnica Evroske komisije, stali su iza Macrona također, optužujući Bidena da slijedi primjer Trumpa i njegovih politika Amerika na prvom mjesu.

Pa ipak, nije najjasnije da li ova poruka odjekuje u prijestolnicama Evropske unije. Zasigurno ne u Berlinu, gdje su parlamentarni izbori na vrhu liste prioriteta. Ne manjka ni skeptika koji smatraju da agenda o strateškoj autonomnosti podriva savez sa SAD-om.

Drugi su umorni od toga da ih se uvlači u nepotrebnu svađu s Amerikancima zbog Francuza. “Važno je to da Pariz predstavlja nešto što je u suštini bio bilateralni poslovni sporazum kao udarac za EU kao takvu”, neimenovani diplomata iz centralne Evrope je kazao za Politico.

Pa ipak, Francuska je djelimično u pravu. Budući da je SAD sve više fokusiran na Kinu i indopacifičku regiju, Evropljani bi trebali voditi računa o svojoj sigurnosti. To uključuje protivljenje Rusiji, projiciranje stabilnosti u merditeranskoj regiji, suprotstavljanje zlonamjernim miješanjima u domaća pitanja, borbu protiv transnacionalnog terorizma i kriminala. Da bi se postigli ti ciljevi potrebna je bliža saradnja između Francuske i Evropske unije, na jednoj strani i Velike Britanije, na drugoj.

Nažalost, izgledi za takvu saradnju nisu veoma dobri. Možda nema pravog raskola u morskoj razmirici između Pariza i Londona, ali odnosi su u lošem stanju i vjerovatno se neće popraviti. AUKUS ni u kom slučaju nije prekretnica za evropsku sigurnost, ali nije ni od pomoći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.