Umjetnost i mučenje u američkoj imperiji

Ko se sjeća Abu Ghraiba? Zašto bismo se trebali sjećati Abu Ghraiba?

Abu Ghraib predstavlja eru imperijalnog osvajanja koja je započela 2003. u Iraku, a prije tog 2001. u Afganistanu. Sa snagama koje su sada van Afganistana, SAD nema razloga da se sjeća Abu Ghraiba. Ali svijet koji je prepušten na milost i nemilost hirova ove disfunkcionalne imperije ima.

Abu Ghraib je bio zatvorski kompleks koji je dobio ime po gradu blizu Bagdadu, gdje je izgrađen.

Godinama ga je Saddan Hussein koristio da nezakonito zatvara, muči, sakati i ubija disidente i političke oponente. Onda ga je preuzeo SAD da radi još tog istog.

Za ljude koji su silovani, čije su kosti i duše slomljene tamo, nije bilo razlike da li je njihovu nevolju naredio i odobrio Saddam Hussein ili George W. Bush.

Ali barem se Saddam Hussein nikada nije pretvarao da je valjano izabrani predsjednik jedne demokratije. S Georgeom W. Bushom i njemu sličnima, međutim, svijet je morao trpjeti beskrajna poricanja i zamorna predavanja o „američkim vrijednostima“.

‘SAD ne muči’

U 2004, tri godine od početka američke invazije i okupacije Iraka, pojavio se znatan broj strašnih fotografija koje su prikazivale članove američke vojske, sigurnosnih i obavještajnih službi kako fizički, mentalno i seksualno muče iračke i druge zatvorenike ne samo u Abu Ghraibu, već i u Zaljevu Guantanamo i drugim sličnim lokacijama u Afganistanu.

Ove fotografije, koje su američki mučitelji sami snimali kako bi ih poslali svojim prijateljima i porodici i hvalili se užasom koji su sručili na Arape i muslimane, uskoro su postale simbol nemoralnog propadanja koje se i nije baš uklapalo u višestoljetnu propagandu da je SAD „svijetleći grad na brdu“.

Amerikanci su mučili ljude, sakatili ih i ubijali, prisiljavali ih na poremećene seksualne odnose. To je bilo ružno. Kako su ovi ljudi mogli raditi takve stvari?

Globalni mediji su uskoro počeli širiti ove slike do tačke kada su nam otupili čula. Isplivala su egzistencijalna pitanja. Dubina izopačenosti ljudi koji su radili ove stvari drugim ljudima uskoro je izmakla svakoj značajnoj evidenciji.

Imena kao što su član specijalnih jedinica Charles Graner, vojnikinja prve klase Lynndie England, ili brigadna generalica Janis Karpinski postala su sinonimi za užas dvorana za mučenje u Abu Ghraibu, ali imena kao što su George W. Bush, Docke Cheney i Donald Rumsfels ostala su cijenjena i poštovana u „zemlji slobodnih i domovini hrabrih“. Amerikanci su uskoro zaboravili ova imena. Njihova amnezija je vremenom dovela do izbora Donalda Trumpa. Stoga je 11. septembar postao stepenica ka šestom januaru – danu kada je militantni bjelački Trumpov kult napao i poharao američki Capitol.

‘Umjetnost mučenja?’

Nedugo po objavljivanju ovih fotografija, izvjestan broj umjetnika počeo je gledati na ove uažsne slike sa drugačijim očima, možda da omogućoi nama da bolje vidmo njihove užase. Ali jesmo li zaista trebali bolje vidjeti te užase? Zar nam ne bi bilo bolje da gledamo barbarstvo samih sirovih dokaza?

U seriji koju je nazvao O čovječe! O čovječe!, švicarski likovni umjetnik Daniele Buetti je preobrazio ove fotografije u vitražne mozaike. Izgledali su uznemirujuće poznati, jezivo lijepi. Ljudi koji su ih vidjeli su dovedeni u čudnu poziciju: zavirli su u američke dvorane za mučenje kroz „staklo koje izgleda lijepo“. Jesmo li trebali biti užasnuti pred njihovom ljepotom ili fascinirani njihovim užasom?

U ovoj žurbi da se mučenju doda estetski sloj bilo je nešto iznimno uznemirujuće. Sjećam se da sam odmah pomislio kako je ova reakcija uslijedila prerano, da ove slike trebaju ostati znatna misterija neko vrijeme. Umjetnici su bili u žurbi, možda iz osnovnog ljudskog instinkta i organske reakcije, da ih dešifruju, da ih iščitaju, naslikaju, interpretiraju, uklope ih u svoje autentične vizuelne vokabulare.

Možda najpoznatije umjetničke interpretacije dvorana za mučenje u Abu Ghraibu uradio je kolumbijski figurativni umjetnik i kipar Fernando Botero, koji je u nizu dominantnih vizuelnih interpretacija ovih slika učinio da njihov užas izgleda kao nešto što bi ljudi kupili i okačili u muzejima, umjetničkim galerijama, festivalima umjetnosti, krcatim bijenalima. Strašne činjenice onoga što se desilo u Abu Ghraibu zabilježene su u nizu sirovih fotografija poslatih porodici i prijateljima kao „suveniri“, i sada naširoko estetizirani kako bi ih konzumirali festivalski kustosi i umjetničke galerije i njihovi klijenti.

Bilo je nešto neprikladno u cijelom ovom spektaklu. Šta je sa vriscima usamljenog čovjeka koji je ostavljen na milost i nemilost američkog mučitelja? U mračnoj tamnici koje podzemne historije se taj vrisak izgubio?

Historičarke umjetnosti kao što je Helena Guzik počele su istraživati temu umjetnosti i mučenja davno, i u učenim esejima poput eseja Vizuelne forme, organske teme: razumijevanje tijela, bola i mučenja u renesansnoj umjetnosti (2014), istraživala je „implikacije rensansnih filozofija koje okružuju ljudsko tijelo u kontekstu bola i posebno fizičke patnje tokom mučenja.“

Rad američke umjetnice Susan Crile, približio se istraživanju ovih slika bez da ih smjesti u prostore izbledjelih i razlomljenih apstrakcija. Ali ipak, kada je njen rad dobio recenziju u New York Timesu, autor recenzije je stidljivo kazao da je ona „oklijevala da upotrijebi riječ lirske“.

Lirske? Stvarno – predstavljanja mučenja?

Ostalo je nešto duboko poznato u vezi ovih slika koje su američki mučitelji pravili i na kojima su bili njihovi irački zatvorenici – izgledale su kao one koje su pravili bijele rasističke ubice kada su linčovali svoje žrtve, objesivši ih sa stabla. „Čudni plod“, kako ih je nazvala legandarna jazz pjevačica Billie Holiday, u poznatoj pjesmi. Stabla koja daju taj plod posadili su u Iraku isti rasistički razbojnici koji su terorizirali Jug i koji su sada otišli na Istok.

Umjetnost otpora

Ni irački umjetnici nisu, naravno, sjedili dokoni pred licem američke invazije i uništenja njihove domovine ili zvjerstvima iz Abu Ghraiba, koja su u njihovim sjećanjima sezala dalje od Busha, Cheneya i Rumsfelda do Saddama Husseina.

„Naša je dužnost kao umjetnika da osjećamo ono što osjete i pate naši sunarodnjaci“, kazao je Qasim Alsbati 2004, kada je on zajedno sa 24 druga iračka umjetnika napravio „niz skulptura, slika i instalacija koje su predstavljale užase Abu Ghraiba u umjetničkoj galeriji Hewar u distriktu Wazerieh u centru Bagdada.“

U novije doba, u 2019, radovi grupe umjetnika iz SAD-a, Iraka i Kuvajta su izloženi na velikoj izložbi u Muzeju moderne umjetnosti, kako bi podsjetili ljude na užase koje su iskusili njihovi sunarodnjaci u vrijeme, kako je to sročeno recenziji New York Timesa, kada ljudi nisu bili zainteresovani za sjećanje. Izložbu Dvorana operacija: Zaljevski ratovi 1991-2011 jedva da je primijetila opća javnost, uprkos činjenici da je bilo nekoliko pozitivnih recenzija u vodećim medijima.

Danas ćete teško naći bilo kakvu vijest u SAD-u ili u Evropi koja kritički promišlja o Abu Ghraibu. Nemaju razloga za to. Sasvim suprotno, imperijalne kulture napreduju zahvaljujući svojoj namjernoj amneziji. Historija ništa ne znači imperijama, izuzev iluzornih mitologija kojima se hrane.

Postoji, stoga, direktna poveznica između žurbe da se estetiziraju i izlože užasi Abu Ghraiba i iznenadnog nestanka uznemirujuće uspomene koja je trebala ostati misteriozna i uznemirujuća još mnogo duže. Ali upravo zahvaljujući zaboravnosti ova imperija bez sjećanja najbolje preživljava, tako što ne brine o tragu užasa i uništenja koje ostavlja za sobom dok vodi svoj beskrajni „rat protiv terorizma“ – sada svoju vrhovnu ideologiju svjetske dominacije, u vrijeme kada je u tom svijetu ostalo još malo tog nad čim se može dominirati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.