U Turskoj ponovo bjesni sekularni rat

Rasprava o sekularizmu u Turskoj već dugo vremena je daleko od medijske pažnje, a razlog za to nije bila islamistička politika Stranke pravde i razvoja (AKP) niti pobjeda stranke u ratu protiv sekularizma. Naprotiv, politika AKP-a bila je vrlo iznenađujuća i neočekivana u pogledu sekularizma.

Ova diskusija je zatvorena promjenom značenja sekularizma – koji se u Turskoj posmatrao kao nešto suprotno vjeri – a to se realiziralo kroz isticanje značenja vjerske slobode. Takvi koraci su utjecali na najostrašćenije sekulariste, bez pokretanja otvorenog rata protiv njih. Naglasak je stavljen na britanski, američki, pa čak i njemački sekularizam, umjesto na francuski, te dokazivanje da on nije suprotstavljen uvjerenjima jednoga muslimana. To je bilo poput prećutnog dogovora da se tom pitanju pristupi s ovog stajališta.

Nedavno je u Turskoj izbila velika polemika nakon otvaranja zgrade Vrhovnog suda u Istanbulu. Prilikom otvaranja, predsjednik Uprave za vjerske poslove Republike Turske Ali Erbas proučio je kraću molitvu povodom otvaranja objekta, u kojoj je rekao: ”Bože, Ti koji svaka vrata otvaraš, otvori nam najbolja vrata. Bože, Ti koji okrećeš srca, učvrsti naša srca u Tvojoj vjeri. Bože, Ti koji mijenjaš situacije i uslove, promijeni našu situaciju nabolje.”

Zatim je proučio molitvu da otvaranje ove zgrade bude dobro i blagoslov za tursku naciju, a onda je pohvalio zastupnike i sudije koji su u Vrhovnom sudu radili deceniju i po, rekavši da su uložili izrazito mnogo truda da provedu pravdu koju je Bog naredio. Zatim je pročitao pojedine ajete iz Kur'ana i hadise Poslanika koji govore o pravdi i njenom uspostavljanju među ljudima.

Opozicija se pobunila zbog ove molitve, dok su pojedini iz njenih redova ovakvo ponašanje opisali kao srednjovjekovni ritual. Opisali su to kao katastrofalnu grešku, i da ovo ne pripada normalnom svijetu ili Turskoj. Opozicija je napala i predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kao odgovornog za održavanje takvih manifestacija u Turskoj.

Polazište za pokušaj brisanja islama iz društvenog i političkog života

Rasprava koja je izbila i napad izazvan ovom molitvom vraća nas na koncept sekularizma koji smo odavno ostavili iza sebe, koncept pun nasilja i fanatizma koji je postao dio prošlosti. Međutim, možemo primijetiti da se primitivni sekularni stav nije promijenio i da još uvijek kontrolira umove pojedinih, onih koji ne poštuju druge i odbacuju svaku drugačiju viziju, čekajući svaku priliku da se oporave i ponovo vrate u prvi plan.

To nas navodi da postavimo neka pitanja: Predstavlja li problem molitva predsjednika Ureda za vjerske poslove? Je li problem u njegovoj molitvi dok nosi vjersku odoru? Ili što je to učinio prilikom otvaranja Vrhovnog suda? Je li bilo šta od ovoga u suprotnosti s konceptom sekularizma?

Zapravo, sekularizam nema nikakve veze s prigovorima na molitvu dr. Erbasa, jer je riječ o islamofobiji. Sekularizam je postao poput svete fraze koja se koristi da se pokaže nečije neprijateljstvo prema islamu.

Upravo u ovom trenutku možemo vidjeti da se sekularizam razlikuje od onoga što je bio u prošlosti, da se pretvorio u fobiju ili mržnju prema religiji, posebno prema islamu. Ovaj sekularizam nema nikakve veze sa sekularizmom kakav bi trebao biti.

Dugo vremena se rasprava o sekularizmu držala daleko od medija. Uspjeh da se Turska drži podalje od ove apsurdne rasprave postignut je ne uništavanjem sekularizma, već njegovim stavljanjem na mjesto koje mu pripada, čineći ga efikasnijim. Efikasnost koja jamči slobodu vjere i savjesti, odnosno da nema prisile u vjeri i progona na vjerskoj osnovi protiv bilo koje osobe. Država mora ravnopravno služiti svojim građanima bez ikakve vjerske ili filozofske diskriminacije i nikome se ne može onemogućiti da živi i izražava svoju vjeru i prenosi je budućim generacijama putem obrazovanja, bez obzira o kojoj vjeri je riječ.

Jasno je da dosadašnje prakse nemaju nikakve veze sa sekularizmom u ovom smislu. Sekularizam u Turskoj je bio daleko od neutralnosti prema svim religijama i nije jamčio vjersku slobodu. Naprotiv, više je ličio na sveobuhvatnu filozofiju i ideologiju, a religija se općenito smatrala praznovjerjem, zabludom, čak i iz perspektive francuskog sekularizma.

Razumijevanje sekularizma zasnovanog na viđenju religija, posebno islama, kao mita bilo je polazište za pokušaj brisanja islama iz društvenog i političkog života. Sekularizam također nije bio organizacijski princip koji sprječava različite religije da vrše pritisak jedna na drugu, kako bi se postigla sloboda vjere na društvenom nivou.

Zapravo, sekularizam se u evropskoj povijesti razvio kao projekt društvenog mira kako bi se osigurao suživot međusobno sukobljenih religija bez uništenja, ugnjetavanja ili nepravde. Djelovao je prema ovom povijesnom mehanizmu u Evropi, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji, sa izuzetkom Francuske. Stoga sekularizam, koji se temelji na osiguravanju mirnog suživota između različitih komponenti društva, zahtijeva međusobnu saradnju država.

Nemoguće je danas svjedočiti tako velikoj polemici, poput one koja je nastala u Turskoj, zbog vjerskog predstavnika koji se moli prilikom otvaranja pravosudne institucije u bilo kojoj od evropskih zemalja. Štaviše, bilo bi smiješno pokrenuti takvu raspravu u Evropi u ime sekularizma. Budući da je cilj države i religija stvaranje društva koje uživa u pravdi, prosperitetu i miru, saradnja države s vjerskim institucijama preduvjet je za uspjeh sekularizma.

Ta saradnja između države i crkve najočitija je u Engleskoj, gdje je država bila podređena Anglikanskoj crkvi, te u Njemačkoj, koja je praktikovala sekularizam u institucionalnom smislu u društvu koje je bilo gotovo ravnomjerno podijeljeno između protestantske i katoličke crkve. U Sjedinjenim Američkim Državama postoji ustavna odredba koja zabranjuje državi donošenje bilo kakvih zakona koji ograničavaju vjerske slobode.

Sekularizam kao religija

Zapravo, dugo nismo čuli za sekularizam u Turskoj, ali koncept koji je nedavno potaknut promijenio je tok stvari. Sekularizam u Turskoj nije bio organizacijski princip koji je radio na osiguravanju društvenog mira, već je svojom formom i sadržajem prijetio miru. Više je ličio na patronat nad uvjerenjima i vrijednostima ljudi, jer su se ta uvjerenja, odnosno islam i sve njegove manifestacije, tretirali kao retrogradni i kao kolonijalna ideologija.

Iako je njegova prava uloga da zastupa neutralan stav u odnosu prema religijama, u Turskoj je to više ličilo na nezavisnu religiju sa vlastitim svetostima.

Kada pogledate percepciju nekih sekularista o konceptu sekularizma, ne primjećujete razliku od bilo kojeg vjerskog diskursa. Koja je razlika između osobe koja za sebe kaže ”ja sam sekularista” ili ”ja sam musliman” ili ”ja sam krišćanin” ili ”ja sam Jevrej”; gotovo da nema razlike u značenju.

Sekularizam je posmatran kao sistem koji pomaže u izbjegavanju sukoba među sljedbenicima različitih religija, ali pod vladavinom onih s radikalnom percepcijom pojavila se stvarna potreba da se sekularizam zaštiti od samih sekularista. Posljednjih godina je ta potreba zadovoljena i otklonjene su opasne posljedice sekularizma.

Sekularizam je vraćen na mjesto koje mu pripada kako bi efikasno odigrao svoju ulogu, zbog toga nismo čuli u medijima ništa o njemu. Međutim, čini se da je ahmedija šefa vjerskih poslova Alija Erbasa oživjela sekularnu nostalgiju i oživjela zaboravljene rasprave o prirodi sekularizma. Kako god, oluja mora utihnuti i stvari će se vratiti u normalu, jer se u Turskoj danas nikome ne može nametnuti bilo kakvo vjerovanje, niti je moguće na bilo koji način vratiti sekularizam na staru antiislamsku formulu.