Crna Gora: Izgradite infrastrukturu pa onda uvodite vjeronuaku u škole!

Moj djed po majci bi znao kazati: Ne može se bez para u čaršiju i usran u džamiju!” Zato bi se moj djed po majci od petka ujutro stao uređivati, jer bi svakog petka, sve dok  su ga noge služile išao na džumu u džamiju udaljenu tri kilometra od kuće. Obavezno brijanje, ispeglana košulja i odijelo, štap i obavezna “francuzica” na glavi. Prije nego što bi izašao iz kuće, djed bi obavezno uzeo novčanik i nešto para, jer bi poslije džume sa svojim prijateljima iz ,,safa” odlazio na kafu.  Djed bi se vratio kući obično u kasno poslijepodne. Iz džepova bi izvlačio slatkiše da obraduje svoju unučad. Nakon toga bi se obično povlačio u svoju sobu u kojoj je provodio najveći dio vremena. U sobi se, kako i dolikuje muslimana, Kur'an držao na najvišoj polici. Zatim su tu bile razne knjige, obično vjerska literatura i na samom kraju izdanja ,,Takvima” i ”Preporoda”, na koja je djed bio pretplaćen. Ne sjećam se da je djed ikada ikome držao predavanje o Bogu.

U Crnoj Gori je opet aktuelizovano pitanje uvođenja vjeronauke u obrazovni sistem. Da se razumijemo, nije to ništa novo. Još početkom 90-ih godina jedna od uticajnijih poličtičkih stranki u Crnoj Gori, Narodna stranka, imala je u svom programu uvođenje vjeronauke. Takođe, i partije koje su tada okupljale manjinske narode u Crnoj Gori nisu bile daleko od ove ideje. Ali, tada jedinstvena Demokratska partija socijalista je bila čvrsto protiv ovog prijedloga, kao i stranke građanske provinijencije.

S vremena na vrijeme, a obično od izbora do izbora, opet  bi se potegnulo pitanje uvođenja vjeronauke u škole. Međutim, ovo je uglavnom bilo samo da partije popune  tablicu sa svojim programskim ciljevima i nakače koji glas više iz konzervativnijih slojeva društva. Sve do današnjih dana pitanje uvođenja vjeronauke je upravo ostalo to-samo adut u političkoj kampanji. Ali, posljednih par godina se situacija po ovom pitanju radikalno promijenila. Ovih dana je pitanje uvođenja vjeronauke u obrazovni sistem opet aktuelizovano. Ovaj put, reklo bi se, najozbiljniji pokušaj da se ovo pitanje makar stavi na dnevni red.

Produbljenje podjela u društvu

Iako i sam pripadam kategoriji stanovništva koja se izjašnjava kao religiozna, smatram da bi uvođenje vjeronauke u obrazovni sistem u Crnoj Gori u ovom trenutku samo produbio i cementirao ionako velike podjele u crnogorskom društvu. Naravno, ovo ide u korist onih struktura u društvu koje nisu zainteresovane da riješe bilo koje krucijalno pitanje ovog društva. Ili ako nisu zainteresovane onda nisu sposobne što mu dođe na jedno te isto. Ovih dana su mnogi u Crnoj Gori objasnili i domaćoj i stranoj javnosti zašto bi to bilo toliko problematično. Tom velikom nizu razloga zašto ovo nije dobar trenutak za uvođenje vjeronauke u obrazovni sistem ja ću dodati još jedan. Na prvi pogled izgleda da nema veze sa ovom temom, ali ima itekako i možda više od svih drugih iznijetih argumenata.

Dakle, u Crnoj Gori je veoma izražen problem loše i dotrajale infrastruktura. Loši su nam putevi, vodovodi, kanalizacija, strujna mreža itd. Ta dotrajalost se naročito vidi kada su u pitanju javni toaleti i toaleti u javnim ustanovama:  bolnicama, domovima zdravlja, sportskim halama i naravno, školama. Svi će vam posvjedočiti da kada je u pitanju jadno stanje naših toaleta, da je ono najgore upravo u školama. Naročito je loše stanje u školama na sjeveru Crne Gore i na kompletnom ruralnom području. Obično stvarnost izgleda ovako, i pored bajki na državnoj i stranačkim televizijama: škola bez fasade, dotrajala stolarija, oštećen inventar, neriješeno pitanje grijanja…Ali ono što ovom sivilu dodaje još malo sive je obično školski toalet. Obično su to dvije ozidane ili od dasaka sklepane prostorije na kojima piše muški i ženski wc. Kanalizacije naravno nema. Unutar toaleta je pravo malo carstvo insekata. Zidovi toaleta su ulijepljeni i ,,naparfimisani” prirodnim aromatima. U toaletima  se smjenjuju učenici i nastavno osoblje a onda tako ,,naparfimisani” idu u učionice da predaju ili slušaju matematiku, istoriju, geografiju itd. Pored niskih plata, loše opremljenosti kabineta, siromaštva samih učenika od koji mnogi nemaju novac za užinu u školi ovo je samo još jedna stavka koja opisuje sav jad i čemer zvani  prosvjeta u Crnoj Gori.

Rezultati PISA testova pokazuju da je crnogorsko obrazovanje na niskim granama, a učenici u Crnoj Gori na začelju Evrope. Siguran sam da bi nam i znanje iz vjeronauke bilo na istom ovom nivou. Razlog je jednostavan: ne možete od  učenika i nastavnika koji moraju  da se susreću sa ovakvim toaletima  na dnevnom nivou očekivati vrhunske rezultate.

Duhovna i tjelesna čistota

S tim što kada je u pitanju vjeronauka moram da primijetim još jedan važan detalj. Kao neko ko prilično dobro poznaje islam, a donekle i hrišćanstvo, znam da obje religije  insistiraju  na duhovnoj, ali i tjelesnoj čistoti. E sada, zamislite vi učenika koji na mali odmor mora da ovakve ćenife, a onda mora da se pojavi na času vjeronauke. Složićemo se, da je kontempliranje o Bogu u takvoj situaciji krajnje glupo, a i ako se desi onda se u ovakvim okolnostima to može nazvati samo – bogohuljenje.

Moj djed po majci, Abaz, preselio je na bolji svijet januara 1987.godine.Od škole je imao četiri godine mekteba. Naravno, o religiji je znao puno manje od tadašnjih i današnjih vjerskih velikodostojnika, ali je zato znao jednostavne božije istine. Jedna od njih, koje se čvrsto držao je bila da se ako nisi duhovno i fizički čist ne smiješ predstaviti pred Bogom.

Danas se Bogu predstavljaju uglavnom oni koji nemaju ništa od duhovne čistote, za ovu drugu ne znam.

Ali ono što znam je da današnja Crna Gora tone.

Za sada, obala se ne nazire.

Borimo se da ne potonemo na dno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.