Velika regresija hrvatske politike prema bh. Hrvatima

Iako formalno govori protiv koncepta ‘Srpskog sveta’, predsjednik Zoran Milanović promovira parnjak tom projektu, valjda ‘Hrvatski svemir’.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović u razgovoru sa Al Jazeerinim reporterom Ivicom Puljićem u New Yorku rekao je da je predsjednik i Hrvata u BiH (Al Jazeera)

Kad je nekadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić Hrvatima u BiH poručio da je Sarajevo njihov glavni grad, i da oni ondje moraju rješavati svoje političke i statusne probleme, a da Hrvatska može samo „malo pomoći” i to tako da stvara povoljnu klimu za razgovore s bošnjačkom političkom klasom unutar Federacije, a i s Bošnjacima i sa Srbima unutar države Bosne i Hercegovine, bio je to jedan od najboljih političkih dana za Hrvatsku. Mesić je nakon toga doživljavao svašta, pa i slušao onaj ružni stih: „Gospe Sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Franju”. Mesić, međutim, nije odustajao, a njegovu krilaticu, nažalost praktički nitko u hrvatskoj političkoj areni nije preuzeo. Podrazumijevala ju je Vesna Pusić kao ministrica vanjskih poslova u Milanovićevoj vladi, a u vrijeme njena mandata u ministarstvu, ona se na neki način „uvukla” među diplomate na Zrinjevcu i postala je nešto što se javno ne govori, ali se podrazumijeva pri kreiranju politika. Kao neki od najboljih iz te kuće, vrlo su je jasno prihvatili i današnji premijer Andrej Plenković, i na primjer današnji potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Koliko god Plenkovićeva vlada bila agilna, kad je u pitanju izborno zakonodavstvo u BiH i pitanje izbornoga statusa bosansko-hercegovačkih Hrvata, koliko god pritom činili greške i nemali hrabrosti jasno se opredijeliti prema često avanturističkoj i dvoličnoj politici Dragana Čovića i njegove sljedbe, u Vladi nitko niti ne pomišlja reći da premijer i Vlada „zastupaju” bosansko-hercegovačke Hrvate.

Opasna praksa koju je utemeljio Milanović

Nažalost, istovremeno s tim pozitivnim procesom, koji se odvijao u kontinuitetu dvoje aktera, Mesića i Vesne Pusić, (kad je, uostalom Hrvatska bila više fokusirana na potporu europeizaciji Bosne i Hercegovine, njenom „uvlačenju” u europske i euroatlantske strukture, a tu je inicijativu u dobroj mjeri kasnije „preuzela” i zadnja važna inicijativa unutar EU, a u korist BiH, zajednička britansko-njemačka inicijativa), započeo je i drugi kontinuitet, ona kojeg je predvodio Zoran Milanović, koji je kao premijer dolazio u BiH, ne osvrćući se na legitimne državne institucije zemlje, komunicirajući samo s Čovićem i njegovim suradnicima, susrećući se s lokalnim vodstvima ili crkvenim velikodostojnicima i ponašajući se kao da pritom nije pređena državna granica.

Opasna praksa, koju je Milanović utemeljio, nažalost, nastavila se i nakon njegova mandata, a kad je on postao predsjednikom republike, napravljen je i korak dalje. On je, naime, objavio da se ne želi susretati s legalno izabranim državnim vodstvom BiH, da predsjedništvu države neće prihvatiti kao „counterparta”, ravnopravnog legitimnog sugovornika, jer on, eto, ne priznaje izborni legitimitet Željka Komšića, kao hrvatskog člana predsjedništva. O legitimitetu jednog drugog člana predsjedništva, Milorada Dodika koji je i danas na američkim crnim listama i koji otvoreno opstruira svaki europski i atlantistički pristup, što bi trebao doprinijeti konsolidaciji BiH kao države, Milanović nema dvojbi. Primio ga je u Zagrebu, u „državničkom formatu”, a višekratno je zastupao stavove koji su izravno suprotni elementarnom državnom interesu Hrvatske, ali pogoduju Dodiku i njegovu prijatelju Čoviću. Niti kad je riječ o trećem od tri člana predsjedništva, Šefiku Džaferoviću, Milanovićev stav nije nepoznat. Za njega u Milanovićevu svijetu važi isto što i za Komšića: „s njima se ne da živjeti”, u svom „diplomatskom” stilu pregnantno je izrekao Milanović.

Prema Čoviću je, doduše, odmah nakon izbora za predsjednika, bio malo zle volje, jer mu je zamjerio to što je njegova organizacija na izborima podržala Kolindu Grabar Kitarović, koja je tokom prvog mandata pazila da ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet BiH i bila je svjesna granice svojih ovlasti. Istina je, radila je neuspješne kompromise s Čovićem, ali je uspjela na njega utjecati, uvjerivši ga da s liste svojih zahtjeva skine ideju o „trećem entitetu”, odnosno vulgarno rečeno „Herceg Bosni”, i da se fokusira na izborni zakon. Milanović je odmah upozorio Čovića da mu nitko u hrvatskoj vladi nije tako snažno pogodovao kao on, dok je bio premijer, i da nitko proje, a ni poslije njega, nije tako drsko prelazio sve granice i uplitao se u unutarnji političku dinamiku u BiH, te da ga nitko nije podupirao iz njegovih stranačkih prostorija u Mostaru, kao što je to on učinio, u vrijeme građanskih protesta protiv neefikasnih vlasti u BiH.

Pitanje hrvatskog državljanstva

U New Yorku je, međutim, Milanović pred novinarima otvoreno pljunuo na Mesićevu tradiciju i tradiciju koju je u njegovoj vladi gradila Vesna Pusić, proglasivši sebe predsjednikom bosansko-hercegovačkih Hrvata. Istina je, Hrvati u BiH imaju pravo glasa i za parlament, iz kojeg proizlazi vlada, i za predsjednika republike, ali to jednostavno ne znači da se time hrvatski državni suverenitet prelijeva preko granica BiH. To pravo na državljanstvo, koje je u neliberalnoj fazi hrvatske države podareno svim Hrvatima u susjednim državama, svjedočanstvo je da tadašnja vlast, na čelu s Franjom Tuđmanom, nije razumjela temelje liberalno-demokratskog poretka. Nacija je država, a granice države ujedno su i granice nacije. U to vrijeme Mađari su na najbolji mogući način bili regulirali pitanje svojih sunarodnjaka izvan današnjih granica te države. Dali su im sva prava, besplatno školovanje u Mađarskoj, na primjer, ali ne i državljanstvo, jer je politički cilj bio pojačati povezanost mađarskih zajednica u inozemstvu s državom matičnog naroda, ali  ih očuvati u državama u kojima su Mađari tradicionalno nastanjeni. Kasnije se politika promijenila, u skladu s novim političkim ciljevima i strategijom prevladavanja „Trijanonskog kompleksa”, ali to se dogodilo tek kad se većina Mađara izvan domovine našla s Mađarskoj u zajedničkoj (nadnacionalnoj/konfederalnoj) državi, Europskoj uniji, u kojoj su granice nepromjenjive, ali meke, a kretanje ljudi i njihovo političko povezivanje slobodno.

Pitanje hrvatskog državljanstva i prava glasa Hrvatima u BiH je poput paste za zube, jednom je zauvijek istisnuto iz tube, i više nije moguće vratiti ga u tubu i to pitanje definirati sukladno načelima liberalne demokracije. Međutim, to ne znači da je prihvatljivo uvjerenje da, pozivajući se na to da Hrvati iz BiH imaju pravo glasa na predsjedničkim izborima, hrvatski predsjednik može djelovati kao da je „njihov predsjednik”. Iako formalno govori protiv koncepta „Srpskog sveta”, Milanović ovom izjavom zapravo promovira parnjak tom projektu, valjda „Hrvatski svemir”. Ključna ideja u projektu Srpskog sveta je da svi Srbi u svijetu moraju prihvatiti neupitno liderstvo Aleksandra Vučića, da se moraju integrirati oko jedne političke ideje i da se moraju pokoravati vodstvu i u pitanjima odnosa prema državama u kojima žive. Zato je Dodik tek „mali od vođe”, a vožd je Vučić, zato je Zdravko Krivokapić ponekad izložen očinskom prijekoru, ali kad odradi što se od njega traži (kao što je to činio s „klerikalnim desantom na Cetinje”), onda dobiva i očinsku pokroviteljsku pohvalu Velikog Vođe.

Mirni raspad SSSR-a i krvavi procesi u Jugoslaviji

Koliko je to opasna avantura govori nam činjenica da politolozi, koji su analizirali mirni raspad Sovjetskog saveza i krvave procese u Jugoslaviji, tvrde da je ključna razlika, koja je omogućila mirnu disoluciju SSSR-a u odnosu na ovdašnje iskustvo bila to što su i Gorbačov i Jelcin djelovali kao državnici koji priznaju granice država, koncentrirali su se na modernizaciju, a ne na koncept prema kom bi „svi Rusi u jednoj državi”. Koncept „Srpskog sveta”, kao i današnji Putinov koncept širenja Rusije, upravo je negiranje granica, a Milanović se de facto pridružuje dvojici autoritarnih vladara na tom avanturističko putu. Milanović je, uostalom, u New Yorku na nekom predavanju otvoreno pokazao prezir prema Europskoj uniji kao zajednici utemeljenoj na velikim idejama mira, ljudskih prava, vladavine prava i ekonomskih sloboda. Onda nije niti čudo da mu na srcu ne može biti niti europska ideja o granicama kao jasno definiranima i nepromjenjivima.

Znali smo da je Milanovići autoritarac, uostalom njegova nekadašnja stranka sada se raspada upravo zbog sukoba demokratske ljevice i njegovih autoritarnih sljedbenika. Nismo znali kako to da se nakon velike smjene vlasti 2000. priključio upravo Socijaldemokratskoj partiji, jer je i sam o sebi govorio kao o liberalu, taj njegov liberalizam je uvijek bio invalidan, ali izjavom o tome da su Hrvati u BiH zapravo njegovi podanici, posve je jasno pokazao da ne razumije elementarna načela liberalne demokracije.

Još neki dan Milanović je s pravom kritizirao Vučićev autoritarni režim, govoreći, povodom poticanja podjela u Crnoj Gori, da neki još nisu naučili što su državne granice. Nevjerojatnom regresijom koju je napravio u hrvatskoj politici, od poruke Bosansko-hercegovačkim Hrvatima: Sarajevo je vaš glavni grad, do ove najnovije njujorške, da su oni njegovi podanici Milanović čini nevjerojatnu štetu i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nažalost, politička većina u Hrvatskoj, koja točno razumije gdje su granice dvije države i za razliku od Milanovića (jednom je jasno poručio da, ako Srbi odu iz BiH, Hrvate nećemo ostaviti s Bošnjacima), neće se odvažiti na sukob s marginalnom skupinom nacionalističkih radikala, kojima se Milanović dodvorava i koje zapravo zastupa u političkoj areni i glasno ponoviti stare Mesićeve riječi. Još je žalosnije što niti Mesić, koji iz nekog razloga podupire Milanovićevo predsjedništvo, neće svoju odličnu staru poruku suprotstaviti štetnoj Milanovićevoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO