Imperijalna oholost SAD-a

Vanjskopolitička oholost tjera SAD da pravi kule koje su osuđene da propadnu.

Susret afganistanskog i američkog predsjednika Ghanija i Bidena u Bijeloj kući (Reuters)

„Užasno vrijeme za našu zemlju… Ne znam kako to nazvati – vojni poraz ili psiholološki poraz“, kazao je bivši američki predsjednik Donald Trump 17. augusta u intervjuu za Fox TV. On je govorio o odluci njegovog nasljednika, predsjednika Joea Bidena, da povuče američke trupe iz Afganistana.

Nekoliko sati ranije je objavljeno kako je Republikanski nacionalni komitet uklonio web stranicu iz 2020. na kojoj je čestitao Trumpu za „historijski mirovnih dogovor sa talibanima“.

Premda se republikanci bore da prikriju svoju podršku povlačenju iz Afganistana tokom haotičnog odlaska SAD-a, oni, poput demokrata, odlično znaju kako je to bilo neizbježno i kako se moralo uraditi. Medijski izvještaji pokazuju kako su mnogi američki državni zvaničnici znali od samog početka kako je taj rat pogrešan, te kako se u njemu ne može pobijediti – ukoliko je svrha političko rješenje bez talibana.

Dok sada svijet prati kako talibani ponovo uspostavljaju Islamski emirat Afganistana 20 godina nakon što je svrgnut invazijom koju je predvodio SAD, neizbježno pitanje je kako je Washington tako nevjerovatno poražen? Kako to da je, 40 godina nakon Vijetnamskog rata, ponovio iste greške – nije imao jasne ciljeve niti izlaznu strategiju? Nakon što su mnogi američki zvaničnici izražavali sumnje oko rata, zašto nije bilo hrabrosti za pravo planiranje i realizaciju toga plana?

Mnogi smatraju kako je međunarodna politika igra, a u ovom slučaju je jasno kakva je to igra – Jenga. U Jengi igrači uklanjaju dijelove kule i stavljaju ih na vrh sve dok kula ne padne. Niko nije pobjednik, samo je jedan poraženi.

Tri administracije zaredom su znale kako će kula pasti i kako niko neće pobijediti. Ipak, pretvarali su se pred američkom javnošću da je pobjeda moguća i odgađali poraz slanjem hiljada milijardi dolara i žrtvovanjem hiljada civilnih i vojničkih života.

Primjeri neuspjeha

Oni se nisu pripremali za trenutak kada će kula pasti niti pripremili mjere kojima će pomoći nasljednicima nakon pada. Neuspjeh raste kada se u kontekst stave i obećanja o izgradnji države, vladavini prava, pravima i obrazovanju žena, kulturalnoj promjeni i „dijalogu“ sa talibanima. Na kraju, Afganistan je ostao bez više od 100.000 života (koliko se, barem, priznaje) SAD – 2.400.

Naša historija je puna sličnih propalih vanjskopolitičkih fijaska gdje je kratkoročno zalaganje za iznudu uništilo dugoročne benefite stalne politike djelovanja i diplomatije.

Afganistan i Irak su posljednji primjeri, a Vijetnam klasični, ali treba spomenuti i vojnu okupaciju Haitija (1915-34), Dominikanske Republike (1916-24), Kube (1906-1909) i Nikaragve (1912-33). Nijedna od ovih okupacija nije iznjedrila demokratiju, razvoj ili mir. One sve reflektiraju imperijalnu aroganciju američkih uvjerenja u totalne pobjede koje ne prihvaća kompromis ili djelimična postignuća (na primjer, ubistvo Osame bin Ladena je trebalo biti dovoljno).

Niska politika prosljeđivanja novca – mentalitet „toranj će pasti, ali ne dok ja to pratim“ – ignorira one koji su, poput kongresmenke Barbare Lee, tražili više vremena i uvida da se naprave pravi odgovori na napade 11. septembra. Ipak, mi opet i opet igramo igru, a znamo odlično kako niko ne može pobijediti.

Treba postaviti pitanje kakve još opasnosti poput Jenge opterećuju američku stranu politiku? Koje su još strategije za koje svako zna da će propasti, ali nijedan predsjednik ne želi preuzeti odgovornost i pustiti kulu da padne?

Jedno od mjesta za takav početak je gomila spornih jednostranih američkih sankcija koje nanose ogromnu bol i nered, ali nikada nisu donijele planirani ishod i promjenu režima. Umjesto toga, sankcije stvaraju patnje ogromnih populacija i često su kontraproduktivne, jačaju nacionalizam inače klecajućih režima.

Okrutne sankcije

Prema trenutnim uvjetima pandemije, sankcije nisu samo kontraproduktivne već su okrutne i dodatno slabe američku moć. Što je gore, kada jednostrani sveobuhvatni embargoi ne djeluju, uobičajeni odgovor iz Washingtona nije da dovedu u pitanje svoje rezonovanje, već da ih prošire sa sekundarnim sankcijama trećim državama.

Najnečuveniji primjer takvih sankcija je Kuba. Najrazumniji posmatrači slažu se kako je embargo neefikasan i svaka država svijeta, osim SAD-a i Izraela, svake godine na UN-u izglasava njegovu osudu. Ipak, nijedan predsjednik ne želi biti odgovoran za zamjenu embarga vanteritorijalnim sekundarnim sankcijama koje su na snazi već 60 godina.

Neko čak može tvrditi kako ovo sve pomaže kubanskoj vlasti da ujedini oko sebe svoje stanovnike i uvede Washington u sukob sa skoro svakim većim saveznikom na svijetu. Umjesto da odvaja Havanu od Pekinga i Moskve, on je gura ka njima. Posljedica toga je, dok SAD nastavlja sa embargom, nastavak nepotrebnih patnji kubanskog naroda, neuspjeh u izmjeni režima, te pretvaranje SAD-a (a ne Kube) u međunarodnog izopćenika koji je u sukobu sa vlastitim saveznicima.

Postoji samo jedan način da se pobijedi u političkoj Jengi – ne igrajte je. Imperijalna oholost dovodi nas do toga da pravimo kule osuđene na propast. Svaka administracija gomila nove resurse i mrtva tijela, nadajući se da će odgoditi neizbježno, bar dok ne odu sa vlasti. Vrijeme je da se prihvati igra bez pobjednika čim prije – SAD ne treba biti imperijalna sila, ne treba okupirati druge države i treba imati hrabrosti da okonča očito neuspješne strategije.

Diplomatija, trgovina i saradnja, multilateralizam i mir, a ne rat ili sankcije, trebaju biti naši početni alati za vanjsku politiku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO