Lopta je na terenu talibana

Nakon osvajanja sjedišta provincije Panjshir, sjeverno od afganistanske prijestolnice Kabul, a zatim i proglašavanja privremene vlade, talibanski pokret je praktički prešao u fazu vladavine zemljom koja je razorena višedecenijskim ratovima.

Formiranjem vlade u čijem sastavu su ličnosti iz prve i druge generacije pokreta talibani su možda htjeli poručiti svijetu da je njihova sadašnja vlada produžetak iste vlade koja je pala nakon događaja 11. septembra 2001. i američke intervencije u Afganistanu. Ali, osim ove simbolike koju bi to moglo nositi, možda će upravljanje zemljom, koja je podijeljena žestokim višedecenijskim sukobima, biti mnogo teže od pobjede u ratu.

Sukob generacija

Možda je formiranje privremene vlade, tri sedmice nakon preuzimanja kontrole nad glavnim gradom Kabulom, imalo za cilj popuniti prazninu, kako to opravdavaju talibani. No čini se da nova vlast u Afganistanu nije voljna formirati sveobuhvatnu vladu koja uključuje predstavnike izvan pokreta. Kašnjenje s proglašenjem vlade upućuje na teške unutrašnje rasprave s kojim se talibansko vodstvo možda suočava pri formiranju sveobuhvatne vlade.

Glavni izazov za talibane u trenutnoj fazi mogao bi biti očuvanje jedinstva u svojim redovima. Tokom rata, pokret je u velikoj mjeri čuvao zbijene redove i prevazilazio svoja neslaganja oko vojnih ili političkih taktika. Međutim, ponovni dolazak pokreta na vlast mogao bi povećati neslaganja koja su zasjenili ratni prioriteti. Pokret je sačinjen od radikalne generacije, uglavnom mladih vođa na terenu, i generacije koja je umjerena i otvorena, većinom vođa stare garde koji su ostali izvan bojišta i postali aktivni na političkom polju.

Uprkos tome što su talibani obećali promjene, teško je očekivati da će pokret u skorijoj budućnosti promijeniti svoje tipično konzervativno usmjerenje i postati umjeren. Stoga ostaje pitanje u kojoj mjeri talibansko vodstvo može prihvatiti pluralizam i promijeniti svoj stav o pravima žena i ličnim slobodama sve dok ne stekne međunarodno priznanje za kojim trenutno žudi? Kako može premostiti različite vizije unutar pokreta u pogledu zahtjeva i prioriteta u fazi vladavine?

Unutrašnja ravnoteža

Čini se da se talibani trenutno polažu nade u svoje dobitke i to da je Afganistan, prvi put nakon četiri desetljeća, pod jednom vlašću, te da sada nema organiziranog i raširenog otpora protiv Islamskog Emirata, a da je afganistanski narod umoran od uzastopnih ratova. Sve to daje pokretu priliku da proširi svoj utjecaj i učvrsti temelje svoje vladavine na osnovu vlastite agende. Međutim, ova smirenost može biti varljiva ako talibani budu htjeli monopolizirati vlast i nametnuti svoj društveni sistem silom i nasiljem, prema većini promatrača.

Puko obećanje o promjenama i obavezivanje na uspostavu političkog sistema koji dopušta sudjelovanje svih elemenata afganistanskog društva možda neće biti dovoljno da zadovolji novu generaciju afganistanske mladeži koja ima bolje obrazovanje i snažnu političku svijest o situaciji. Ako talibani ne uspiju svoja obećanja pretočiti u djela i stvarne stavove, obrazovana generacija bi se, također, mogla naći pred opcijom bijega iz zemlje u potrazi za slobodom i boljom budućnošću.

Relativno mirna situacija u Afganistanu jednim dijelom je posljedica toga što ljudi žele dati priliku novoj verziji talibana i načinu na koji se pokret ponaša u oblastima kao što su politički sistem, ekonomski učinci, pitanjima socijalne pravde i ljudskih prava.

Ako ova obećanja ne budu ispunjena, Afganistan bi se mogao suočiti s novim sigurnosnim, političkim i društvenim napetostima koje diktira stvarnost etničkog i religijskog sastava zemlje te ravnoteža interesa njegovih susjeda i konkurentskih regionalnih sila.

Ne treba zaboraviti da je Afganistan jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, te da gotovo 50 posto Afganistanaca živi ispod granice siromaštva. Veća nestabilnost u zemlji mogla bi gurnuti više ljudi u glad, imajući u vidu krizu zbog internog raseljavanja četvrt miliona ljudi uslijed borbi tokom posljednjih mjeseci, prije povlačenja Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

Oživljavanje ekonomije jedan je od najvećih izazova s kojima se suočava nova talibanska vlada, dok se s ekonomskom krizom teško može nositi odvojeno od međunarodne zajednice, kao i u odsustvu stručnjaka i obučene radne snage koja je počela razmišljati o bijegu iz zemlje.

Možda talibani razmišljaju o stranim ulaganjima, naročito kineskim, u rudna bogatstva Afganistana, koja su izvori iz afganistanske vlade procijenili na tri triliona dolara prije nekoliko godina, kao spasu za ekonomiju zemlje.

Pokret također razmišlja o aktiviranju geostrateške pozicije Afganistana u projektima transporta plina i nafte iz centralne u južnu Aziju. Međutim, ti veliki projekti iziskuju dosta vremena, a prije toga i međunarodno priznanje talibanske vladavine, što bi olakšalo rad međunarodnim kompanijama u takvim megalomanskim projektima.

Međunarodno priznanje

Želja talibana za međunarodnim priznanjem bila je jasna od momenta kada su pristali otvoriti politički ured u Kataru i komunicirati sa svijetom. Ta želja i dalje drži donositelje odluka u vodstvu pokreta, jer su naučili iz svog prvog iskustva u upravljanju zemljom, kao i iz drugih iskustva u Iraku i Siriji, da su međunarodno priznanje i saradnja sa svijetom ključ njihovog uspjeha i tajna opstanka.

Nakon što su proglasili svoju vladu, sada je pred talibanima zadatak da dobiju međunarodno priznanje i članstvo u Ujedinjenim narodima, što pokušavaju ostvariti kroz niz obećanja i uvjeravanja, među kojima su možda najvažniji: potpuno odvajanje od globalnih ili regionalnih terorističkih organizacija, poštivanje međunarodnih granica, nedopuštanje korištenja afganistanskog teritorija protiv bilo koje zemlje, poštivanje međunarodnih ugovora u pogledu ljudskih prava, osiguravanje sloboda i političkog učešća u skladu sa islamskim zakonima.

Izjave talibanskih čelnika upućuju na to da je pokret već svjestan da će međunarodna zajednica pozitivno reagirati ako budu pažljivo upravljali odnosima sa susjednim zemljama, velikim silama i međunarodnim organizacijama te budu izbjegavali sukobe i konflikte, posebno u interakciji sa SAD-om i Zapadom općenito.

Pokret je također svjestan zabrinutosti susjednih zemalja i Zapada kada je u pitanju opasnost ponovnog ulaska Afganistana u građanski rat, povratka terorističkih skupina poput Islamske države Irak i Levant (ISIL) i Al-Kaide te pojave novog i velikog izbjegličkog talasa prema Evropi iz Afganistana.

No, izgleda da je još uvijek rano za to da nova talibanska vlada dobije međunarodno priznanje. Vlada – kako je to pokret saopćio – radi kao privremena vlada kako bi popunila prazninu i privremeno upravljala poslovima zemlje, do formiranja sveobuhvatne vlade koja će predstavljati etničko i religijsko tkivo i političke strane u zemlji, prema obećanjima talibana.

Izgleda da međunarodna zajednica ne žuri dati legitimitet talibanskoj vladi prije nego što bude sigurna u njen rad, koji se, prema zapadnim procjenama, do sada ne čini ohrabrujućim. Možda se pokret nada da će zemlje poput Pakistana, Kine, Rusije i Irana počet priznavati talibansku vladu, što bi otvorilo put za šire međunarodno priznanje. Da bi se ovakve nade ostvarile, potrebno je da talibani pokažu relativnu zrelost u upravljanju zemljom daleko od svoje uske stranačke agende i diplomatije koja uzima u obzir regionalne i međunarodne ravnoteže.

Neizvjesnost u pogledu formiranja sveobuhvatne vlade koja predstavlja sve etničke i religijske grupe u Afganistanu, nejasnoća koja vlada u pitanjima ljudskih prava i političkih i ličnih sloboda, naročito prava žena, te oklijevanje međunarodne zajednice da prizna novu afganistansku vladu nakon američkog povlačenja, baca loptu na teren talibana, koji tragaju za legitimitetom kod kuće i priznanjem iz inostranstva kroz niz ustupaka, bez izazivanja razdora u svojim redovima ili ugrožavanja svoga ugleda.