‘Posebni’ odnosi Rijada i Washingtona 20 godina kasnije

Uoči 20. godišnjice terorističkih napada 11. septembra, nekoliko dešavanja vratilo je pažnju na američko-saudijske odnose.

Američka direktorica nacionalnih obavještajnih službi Avril Haines pozvala se na privilegiju državne tajne kako bi spriječila objavu klasificiranih podataka tokom građanske tužbe u kojoj je saudijski holding tužio bivšeg zvaničnika Saudijske Arabije.

Nekoliko dana kasnije, nakon velikog pritiska porodica žrtava napada 9/11, predsjednik SAD-a Joe Biden naredio je Ministarstvu pravde da provjeri dokumente iz istrage FBI-ja o napadu kako bi bili objavljeni javnosti.

Nafta za sigurnost

Dvadeset godina kasnije, zaostavština napada 9/11 nastavlja bacati sjenu na bilateralne odnose koji su u nekim vidovima značajno razvijeni od terorističkih napada. Činjenica da su 15 od 19 otmičara bili saudijski državljani, kao i to da je glavni planer Osama bin Laden bio član jedne od najuspješnijih poslovnih porodica Saudijske Arabije prijetile su stvaranjem najvećeg jaza u američko-saudijskim odnosima od 1930-ih kada su uspostavljeni puni diplomatski odnosi. Početno oklijevanje nekih saudijskih čelnika, među kojima je ministar unutrašnjih poslova Nayef bin Abdul Aziz Al Saud, da priznaju umiješanost Saudijaca u napade, napravilo je dodatne probleme.

Nakon 11. septembra, „domaćinska industrija“ pisaca, organizacija i penzioniranih zvaničnika stupila je na scenu kako bi branila i stavljala u kontekst „specijalnu“ prirodu američko-saudijskih odnosa unutar dogovora „nafta za sigurnost“ koji potiče, prema njihovom narativu, od legendarnog susreta 1945. godine između predsjednika Franklina Roosevelta i saudijskog kralja Abdul Aziza na brodu USS Quincy u Sueskom kanalu.

A ipak, kada je američki politolog Robert Vitalis istražio ovu priču, ustanovio je kako, ne da nije bilo priče o nafti ili sigurnosti na sastanku 1945. godine, već da je priča „nafta za sigurnost“ došla u javnost 2002. godine, mjesecima nakon napada 9/11. Od tada se ta kovanica široko primjenjuje i tretira se kao historijski fakt.

Sva širina specijalnog odnosa SAD-a i Saudijske Arabije izašla je u javnost nakon 11. septembra. Washington i Rijad su blisko sarađivali dok je prvospomenuti gonio al-Kaidu i njene talibanske domaćine u Afganistanu, a potom proširio svoj „rat protiv terorizma“ u Iraku 2003. godine. Mnoge veze između napadača i američkih partnerskih država, kao što su Pakistan, UAE, te sama Saudijska Arabija, rješavane su na manje nasilne načine, odnosno diplomatijom a ne silom. Ne treba puno zamišljati kakav bi odgovor bio da je 15 od 19 napadača imalo, na primjer, iransko državljanstvo.

Napad 11. septembra kao problem nije nestao, uprkos prolasku 20 godina i uklanjanju „stare garde“ starijih prinčeva u Rijadu koji su tada bili na vladajućim pozicijama – samo je kralj Salman ostao od te generacije.

I dalje je SAD zabrinut zbog humanitarnog skupljanja novca u Saudijskoj Arabiji, državna tajnica Hillary Clinton je tvrdila krajem 2009. kako privatni donatori iz ove države i dalje predstavljaju „najznačajniji izvor finansija sunitskih terorističkih grupa na svijetu“.

Ironija i Donald Trump

Usvajanje Zakona ‘Pravda protiv sponzora terorizma’ (JASTA) 2016. godine ogromnom dvostranačkom većinom u oba doma Kongresa ukazalo je kako 11. septembar i dalje predstavlja moćnu, te povremeno populističku, političku zaostavštinu.

Nakon manevriranja kroz probleme emotivnog perioda nakon napada 9/11 i osiguranja trajnosti političkog i strateškog aspekta odnosa sa SAD, saudijski lideri su, što je veliki paradoks, potrošili veći dio druge decenije nakon 2001. u nekoj napetosti zbog odnosa sa Washingtonom. Kada se gleda iz Rijada, period nakon 2011. je bio daleko teži nego 2001. godine.

U saudijskim očima, percipirano američko „napuštanje“ egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, dugogodišnjeg regionalnog partnera, tokom Arapskog proljeća, spremnost Obamine administracije da komunicira sa islamističkim grupama, Saudijci su smatrali prijetnjom, a kasnije objavljivanje tajnog američkog dijaloga sa Iranom 2012. i 2013. je daleko više brinulo od raspada 11. septembra.

Ironično je, kada se uzme u obzir entuzijazam sa kojim su saudijski lideri pozdravili izbornu pobjedu Donalda Trumpa 2016. i raskošno ga dočekali prilikom njegovog prvog predsjedničkog putovanja u maju 2017. godine, odluke iz vremena Trumpove administracije dodatno su poljuljale bilateralne odnose. Trump je prvo stao na stranu Saudijaca (i Emiraćana) kada je na Twitteru podržao njihovu blokadu Katara juna 2017., da bi potom brzo promijenio ploču kada se suočio sa protivljenjem iz njegovog State Departmenta i Ministarstva odbrane, kao i vojnim komandantima.

Poslije uslijedio sve veći javni i politički sukob u SAD-u zbog vojne kampanje koju vodi Saudijska Arabija u Jemenu, kao i zbog skoro jednoglasne odbojnosti iz oktobra 2018. kada je ubijen kolumnista Washington Posta Jamal Khashoggi u saudijskom konzulatu u Istanbulu.

Dva problema

Dva problema su prijetila da odvedu američko-saudijske odnose na uglavnom nepoznatu teritoriju. Prvo je politizacija i personalizacija odnosa tokom Trumpove ere dijelom zbog nezdravo bliskih odnosa koji su se razvili među glavnim figurama kao što su prijestolonasljednik Mohammed bin Salman i predsjednikov savjetnik i zet Jared Kushner.

To je uvuklo Saudijsku Arabiju u polarizaciju američkog političkog diskursa i suzilo dvostranačku i institucijsku osnovu američko-saudijskog partnerstva. Iako su i izraelski i emiratski lideri također postali bliski sa Trumpovom Bijelom kućom, američko-izraelski odnosi su zasnovani na zajedničkim vrijednostima koji se ne mogu lako prenijeti na Saudijce, dok je UAE obnovio svoj politički odnos sa Washingtonom Abrahamskim dogovorom, što je tokom procesa napravilo neku distancu od Rijada u očima SAD-a.

Drugi problem je sve veća nesigurnost u Rijadu oko budućnosti sigurnosne garancije za koju saudijski i drugi lideri regije vjeruju da je kičma sigurnosnog i odbrambenog partnerstva sa SAD-om. U određenoj dozi je to ponavljanje percipiranog napuštanja njihovih interesa od strane Obamine administracije, ali dosta značajnije ovog puta, naročito nakon što Trump nije reagirao na napade, povezane sa Iranom, na na saudijska naftna postrojenja 2019. godine, a tom prilikom je istakao razdvajanje američkih i saudijskih interesa.

To je šokiralo lidere u Rijadu (i u Abu Dabiju) koji su dugo pretpostavljali kako su njihovi i američki interesi za regionalnu sigurnost isti, naročito kada je riječ o stavkama povezanim sa Iranom, a to je posebno vidljivo bilo kada su pokrenuli vojne operacije u Jemenu 2015. godine.

Uskoro će Mohammed bin Salman, koji je bio dječak kada su se napadi 11. septembra desili, vladati Saudijskom Arabijom i pokušat će voditi kraljevstvo u sredinu stoljeća. Jedan od njegovih vjerovatnih odgovora na nepoznanice američko-saudijskih odnosa – kao i vlastite političke probleme u Washingtonu – je diverzifikacija saudijskih partnerstava na poljima odbrane i sigurnosti.

Takve mjere se smatraju neophodnim nakon haotičnog američkog povlačenja iz Afganistana i raširenih pretpostavki u Rijadu, te drugdje u regiji, da se SAD povlači sa Bliskog istoka. Da bi se osigurali, prijestolonasljednikov brat i zamjenik ministra odbrane Khalid bin Salman potpisao je sporazum o vojnoj saradnji sa Rusijom nekoliko dana nakon pada Kabula.

Kod Saudijaca ipak ostaje dilema zbog činjenice da partnerstvo sa nijednom drugom državom neće ni blizu imati širinu i dubinu partnerstva sa SAD-om zbog čega će Rijad biti ranjiv na politička i ekonomska strujanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.