Zagonetna šutnja EU-a o Afganistanu

Zbunjenost je odlika Evropske unije uvijek kada se očekuju jasni stavovi i brze odluke.

U narodu je poznata izreka da je lako biti general poslije bitke; u slučaju Evropske unije čak ni to nije slučaj, piše autor (EPA)

Nisu evropska administracija i njeni najviši zvaničnici ostali bez suvisle riječi samo tokom dramatičnog preokreta u Afganistanu nakon što su Sjedinjene Države priznale poraz poslije dvadeset godina „uvođenja demokratije“.

S istom pasivnošću, indolencijom, nekompetentnošću ili patološkom poslušnošću prema SAD-u Evropska unija se odnosi i prema činjenici da je, mimo njenih očekivanja i potpuno kontra zapadnim proklamacija o ljudskim pravima i pravima žena, privremena talibanska vlada formirana isključivo od visokih talibanskih dužnosnika i ratnika, među kojima je i vođa ratoborne „Hakani mreže“, Sirajuddin Haqqani. Njegove gerilce zapadne tajne službe smatraju ubicama, a njen lider, sada novoimenovani ministar unutarnjih poslova Afganistana, na zapadnim potjernicama je među najtraženijim teroristima.

Neizbježno pitanje koje ovih dana bubnji uredima evropske administracije i stručnim i diplomatskim krugovima je: „Šta sada“? I doista: da li EU lideri imaju talenta i kredibiliteta za jedinstvo o iznenadnim globalnim zbivanjima koja se sve učestalije i nepredvidljivije, poput uragana, znaju istrgnuti iz šematiziranih fajlova čitavih brigada homo-robota u sjedištu Evropske unije i u više od 130 njenih diplomatskih misija po svijetu?

‘Sve se moglo bolje odraditi’

Evropski povjerenik za vanjske poslove i sigurnost koji je uz to i prvi potpredsjednik Komisije, Josep Borrell, dosegnuvši vlastiti maksimum u odvažnosti ovih je dana rekao da se u Afganistanu moglo sve „mnogo bolje odraditi“! Aluzija se odnosila na zapadno besramno povlačenje iz Afganistana u čemu je američka odluka bila presuđujuća.

Nakon ove izjave date sredinom avgusta održan je krizni sastanak ministara vanjskih poslova EU pod Borrellovim predsjedavanjem, zatim sastanak Vijeća u formatu ministara unutarnjih poslova, te nedavno, neformalni sastanak šefova diplomatije EU na Brdu kod Kranja na kojem je također prva stolica bila rezervirana za ovog španskog diplomatu. Ali ni danas niko ne zna šta Evropa kolektivno misli o Afganistanu.

Na ministarskom sastanku u Sloveniji prvi diplomata Unije se kao i tokom avgustovske furiozne ofanzive talibana javno isčuđivao zbivanjima na terenu, pitajući se „kakav smisao je imao 20-godišnji pokušaj Zapada da uspostavi demokratsku državu u Afganistanu ako su nakon svega, afganistanska vojska i vlada imale tako ograničene sposobnosti pružanja otpora“. U skladu s najsvetijim načelom Evropske

unije – načelom o ljudskim pravima i slobodama građana, Borrell je nakon dramatičnih događaja proteklih dana konstatirao da „uspostavljanje jedne države ima smisla samo ako to iskreno podržava cijeli njen narod“!

Poslušnička disciplina

Šta, dakle, sada kada nisu ispunjena očekivanja Zapada, odnosno šta EU misli i smjera nakon što sve etničke zajednice u Afganistanu nisu pristale na koaliranje s talibanima i kada neke od njih nepokolebljivo mijenjaju taktiku gerilskog rata protiv talibana. Šta i kako dalje nakon što se nova talibanska vlada, umjesto zapadnih vrijednosti, vratila šerijatskom pravu kao i prije dvadeset godina? Kako će se EU zajedno s ostatkom svijeta koji se samoproziva „zapadnom demokratskom civilizacijom“ opravdati pred progresivnim ženama Afganistana koje su umjesto zagarantiranih ljudskih prava u skladu sa zapadnom demokratijom, dobile „sva prava u skladu s vjerskim pravom islama“? Da li će EU poput Kine, Rusije, Turske i nekih drugih srednjoazijskih i islamskih vlada prihvatiti trenutnu realnost u nekadašnjem kraljevstvu? Da li će i ovoga puta, kao u vrijeme raspada Jugoslavije i poput brojnih primjera iz dalje i bliske prošlosti, nadjačati realpolitika čijim kreatorima su ideali i moralna načela nepoznati.

Odgovore na ova pitanja niko u sjedištu EU za sada ne zna. U ovom trenutku je izvjesna jedino poslušnička disciplina predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela i predsjednice Komisije Ursule von der Leyen. Sve zvanične evropske uši okrenute su prema Washingtonu.

U narodu je poznata izreka da je lako biti general poslije bitke. U slučaju Evropske unije čak ni to nije slučaj. Zbunjenost je njena vrlina uvijek kada se očekuju jasni stavovi i brze odluke. Zbog toga je javnosti i sada nepoznato kakve su geopolitičke pouke zvaničnog Brisela iako je iz afganistanske krize čak i laicima jasno koliko je američka vanjska politika bila sebična.

Misterije na koje se čekaju odgovori

Tajni dogovor SAD-a i talibana o povlačenju saveznika iz Afganistana misterija je koja najviše muči evropske saveznike jer im veže ruke za svaku suvislu akciju. Činjenica da je administracija u Washingtonu krajnje oprezna u kvalifikaciji stanja u toj zemlji uoči, tokom i nakon povlačenja, uključujući i komentare nakon formiranja privremene vlade u Kabulu, dodatni je kamen o vratu Evropskoj uniji s kojim se teško može nositi s Kinom i Rusijom ne samo po pitanju Afganistana, već u cijelom ovom dijelu Azije i na širem međunarodnom planu.

Zagonetka su i vojnoobavještajne službe SAD-a, NATO-a i drugih zemalja zapadne alijanse koje su besprimjerno podbacile u procjenama sposobnosti donedavne

afganistanske vlade, nacionalne armije i talibanskih snaga. Krupna enigma je i sama mamutska misija EU u Kabulu sa oko 400 dodatnih lokalnih stručnjaka koji su radili za Uniju. Zašto su i oni prespavali 20 godina zapadnog nametanja mira i demokratije u Afganistanu kako bi početkom avgusta začuđeno dočekali „talibanske teroriste“ u Kabulu s pobjedničkim rafalima i barjacima? I to je pitanje na koje se čeka odgovor.

Posljedice, međutim, već sustižu. Osim novih migrantskih šokova i realne opasnosti od novog talasa terorističkih napada, jedna od posljedica po EU je i ta što će se zbog budućnosti srednjoazijske regije morati mnogo više i konstruktivnije baviti zemljama afganistanskog okruženja kao što su Pakistan, Indija, Turska, ali i Rusijom i Kinom koje je privremena talibanska vlada već obnarodovala kao glavne poluge vlastite međunarodne legitimizacije.

Pitanje vih pitanja u ovom času je ipak ko su sada „teroristi“ a ko „saveznici“ zemljama Zapada nakon talibanske objave da je rat u ovoj zemlji završen. Ako su geostrateški ciljevi Zapada svedeni samo na to da izbjegnu nove migracije i terorizam, u tom slučaju se ne piše dobro nesretnom narodu ove uklete zemlje. Ali, crno bi se moglo pisati i Zapadu ako nakon svih dosadašnjih promašaja – od Jugoslavije, Iraka, Libije, Egipta, Sirije, Somalije, Jemena… ni ovoga puta ne bude u stanju priznati greške i izvući geopolitičke pouke koje bi bile u službi globalnog mira i demokratije umjesto pojedinačnih i blokovskih interesa najmoćnijih zemalja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO