Godina poslije: Ruža iz Kandahara za Crnu Goru

U haremu džamije u selu Lozna kod Bijelog Polja, u mnoštvu starih nišana posebno se ističe jedan sa crvenom kapom; ispostavilo se da je tu vječno konačište pronašao čovjek iz Kandahara.

Mnogo Afganistanci bili su prisiljeni napustiti svoje domove zbog rata koji je zahvatio njihovu zemlju (Reuters)

“Ili ćeš u potpunosti otvoriti svoje srce za ljubav ili ga uopšte nemoj otvarati! U ljubavi nema sive boje. Kada je u pitanju ljubav, moraš se opredijeliti ili za crno ili za bijelo…”

Mevlana Dželaludin Rumi (1207-1273)

Prije nekoliko mjeseci, radio sam na jednom projektu o nišanima u bjelopoljskom kraju. U haremu džamije u selu Lozna kod Bijelog Polja, koju je početkom 18. vijeka podigao doselivši se iz Osijeka Mehmed Ćor paša, u mnoštvu starih nišana posebno se isticao jedan sa crvenom kapom. Neobičnog izgleda, odudarao je od ostalih nišana u mezarju. Još veće iznenađenje je bilo kada smo djelimično preveli natpis na mezaru. Ispostavilo se da je tu vječno konačište pronašao čovjek iz Kandahara. Ostalo se samo može pretpostaviti pa i to kako je čovjek iz Kandahara dospio u Bijelo Polje. Sudeći po crvenoj kapi sva je prilika da je bio derviš. To je bilo 1735. godine. Kandahar je tada bio puno dalji od Crne Gore nego što je danas.

Crna Gora i Afganistan

Znam, svi će ovih dana pisati o godišnjici izbora u Crnoj Gori na kojima je pao DPS-u. Silni analitičari će se truditi da zvuče što inteligentije i nejasnije. I naravno, sve će se te analize svoditi na jedno-promjene su se morale i trebale desiti, ali očekivanja građana sigurno nisu ispunjena. Ja sam se, ne povodeći se nikada većini odlučio da pišem o jednoj drugoj situaciji, a koja nam opet više do svih analitičara i analiza govori šta se to desilo u Crnoj Gori. Naime, Crna Gora je saopštila da nema namjeru da primi izbjeglice iz Avganistana. Naša cijenjena Vlada kaže da oni podržavaju napore za spas tih nesrećnika, ali da ne dolaze u Crnu Goru. Bolje da svoj spas traže u nekim drugim državama, a Vlada će to sa srca podržati. Da se ne lažemo, to je otprilike kao da beskućnik dok napolju pada kiša zatraži da se skloni pod vašu strehu, a vi mu lijepo odgovorite da vi podržavate napore da prestane kiša. Evo nije problem da izučite neku bajalicu, ali dragi beskućniče nemate što tražiti pod mojom strehom. Potražite nečiju drugu strehu, ili kisnite ili čekajte da kiša prestane. Kako god da se odluči mi ćemo to podržati. Vi u međuvremenu pored nas možete da kisnete ili umrete, sasvim svejedno. Izuzev pojedinaca i par nevladinih organizacija skoro da se niko nije oglasio oko ovakvog stava vlasti.

Propala društva

Nimalo iznenađujuće. U propalim državama i društvima, kojim naravno pripada i Crna Gora, uvijek je puno važnije ono što se ne kaže od onog što se kaže. Dakle, važno je ono šta Vlada Crne Gore nije rekla, a ne ono što je zvanično saopštila. Niko od Vlade Crne Gore sigurno nije očekivao da naseli hiljade Avganistanaca u malu i osiromašenu zemlju. Svima je jasno da Crna Gora nema kapaciteta da brine ni o svojim građanima. Više se tu računalo na učešće na simboličnom nivou, kakvo je uostalom bilo i učešće Crne Gore u vojnoj misiji u Avganistanu. Kalkulantska kakva jeste, Vlada je zaključila da joj nimalo ne odgovara u sadašnjoj situaciji da primaju izbjeglice iz Avganistana. Primiti muslimane (i to zamisli iz Avganistana) u ovakvim političkim okolnostima nije nimalo isplativo. A i daleko su ti muslimani od civilizacije, to je rezon vlasti. Iako sam siguran da u dijelu nove vlasti u Crnoj Gori sjede ljudi koji nemaju vjerskih i nacionalnih predrasuda, nažalost, isto sam toliko siguran da imaju političke kalkulacije. A uvijek je moralna rastegljivost omogućavala da ono zlo i loše trijumfuje. To je ono što Vlada Crne Gore nije rekla ali piše između redova. A možda kada bi znali da je Avganistan domovina Mevlane Dželaludina Rumija, najvećeg sufijskog mistika i pjesnika, toliko značajnog da je 2006. godinu Amerika prograsila godinom Mevlane, da je u Mazari-Šarifu možda najljepša džamija na svijetu, da su ispod tih burki avganistanske žene prave ljepotice, možda bi tada drugačije mislili.

Možda na kraju, u beskrajnom kalkulisanju i trgovanju i Vlada primi nešto izbjeglih iz Avganistana. Možda baš ti nesrećnici doprinesu konačnom ogoljenju ovog društva. Najtvrđi hardcore će isplivati. Mržnja prema drugom, prema nepoznatom, potreba za jednim hermetizovanim društvenim poretkom koji je do najsitnijeg detalja definisao hijerarhiju u kojoj su na vrhu političari, vjerski i drugi biznismeni i klasični kriminalci. Na dnu su naravno žene, manjine, i sada migranti.

Lakši i kukavički put

Ovo je istovremeno i moje mišljenje o godini dana od promjena na izborima u Crnoj Gori. Trebamo mijenjati sadržaj a ne formu. Za sada, politička klasa je odabrala lakši i kukavički put. Kažu da u Kandaharu rastu najljepše ruže u tom dijelu svijeta. Ako je neko od tih nesrećnika je i donese u Crnu Goru ona neće imati kome mirisati. Bojim se da će se samo izliti sav nagomilani izmet ovog nesrećnog društva. Smrdi ovdje puno, i mnogo prije nego 30. avgusta 2020. godine. Toliko da se osjeti do Kandahara!

E sada kakve sve ovo veze ima sa “sudbinskim” izborima od prije godinu dana. Ima, i to najviše. Naš odnos prema nesreći čovjeka koji nam na pruženu ruku pomoći ne može uzvratiti je najbolje ogledalo svih nas. Mi u tom ogledalu izgledamo onakvi  kakvi zapravo jesmo-ružni, ozlojeđeni, namršteni, agresivni. Uostalom, Crna Gora  i jeste ludnica  na otvorenom jer već 30 godina traje proces obezljuđena jednog društva. Dakle, Crnoj Gori je trebala politička promjena, kao što joj trebaju i sveobuhvatne promjene u cijelom društvu. Ali ono bez čega nikada nećemo uspjeti jeste civilizacijski skok.

To bi podrazumijevalo da konačno vlast u Crnoj Gori prestane da kalkuliše sa sudbinom svojih građana, ali i građana drugih  država koji se nađu u Crnoj Gori i zatraže neku pomoć od njenih organa.

Prosto kazano, na najviše mjesto konačno moramo postaviti ljudski život.

Bez obzira da li je čovjek iz Kandahara ili Bijelog Polja.

Izvor: Al Jazeera

Reklama