Ustašija i stereotipi važniji od pomirenja

Od ustaškog izgreda u Kninu, koji ne sluti na dobro, vjerovatno nema boljeg odgovora na pitanje je li zaživjela pomirbena inicijativa koju je prošle godine inicirala Vlada Andreja Plenkovića.

Kako je poslije proustaškog postrojavanja rekao Marko Skejo: 'Mi smo živa povijest'. Htio je reći: mi, hosovci. Mi, ustaše. Mi smo 'živa povijest' (Mirko Dimić/Pixsell)

“Za dom!” “Spremni!!!” “Za dom! “Spremni!!!” “Za dom! “Spremni!!!” Tri puta  odjeknuo je bučni ustaški pozdrav središnjim trgom u Kninu, a nakon njega i razdragani aplauz, stotinjak muškaraca u crnom postrojenih pred Spomenikom hrvatske pobjede, u četvrtak, 5. kolovoza, na 26. obljetnicu Oluje, baš u času kada su najviši predstavnici hrvatske vlasti nekoliko stotina metara dalje održavali prigodne govore, u kojima je hrvatski predsjednik, između ostalog, rekao i to da je za Oluju trebalo “hrabrosti, ljubavi i dobre organizacije”.

Od tog ustaškog izgreda, koji ne sluti na dobro, vjerojatno nema boljeg odgovora na pitanje je li zaživjela pomirbena inicijativa koju je prošle godine inicirala Vlada Andreja Plenkovića, uzajamnim sudjelovanjima političara vladajuće hrvatsko-srpske koalicije na obljetnicama ratnih pobjeda i ljudskih stradanja. Odgovor je, dakle: nije zaživjela.

Jer, kako je novinarima poslije proustaškog postrojavanja rekao Marko Skejo, u crno odjeveni organizator tog protuzakonitog događaja, poznat kao ratni zapovjednik 9. bojne Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz Splita i jedan od najaktivnijih promotora ustaštva u Hrvatskoj, čovjek koji nosi hitlerovske brčiće: “Mi smo živa povijest”. Htio je reći: mi, hosovci. Mi, ustaše. Mi smo “živa povijest”.

Nedostatak zabrinutosti

Nitko se oko toga nije pretjerano zabrinuo; ministar unutarnjih poslova ponajmanje. Dok predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković o izvikivanju ustaškog pozdrava u sklopu vojnog postrojavanja na simbolički važnom mjestu u Hrvatskoj – pod Spomenikom hrvatske pobjede usred Knina – nisu rekli ni riječi, ministar policije Davor Božinović pokušao je relativizirati što se dogodilo – polučivši, dakako, suprotan učinak.

“Nisam pasionirani ‘stalker’ gospodina Skeje. Ako se to dogodilo”, rekao je za događaj čije su snimke prostrujile društvenim mrežama, “dogodilo se izvan državnog protokola”. “Kad policija pregleda snimke, oni će odraditi svoj posao. Policija uvijek odradi svoj posao i uvijek je prijavljivala, ali upravo u ovim krajevima te policijske prijave nisu uvijek ili su tek u pojedinačnim slučajevima dobivale pravosudni epilog, što nije dobro ni za policiju”, rekao je Božinović. To “nije u njegovoj nadležnosti”, dodao je još.

“Ja ne poduzimam ništa, posao poduzima policija, ja pratim što policija radi. To je poklič, pozdrav koji treba sankcionirati. Postoje neke situacije o kojima se može razgovarati. To je nešto o čemu bi svi u politici trebali zauzeti nekakav stav i implementirati ga kao rješenje”, istaknuo je Božinović.

A opet, tvrdi ministar, “poklič je zabranjen i on je kažnjiv. Policija će napraviti sve što se može u skladu sa zakonom. Znate da je policija puno puta prijavila taj poklič, ali to nije dobilo pravosudni epilog”.

Izgred s proustaškim postrojavanjem usred Knina nije jedini koji dokazuje da je malo ostalo od velike pomirbene pompe koju je prošle godine u Kninu, Varivodama i Gruborima priredila Plenkovićeva vlada: podsjetimo, na obilježavanju Oluje prošle godine u Kninu bio je Boris Milošević, potpredsjednik Vlade iz Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) kojemu je poslije Oluje ubijena baka, a u Varivode i Grubore, mjesta stradanja srpskih civila poslije Oluje, išli su Andrej Plenković osobno i potpredsjednik njegove vlade Tomo Medved, ratni veteran koji je u Domovinskom ratu izgubio vlastitog brata.

Buđenje nade

Sve su te geste prošle godine probudile nadu da je Andrej Plenković, osnažen čvrstom pozicijom i stranci i Vladi europske Hrvatske, u dobroj vjeri odlučio započeti istinski i dugoročan proces pomirenja Hrvata i Srba u Hrvatskoj, utemeljen na istinoljubivom i samokritičkom suočavanju s prošlošću obje strane, što bi nužno dovelo i do poboljšanja odnosa Hrvatske i Srbije, pa i u cijeloj regiji.

No samo godinu kasnije, od toga je, nažalost, malo ostalo. “Pogledajte malo kakvo smo društvo postali i kakva je regresija društva”, razočarano je u četvrtak rekao bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. “Pobijedili smo u ratu, sada moramo pobijediti u miru. Proslava Oluje je sjajna prilika da se naprave iskoraci. Ove godine tih iskoraka neće biti”, rekao je.

Ivo Josipović ima kredibiliteta da govori o tome, jer su u njegovu predsjedničkom mandatu upriličene vjerojatno najmarkantnije geste uzajamnog izražavanja žaljenja u cijeloj regiji. U travnju 2010, dva mjeseca nakon što je položio predsjedničku prisegu, Josipović je u državnome parlamentu BiH u Sarajevu izgovorio i ovo: “Politike iz 90-ih godina iz neznanja, zloćudnosti ili ludosti vjerovale su kako je rješenje za BiH njezina podjela te su u toj, ali i u svojim zemljama posijale zloslutno sjeme, a zavađeni su narodi požnjeli smrt, rat i uništenje. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u 90-im godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče’, rekao je predsjednik RH.” Potom se, zajedno s političkim i vjerskim predstavnicima Hrvata i Bošnjaka, katolika i muslimana, poklonio u Ahmićima i Križančevu selu, mjestima stradanja oba naroda u srednjoj Bosni.

Godinu kasnije, u studenome 2011, pred spomenikom ubijenima na Ovčari kod Vukovara – mjestu prvoga masovnog zločina poslije Drugoga svjetskog rata u Europi – predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio je ovo: “Ovdje sam da se poklonim žrtvama i odam počast ubijenima. Ovdje sam i da, klanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike i iskreno žaljenje te da stvorim mogućnost da Hrvati i Srbi okrenu novu stranicu povijesti”, polažući vijenac s natpisom: “Nevinim žrtvama, predsjednik Republike Srbije Boris Tadić”. Potom su Tadić i Josipović posjetili Paulin dvor, mjesto kod Osijeka u kojemu su pripadnici Hrvatske vojske 1991. počinili masakr nad devetnaest civila, od kojih je osamnaest bilo srpske, a jedan mađarske nacionalnosti.

“U Paulin Dvoru odajem počast svim srpskim žrtvama u RH, na Ovčari sam odao poštovanje hrvatskim žrtvama. Vjerujem da činim dobro za djecu koja dolaze”, kazao je Tadić u Paulin dvoru. “Zločin zaslužuje osudu, žrtve pijetet, a oni koji su ostali iza žrtava zaslužuju ispriku. Država, ma kako joj povijest bila teška, ne smije sudjelovati u zataškavanju zločina”, kazao je ondje, prije deset godina, Ivo Josipović.

Suočavanje i pomirenje

Malo tko sjeća se tih markantnih gesta uzajamnog suočavanja i pomirenja; vlasti u Hrvatskoj i Srbiji ponajmanje: toliko su one zaboravljene, da je prošle godine pokrenut cijeli jedan novi ciklus uzajamnih pomiriteljskih gesta, kao da se nikada ništa slično nije ni dogodilo.

I zato se ne treba čuditi kada danas, godinu nakon svih tih velikih riječi, dominira snažan dojam da pomirenje, kada ga se vlasti na Balkanu prime, nije više od aduta u nedostojnoj kartaškoj partiji političara koja na Balkanu nikad ne završava.

“U Europi su se nakon ratova događale promjene, maknuti su ljudi koji su vodili određene politike. Vi ovdje imate stranke koje su devedesetih vodile politiku i danas su na vlasti”, podsjetio je u petak povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić. “HDZ, ako se želi suoči s onim što se događalo 90-ih, mora se obračunati s prošlošću HDZ-a. Vučić je devedesetih bio aktivni sudionik, u Hrvatskoj je govorio da je ovo ‘Velika Srbija’, da nikad neće biti Hrvatska. On bi se trebao obračunati sa svojom, a ne s tuđom prošlosti. Kaže da nikad neće prestati govoriti o tuđim zločinima, a kad će početi govoriti o svojim? Prvo mora govoriti o sebi. U Srbiji, nažalost nije došlo do pomaka u mišljenju o prošlosti”, naglašava Klasić.

Klasićev kolega Tvrtko Jakovina, povjesničar s istoga zagrebačkog fakulteta, ocijenio je da se prošlost “prošlost tumači jednako kao i prije 26 godina”. “Mi u tom smislu nismo doživjeli promjenu interpretacije, niti je došlo do promjena u političkim elitama. To ne možemo ni očekivati, zbog toga što vodeći političari u jednoj i drugoj zemlji na onome što se dogodilo 1991, odnosno 1995. godine, zapravo baziraju jednim dijelom i opstanak na vlasti.”

Smatra da će različitog tumačenja povijesti i pogleda na ‘Oluju’ biti sve dok ne dođe do promjena u stvarnoj politici, ali da taj trenutak još nije ovdje. “Za jedne bi trebalo osvijestiti da rat u Hrvatskoj nije započeo 1995. godine, a za druge bi trebalo važiti da patnja i strah kakav je vladao u Hrvatskoj 1991. godine nije više isti 1995. godine, i da se i jedna i druga strana u tom smislu trebaju pogledati u zrcalo, što nismo vidjeli. Učinjene su određene geste, ali od gesta trebamo doći do stvarne politike. Za sada te politike nema”, kazao je Jakovina.

I u Srbiji, i u Hrvatskoj, obilježavanje i komemoriranje 26. obljetnice Oluje bilo je klasičan primjer tog repetitivnog narativa. U Srbiji je komemoracija stradalima iskorištena za još jedan krug Vučičevih optužaba na račun Hrvatske, kao da se Oluja dogodila ni iz čega, i kao da joj ništa nije prethodilo.  “Republika Hrvatska 5. kolovoza slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti”, kazao je Vučić na komemoraciji u Busijama, predgrađu Beograda u kojem živi mnogo izbjeglica iz Hrvatske. “Pobjede nad kim? Nad dobrim i skromnim ljudima od Knina, Obrovca, Gračaca, Slunja, i nad čestim domaćinima i radnicima Like, Banije i Korduna?“, poentirao je.

Pitanje konteksta

Ne, ne nad njima, podsjetio ga je bar netko – beogradski Fond  za humanitarno pravo. “Predstavnici Srbije i Republike Srpske ne spominju kontekst koji je prethodio Oluji i etničko čišćenje nesrpskog stanovništva nakon zauzimanja velikih dijelova Hrvatske od strane različitih srpskih snaga”, objavio je FHP u četvrtak, ne zaboravljajući da su tokom i poslije Oluje “počinjeni rasprostranjeni i sistematski zločini prema civilnom stanovništvu srpske nacionalnosti i njegovoj imovini, što je dovelo do raseljavanja oko 200.000 Srba, uništavanja i pljačke imovine, dok je oko 400 Srba koji su odlučili da ostanu u svojim kućama ubijeno.”

Te činjenice, pak, običavaju zaboraviti hrvatski političari. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović u svom je govoru u Kninu kazao kako je Hrvatska svjesna da je u ratu “bilo nedopuštenih činova i zločina”. “Međutim, zločina je bilo na sve strane. Govorimo i trebamo govoriti o svim zločinima.  Ubijani su ljudi i hrvatske i srpske nacionalnosti”, kazao je, spomenuvši hrvatske žrtve koje su od 1991. do 1994. ubijene u Promini, istaknuvši da za te zločine nitko nije odgovarao. Je li riječ o relativizaciji i niveliranju neprimjerenom predsjedniku države? Čitatelj će za sebe prosuditi sam – mi pak mislimo da jest.

Premijer Plenković nastupio je uravnoteženije– kako to obično biva u njegovu često bizarnom odnosu s Milanovićem. Nastavljamo, kazao je u Kninu, provoditi simboličke geste iskazane na prošlogodišnjoj obljetnici Oluje, vodeći se politikom pomirbe, suživota i razumijevanja, uz poštovanje povijesne istine i izražavanje pijeteta svim nedužnim žrtvama. “Ali”, dodao je Plenković, “velikodušnost u pobjedi ne znači da ćemo ikad ikome dopustiti da dovodi u pitanje legitimnost Oluje ni obrambeni karakter Domovinskog rata. To je poruka i našoj susjednoj zemlji Srbiji, koja je po meni trebala napustiti jalovu retoriku prošlosti, suočiti se sa svojom odgovornošću i okrenuti se politici pomirenja i budućnosti”, poručio je Plenković.

Mnogo bi istine bilo u tim Plenkovićevim riječima, samo da nije bilo onog Skeje koji je, praktički istodobno s premijerovim govorom, kao u nekoj zloslutnoj tonskoj pozadini, izvikivao ono svoje “Za dom”, i njegove čete u crnom koja je gromko uzvraćala: “Spremni!!!”. Ovako, ne preostaje drugo nego ponoviti rezigniranu primjedbu Hrvoja Klasića: “Sve sam skeptičniji da će Hrvati i Srbi ikada naći zajednički jezik o prošlosti. I ne moraju, neće uspjeti. Nismo uspjeli 30 godina, nismo stvorili političke elite koje su uspjele prevazići to pitanje. Ali jedino što možemo je da s mladim ljudima radimo što više na građanskom odnosu, jačanju pravne države. Žao mi je, ali moramo inzistirati da više nikome od njih, ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, ne padne na pamet da idu ubijati, pljačkati i paliti jer se netko dručije zove, ide u drugu crkvu, ima drugu boju kože… Ovu bitku smo, nažalost, izgubili”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO