Prava žena i američka ‘civlizirajuća’ misija u Afganistanu

Američki imperijalni poduhvati u Afganistanu i bilo gdje u svijetu nikada nisu bili dobri za žene i njihova prava.

Žene s djecom pokušavaju ući unutar međunarodnog aerodroma Hamid Karzai u Kabulu 16. avgusta 2021. (Reuters)

U julu je bivši američki predsjednik i ratni zločinac koji se sada bavi slikanjem portreta, George W. Bush žalio zbog predstojećeg povlačenja američkih vojnika iz Afganistana, gotovo 20 godina nakon što je on naredio invaziju na ovu državu.

Afganistanske žene i djevojčice, upozorio je Bush, će pretrpjeti „neizrecivu štetu“ zbog američkog odlaska – ironična procjena, u najmanju ruku, budući da dolazi od čovjeka koji je pokrenuo „rat protiv terorizma“ koji je do sada usmrtio više od 47 000 civila (uključujući i žene) samo u Afganistanu i raselio je milione.

Bez sumnje, stradanje afganistanskih žena od strane talibana je od starta pružilo zgodan izgovor za američko vojno uništenje.

Mnogo prije napada 11. septembra, američki političari, slavne ličnosti i samoproglašeni feministički aktivisti lobirali su za „oslobođenje“ žena u Afganistanu što se zgodno spojilo sa imperijalnim geostrateškim interesima. Kao da je „bombardovanje bombarderom B-52“ – da posudim terminologiju New York Tinesa – ikada bilo dobro za žene, kao i za bilo koji drugi organizam.

U novembru 2001, mjesec nakon pokretanja Bushove invazije, tadašnja prva dama Laura Bush dobrostvio se pojavila na američkim radio talasima kako bi uvjerila slušatelje da je „borba protiv terorizma“ ujedno i „borba za prava i dostojanstvo žena“, i da je patnja afganistanskih žena i djece „pitanje namjerne ljudske okrutnosti koju izvršavaju oni koji žele da zaplaše i kontrolišu“.

Američka historije neciviliziranog tretamana žena širom svijeta

Nema veze što se isto može reći za američke snage koje su izvršile invaziju i koje izvode „stvari“ kao što su bombardovanje bolnice Ljekara bez granica u Kunduzu pomoću borbenog aviona spaljujući pacijete i obezglavljujući medicinsko osoblje.

U svom radio obraćanju, prva dama je nastavila da tvrdi kako „civilizovani ljudi širom svijeta progovaraju u užasu, ne samo zato što se naša srca slamaju zbog žena i djece u Afganistanu već i zato što, u Afganistanu, vidimo svijet koji bi teroristi željeli nametnuti nama ostalima.

Što se tiče svijeta koji je sama ova globalna supersila nametnula svima ostalima, nije bilo pomena o međunarodnim slomljenim srcima u ime takvih civlizirajućih poduhvata kao što su američke sankcije na Irak koje su od 1996. navodno prouzrokovale smrt nekih pola miliona iračke djece obiju spolova.

Uistinu, američka transparentno orijentalistička civilizirajuća misija u Afganistanu – sa starom kolonijalnom retorikom na Bliskom istoku i šire – postaje još mučnija kada se prisjetimo američke historije transparentno neciviliziranog tretamana žena širom svijeta.

Da izaberemo jedan primjer od beskrajnog mnoštva, u ono vrijeme 1970-ih, SAD je dao vojnoj hunti u Argentini zeleno svjetlo da napadne svoje „teroriste“ – u ovom slučaju nekih 30 000 ljevičara koje su bacali iz aviona da poginu u moru ili su ih se na druge načine rješavali.

BBC primjećuje da je argentinska vojska „podvukla crtu kod ubijanja trudnih žena“, kojima je umjesto tog „dozvoljeno da se porode u zatvoru – da bi bile ubijene nekoliko dana kasnije“.

Kako to kotira kada su u pitanju prava žena?

A tu je i višegodišnje američko zeleno svjetlo za izraelsko ubijanje palestinskih i libanskih žena i djevojčica, pored muškaraca i dječaka.

Institucionalizirana izraelska terorizacija Arapa iz regije uz podršku SAD-a odigrala je veliku ulogu u napadima 11. septembra. Kako je pokojni Robert Fisk – prvi zapadnjački novinar koji je intervjuisao Osamu bin Ladena – dalekovidno napisao u vezi 11. septembra, „ovo nije zaista rat demokratije naspram terorizma u koji će svijet biti tražen da vjeruje u narednim danima“.

Bila je tu riječ, pisao je on, također „o američkim raketama koje se zabijaju u palesitnske domove i američkim helikopterima koji ispaljuju rakete na libansku hitnu pomoć 1996…i o libanskoj miliciji – koju plaća i oblači američki izraelski saveznik – koja napada, siluje i ubija po izbjegličkim kampovima“.

Ova posljednja referenca je na trodnevni masakr do nekoliko hiljada ljudi u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabri i Shatili u Bejrutu 1982, koje je Fisk posjetio nakon masakra. U svojoj knjizi Pity the Nation, opisivao je prizore kao što su djevojčica u bijeloj, prljavoj haljini koja je „ležala na putu kao odbačena lutka“ jer „joj je glavu raznio metak ispaljen u mozak“.

Žensko tijelo je u međuvremenu „držali sićušnu bebicu“, isto tako mrtvu, a neko je „rasporio ženin stomak, režući sa strana a potom prema gore, možda pokušavajući da ubije njeno nerođeno dijete“.

Kako ponavlja historičar s Univerziteta Columbia Rashid Khalidi: „SAD je odgovoran za masakr nad Palestincima 1982. g. u Bejrutu.“

Toliko o „civilizaciji“.

Pa ipak, Zapad se nikada ne umori od svojih civilizirajućih misija – ili od svih laži koje ih hrane. Ova velika vježba obmane potpomognuta je značajno od strane mainstream medija koji neumorno ponavljaju recikliranu retoriku javnoj svijesti do koje izgleda ne dopire svjestka stvarnost.

Ne treba tražiti dalje od odlikovanog vanjskopolitičkog kolumniste američkih novina: Thomas Friedmana iz New York Timesa, klasičnog primjera imperijalne oholosti i tačnog utjelovljenja one vrste paternalističkog, seksističkog podilaženja sa kojim SAD neumorno drži predavanja arapskom/muslimanskom svijetu o rodnoj ravnopravnosti i pravima žena.

Grupa feministkinja koje će uljepšati američko vojno barbarstvo

U svojoj knjizi Longitudes & Attitudes: Exploring the World After September 11, Friedman je u ušao u stanje orijentalističkog zanosa prisjećajući se scene u zračnoj bazi Bagram u Afganistanu gdje su Al-Kaidini ratni zarobljenici podvrgnuti „preobražujućem iskustvu“ zahvaljujući američkoj vojsci. Ova besprimjerna obrazovna putanja navodno je dovela do tog da članovi Al-Kaide idu od „života“, kako je kazao James Michener, „u ovoj okrutnoj zemlji ponavljajuće ružnoće, gdje su samo muškarci viđeni“, do tog da ih odjednom „čuva žena sa plavim loknama koje se rasipraju ispod kacige i sa puškom M16 sa strane“.

Ipak, ništa bolje ne opisuje osnaživanje žena kao kada je naizgled rodno osviješteni kolumnista New York Timesa van sebe u ekstazi zbog naoružanja plavih lokni.

Preobražujuće iskustvo po strani, podrazumijeva se da vojska koja ubija i na druge načine kažnjava žene širom svijeta – dok je isto tako bije zao glas o epidemiji silovanja i seksualnih napada u svojim redovima – nije urnek za žensko oslobođenje.

Vratimo se američkom povlačenju i začuđujućem ubjeđenju, među izvjesnim zabrinutim stranama, da je potrebna dodatna intervencija Zapada kako bi se spasile afganistanske žene od situacije u kojoj su sada, zahvaljujući velikim dijelom, zapadnjačkoj intervenciji prvenstveno.

Kako Rafia Zakaria – autorica novoobjavljene knjige Against White Feminism – komentariše u članku za The Nation, bijele feministkinje u SAD-u odlučile su od početka da su „rat i okupacija ključni za oslobađanje afganistanskih žena“, bez obzira šta su same te žene mislile.

Očito je potreban izvjestan nivo imperijalne zaluđenosti da se misli da možete bombarodvati i okupirati žene u niz sloboda koje one na taj način ne žele dobiti.

Zakaria zatim nastavlja da obrazlaže o stotinama miliona dolara u razvojnoj pomoći koje je SAD „slio u svoj spasilačko industrijski kompleks koji se oslanjala na pretpostavku drugog vala feminizma da je oslobađanje žena automatska posljedica njihovog učešća u kapitalističkoj ekonomiji“ – što je očekivana, a ipak užasno pogrešno vođena pretpostavka uzimajući u obzir ugnjetavačku patrijarhalnu prirodu kapitalizma, imperijalizma i svih tih dobrih stvari.

Bez sumnje, iznimno je korisno, s imperijalističke tačke gledišta barem, imati grupu feministkinja pri ruci koje će uljepšati američko vojno barbarstvo.

Zovite to uljepšavanje od strane bijelih žena, ako hoćete.

Ali, dok ljudi poput George W. Busha nastavljaju pričati o „neizrecivoj šteti“ koja će zadesiti afganistanske žene nakon povlačenja američke vojske, vrijedi se osvrnuti i na štetu koju američkom ženama nanosi patrijarhalno kapitalističko drušvo koje troši ogroman novac na ratove u inozemstvu, umjesto na zdravstvo ili brigu o djeci ili bilo šta drugo što bi moglo koristiti prosječnom čovjeku, umjesto, znate, prosječnoj američkoj vojnoj kompaniji ili korporaciji.

Takav bi obračun, u konačnici, bio prava civilizirajuća misija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO