Neizvjesna budućnost odnosa Kine i talibana

Sa ulaskom Talibana u Kabul i de facto proglašenjem nove vlasti, brojni mediji i istraživački instituti počeli su govoriti o kineskom faktoru u Afganistanu. Opću prirodu tih pogleda najbolje je sažeo francuski karikaturist Chappatte u karikaturi pod nazivom „Treba li razgovarati sa Talibanom?“. Iz sobe u kojoj sjedi izaslanstvo Talibana pokunjeno izlazi činovnik Europske Unije i govori svom kolegi iz UN-a: “Oni pričaju kineski”.

Određeni dio zapadnog establišmenta i medija je uvjeren da je dolazak Talibana na vlast strateški dobitak Kine. Općeprihvaćeno mišljenje je da odlazak SAD-a otvara prostor za kineske vojne te ekonomsko-političke ambicije.

Smatra se da Kina ima posebnu vezu sa Talibanom – možda ne prijateljsku ali komparativno daleko bolju od ostatka svijeta. Tako je nedavno britanski ministar vanjskih poslova Dominik Raab izjavio da bi Britanija trebala zamoliti za pomoć zemlje koje imaju “potencijalno moderirajući utjecaj (na Taliban) poput Kine i Rusije”.

Kineski faktor mediji su odmah povezali sa nalazištima važnih za industrijsku proizvodnju metala: litija, bakra, željeza, kobalta i zlata. Procjene ukupne vrijednosti se razlikuju.

Najčešće se spominje brojka od bilijun dolara. Rjeđe se navodi procjena afganistanskog ministarstva ruda iz 2010. – tri bilijuna.

Koncept kineskog strateškog dobitka (i pristupa njedrima Afganistana) dodatno je ojačao umirovljeni pukovnik Narodnooslobodilačke vojske Kine Zhou Bo, koji je u članku za New York Times nabrojio sve mogućnosti koje za Kinu otvara američko povlačenje iz Afganistana.

U kontekstu visokotehnološkog okršaja Kine i SAD-a, ovi argumenti čine se na papiru čine vrlo skladnima: Kini se otvara mogućnost da uvuče Afganistan u svoju ekonomsku orbitu kroz inicijativu Pojas i Put te infrastrukturno poveže Pakistan, Afganistan i Iran.

Peking će u svakoj zemlji stvoriti pomorske vojne baze a rijetki metali Afganistana pomoći će Kini u ratu za mikročipove, poluvodiče i električne automobile.

No stvarnost nije tako jednostavna.

Prvo, tvrdnja da će Kina profitirati od vlasti Talibana nije točna. Kinesku politiku prema Talibanu najbolje je sažela Vanda Felbab-Brown sa instituta Brookings kao „strategiju omeđivanja rizika“ (eng. hedge).

Već krajem 90-ih godina, Peking je oprezno počeo istraživati mogućnosti uspostave kontakta sa Talibanom. Ali jedina motivacija bila je sigurnosna.

S obzirom na porast terorističkih napada ujgurskih separatista u provinciji Xinjiang, Peking je htio onemogućiti njihovo naoružavanju te ideološku i logističku podršku izvana.

Zato je Kina prema Talibanu zauzela oprezan stav. Na primjer, Peking se suzdržao od sankcioniranja Talibana na Vijeću sigurnosti UN-a 2000. godine. Iako to nije zaustavilo grupiranje ujgurskih terorista na sjeveru Afganistana, Taliban je po svemu sudeći shvatio gestu i ignorirao sva kasnija izvješća o tretmanu Ujgura u Xinjiangu.

Do intenziviranja kontakata između Kine i Talibana došlo je nakon pogoršanja sigurnosne situacije tijekom drugog desetljeća američke intervencije. Od 2010. do 2019., Kina je sa Talibanom provela mnoštvo tajnih bilateralnih i multilateralnih posredničkih sastanaka.

Ove godine Kina je primila Taliban na dosad neviđenoj razini: sa mulom Abdulom Ganijem Baradarom sastao se ministar vanjskih poslova Wang Yi.

No, kao i prije, diplomatski ples sa Talibanom nije bio dobrovoljan izbor Kine već nesretna nužnost. U tim odnosima nema ni povjerenja, ni poluga, ni motivacijskih faktora.

U susjednom Pakistanu je ove godine bilo nekoliko terorističkih napada na kineskog veleposlanika i kineske inženjere – odgovornost za jedan od njih na sebe je preuzeo pakistanski ogranak Talibana.

Može li aktualni Taliban suzbiti takve incidente u budućnosti, i razmatra li uopće zbivanja u Pakistanu kao domenu svojih interesa – to su pitanja na koja Peking trenutno nema odgovora.

Ne postoji infrastruktura

Kineske infrastrukturne investicije u Pakistanu već premašuju 25 od najavljenih 65 milijardi dolara investicija. U toj konstelaciji Kini uopće nije u interesu tranzicijski kaos i sve opasnosti koje on donosi.

Posebno je neugodna okolnost što je Taliban pobjednički preuzeo kontrolu nad zemljom. To znatno povećava rizik terorističke inspiracije i pokušaja kopiranja uspjeha Talibana u Xinjiangu i šire.

U tom smislu bi Kina bila daleko sretnija da je Taliban došao na vlast uz pomoć unutarnjeg konsenzusa – možda čak uz duži proces posredovanja u okviru regionalnih platformi poput Šangajske organizacije za suradnju.

Drugo, tvrdnja o lakom pristupu basnoslovnim količinama ruda je u najmanju ruku preuveličavanje. Sve ranije navedene brojke su procjene koje vuku korijene iz sovjetskih istraživanja 80-ih godina, koje zbog tehnoloških ograničenja mogu biti i pogrešne.

No, čak i ako su brojke točne, ekstrakcija ruda i rijetkih metala je ogroman i tehnološki zahtjevan posao.

Afganistan nema ni dovoljne količine vode, ni željeznice, ni cestovnu infrastrukturu koja je potrebna za takav posao. Kreiranje uvjeta za početak radova je financijski vrlo zahtjevno. Uostalom, negativno iskustvo već postoji.

Kineski metalurgijski konzorcij je 2008. godine dobio koncesiju za vađenje ruda iz rudnika Mes Aynak u provinciji Logar. Ubrzo se ispostavilo da stvar nije vrijedna truda.

Prvo su nastali problemi sa zaštitom arheoloških nalazišta i prirode. Uslijedili su problemi sa lokalnim korumpiranim činovnicima. Ni koncesije za eksploataciju 90-ak milijuna barela „teških“ naftnih polja nisu prošle ništa bolje.

Stvari se od 2008. nisu pomaknule sa mrtve točke a kineski činovnici danas priznaju da su te koncesije bile potrebne samo u svrhu prestizanja konkurencije i osiguravanja pozicija u Afganistanu – za neka bolja vremena.

S obzirom na sadašnju situaciju, ne možemo reći da su bolja vremena stigla. Čak i ako pretpostavimo da će Taliban osigurati red i stabilnost u zemlji, infrastrukture još uvijek nema a cijena istraživanja i ekstrakcije je još uvijek (pre)visoka.

Treće, ideje o ekonomskim interesima i investicijskoj simbiozi Kine i Talibanskog Afganistana trenutno nisu izgledne.

Prilike za saradnju hipotetske

Tijekom administracija Hamida Karzaija i Ashrafa Ghanija, Afganistan i Kina su sklopili sporazume o Strateškom partnerstvu i suradnji (2010.) te o pridruživanju Afganistana inicijativi Pojas i put (2016.).

Kina je Afganistanu obećala oko 100 milijuna dolara investicija i veliki projekt željeznice od Kine do Pakistana preko Afganistana. No do sada nije bio započet nijedan projekt a kinesko-afganistanska robna razmjena je i dalje mizerna.

Podaci za 2019. godinu pokazuju da je u 2,24 milijarde dolara vrijednom izvozu Afganistana udio Kine iznosio tek 1,3% odnosno 29,1 milijun dolara. Za usporedbu, u istoj je godini izvoz malene Gvajane u Kinu iznosio je 41,7 milijuna dolara.

Taliban je pozdravio kineska ulaganja u obnovu Afganistana i rekao da će jamčiti sigurnost kineskih investitora i radnika. Međutim, s obzirom na tranzicijsku nestabilnost i nedavne incidenta u Pakistanu, Peking sigurno neće žuriti sa velikim investicijama (i prije dolaska Talibana, u prvoj polovici 2021. izravne kineske investicije u Afganistan iznosile su svega 2,4 milijuna dolara).

Tu su i negativna iskustva problematičnih rudnika Mes Aynak i naftnog polja Amu Darya. Ako je gospodarski progres bio toliko težak tijekom razdoblja relativne sigurnosti pod okriljem američkih snaga, nestabilnost i neizvjesnost kakvoj svjedočimo sada sigurno neće poboljšati investicijske izglede.

Unatoč povijesti bilateralnih kontakata bez konflikta, Taliban je za Kinu još uvijek neugodnost. Prilike za suradnju su hipotetske i ovisne o mnoštvu varijabli.

Ukoliko se održi i formira, vlada Talibana će vjerojatno znati cijeniti činjenicu da se Kina nikada nije uplitala u afganistansku samostalnost. No, može li to biti dovoljan razlog za veliku suradnju ako Taliban procijeni da kineske investicije zahtijevaju previše ideoloških i političkih ustupaka te mogu dovesti do prevelike ovisnosti o Kini?

Bilo kakve velike infrastrukturne investicije u Afganistanu za Kinu su dvosjekli mač jer se s pravom nameće pitanje u koje svrhe će se one koristiti i neće li bolja prometna povezanost stimulirati trgovinu drogom, oružjem i bolje povezati terorističke ćelije.

Afganistanu je potrebna sveobuhvatna obnova. No, odakle uvjerenost da je jedino Kina dorasla zadatku i da se neće naći drugi, duhovno bliži sponzori sa svojim interesima?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.