Humanost u Hrvatskoj na mnogo nižoj cijeni nego na Kosovu

Hrvatska je u EU poznata kao jedna od članica s najrestriktivnijom policijskom politikom na svojim istočnim granicama.

Hrvatska neće preduzeti ništa, već će samo slegnuti ramenima (EPA)

“Izbjeglice opterećuju cijelu međunarodnu zajednicu“. To je u srijedu u Budimpešti izjavio hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman, izričući time opći stav prema izbjeglicama kakav se, u ovako otvoreno netrpeljivoj formi, rijetko čuje u međunarodnoj politici.

Grlić Radman, koji u hrvatskoj javnosti i inače trpi česte kritike, govorio je u Budimpešti, poslije sastanka s mađarskim kolegom Peterom Szijjartom, čija je zemlja jedna od predvodnica evropske netrpeljivosti i kulturološkog rata protiv izbjeglica iz Azije i Afrike.

A sada se, kako izgleda, Mađarskoj želi pridružiti i Hrvatska. Dva ministra odlično su se razumjela.

“Ono što je sigurno je da će se Hrvatska suprotstaviti ilegalnoj migraciji. Ne želimo da se ponovi 2015. godina”, rekao je hrvatski ministar.

“Naravno da je prije svega naš interes da se izbjeglice rasporede u susjedne zemlje Afganistana gdje im mogu biti osigurana njihova ljudska prava, sigurnost”, dodao je.

Niti govora o pomoći

Stvar je dakle jasna: o pomoći ljudima, o azilu pred smrtnom opasnošću, o ideji da se što više ljudi spasi od talibanskih prijetnji – o svemu tome nema ni govora. Kao da je najnormalnija stvar na svijetu prepustiti ljude njihovoj sudbini.

Istina, pronađen je lijek za vlastitu lošu savjest. Još 18. kolovoza Grlić Radman najavio je da će Hrvatska primiti 20 Afganistanaca koji su radili u delegaciji Europske unije u Afganistanu.

“Oni su bili potpora našim snagama i naša dužnost i obveza je zaštititi ih”, rekao je hrvatski ministar.

Hrvatska je vlast dakako svjesna što ljudima prijeti u talibanskom Afganistanu: “Osobno sam naglasio važnost zaštite ljudskih prava, prioritetno žena i djevojčica, kao i sigurnosti svih državljana EU-a i lokalnog osoblja koje je bilo zaposleno u EU delegaciji na različitim poslovima kako bi ne bi bile metom odmazde talibana”, rekao je Grlić Radman.

Ali, usprkos tome što je ministar “osobno naglasio”, Hrvatska neće poduzeti ništa. Jer, je li, što se može: “Nakon gotovo 20 godina nije se uspjelo transformirati afganistansko društvo”, kaže Grlić Radman. Pa ćemo naprosto – slegnuti ramenima.

Ali, dok je Grlić Radman u Budimpešti izricao svoje konačno “ne”, jedan je čovjek u Kabulu razgovarao s novinarom hrvatske redakcije RTL-a. Televizija je u večernjoj informativnoj emisiji u srijedu objavila razgovor s bivšim suradnikom Zagrepčanke Danijele Habek, koja je svojedobno šest mjeseci radila na televiziji u Kabulu. Ta se televizijska producentica vratila u Zagreb, ali je ostala u kontaktu s tri afganistanske obitelji. Svi su ti ljudi danas u smrtnom strahu. Ne izlaze iz kuće. Čekaju sudbinu.

Da ne bude ponavljanja vala

“Čuli smo da pretražuju kuću po kuću kako bi pronašli novinare i ljude iz medija. Mi smo se požurili i spalili sve dokumente. Ja sam spalio svoj hard disk i ostavio ga u vrtu svoje kuće”, kazao je čovjek iz Kabula novinaru zagrebačkog RTL-a.

“Bio sam kod aerodroma tri dana, pokušao sam više puta doći do aerodroma, ali talibani su pucali prema meni, tukli su i mene i moju obitelj, tako da nisam uspio doći na aerodrom.”

“Znate, moja supruga je vrlo poznata osoba među ljudima, ona je glumica. Zato mi je teško izlaziti iz kuće. Svi govore ‘žena mu je glumica, on radi za medije’, ne mogu živjeti u ovakvoj situaciji. Zato sam napisao molbu hrvatskoj Vladi da mi pomogne da iziđem iz ove situacije.”

Danijela Habek ne dvoji: “Mislim da bi barem za one obitelji za koje mogu garantirati ljudi koje su dolje radili, bez obzira jesu li radili za vojsku ili za medije, mislim da bi naše ministarstvo trebalo izaći u susret”.

Od toga ništa: hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nije ni odgovorilo na upit RTL-a kani li pomoći tim ljudima. Kako i bi, kada je hrvatski premijer Andrej Plenković istoga dana, 25. kolovoza, definirao strateške odluke svoje vlade kada je riječ o najnovijoj krizi u Afganistanu: omogućavanje povratka hrvatskim državljanima, doprinos stabilizaciji Afganistana i djelovanje kako bi se “učinilo sve da ne bude” ponavljanja velikog migracijskog vala poput onog iz 2015./2016. godine. Hrvatska, dakle, slijedi globalni trend: prepušta Afganistance njihovoj sudbini.

Ne treba se tome ni čuditi. Osim kratkog, polugodišnjeg razdoblja u jesen i zimu 2015. i 2016, kada je Europa – Njemačka prije svega – izbjeglicama otvorila vrata, pa je Hrvatska, slijedeći tu politiku, u humanitarnoj akciji bez presedana na Zapad prebacila više od pola milijuna ljudi koji su tragali za sigurnošću, Hrvatska je prema izbjeglicama svih ovih godina izrazito nepovjerljiva.

Nasilje nad izbjeglicama

Otkad je spomenuti humanitarni koridor u veljači 2016. zatvoren, a naročito otkad je desnica iste godine preuzela vlast od socijaldemokratske Vlade Zorana Milanovića, to je nepovjerenje prerasla u otvoreno neprijateljstvo, pa je sada Hrvatska u EU poznata kao jedna od članica s najrestriktivnijom policijskom politikom na svojim istočnim granicama. Pritom, mnogi, česti i opetovani izvještaji međunarodnih medija i nevladinih organizacija o nasilju policije nad izbjeglicama koji iz BiH nastoje prijeći hrvatski teritorij prema Zapadu, nisu izazvali nikakvu ozbiljniju reakciju bilo hrvatskih vlasti, bilo Europske unije; štoviše, iz Brisela povremeno stižu pohvale zbog uspjeha kojim Hrvatska izbjeglice uspijeva zadržati izvan područja EU. O sredstvima kojima to postiže, nitko previše ne pita.

Ipak, ne misle svi u Hrvatskoj tako. Ima nevladinih organizacija koje uporno i dobronamjerno nastoje pomagati izbjeglicama, poput Are You Syrious, Centra za mirovne studije (CMS), Isusovačke službe za izbjeglice, Hrvatskoga pravnog centra…  CMS je tako u srijedu od Vlade zatražio da hitno poduzme niz mjera koje će omogućiti pomoć ljudima u životnoj opasnosti.

CMS je tražio proširenje prava na spajanje obitelji Afganistancima koji su  u Hrvatskoj već dobili azil, i to tako da se pravo na spajanje obitelji, s užih članova, proširi i na druge članove koji su “u direktnoj životnoj opasnosti”, kao i osiguranje međunarodne zaštite tražiteljima azila, te reviziju već izdanih negativnih rješenja.

Naročito važna mjera bilo bi “ukidanje svih deportacija u Afganistan i službeno očitovanje kako Afganistan nije sigurna zemlja”. CMS traži i da se “Hrvatska, kroz svoje predstavnike u EU, založi za hitnu promjenu dosadašnje prakse deportacija u Afganistan ili treće zemlje, poput Turske, iz kojih osobama prijeti deportacija u Afganistan.”

Apeli nevladinih organizacija

Ništa manje nužno bilo bi i “uključivanje u hitnu i humanu evakuaciju osoba koje strahuju od progona talibana”, i to se ne bi trebalo odnositi “samo na Hrvatske i EU državljane te afganistanske državljane koji su surađivali sa zapadnim vlastima” – od kojih je Hrvatska najavila primiti samo dvadeset – “već i na ostale izbjeglice iz Afganistana, s posebnim naglaskom na ranjive skupine poput žena i djevojčica, LGBT osoba, novinara, aktivista za ljudska prava i ostalih posebno ugroženih skupina”.

Naposljetku, CMS od hrvatske Vlade traži „privremenu suspenziju viza za afganistanske državljane te osiguranje sigurnih i legalnih puteva, odnosno pomoć pri ulasku afganistanskih državljana na morskim, zračnim i kopnenim granicama uz osiguranje prisupa azilu i adekvatno informiranje o pravu na zaštitu“.

Podsjećajući kako je Hrvatska, članica NATO-a, sedamnaest godina, od 2003. do 2020, u misijama Saveza u Afganistanu sudjelovala s 5.700 vojnika, CMS je ustvrdio da zbog toga i Hrvatska “snosi suodgovornost za situaciju u kojoj se Afganistanci i Afganistanke trenutno nalaze”.

“Hrvatska je dužna reagirati i pružiti podršku i utočište onima koji bježe iz Afganistana”, ne sumnja CMS.

Njihov apel ostao je bez odjeka. Očito je humanost u Hrvatskoj na mnogo nižoj cijeni nego što je, primjerice, u Albaniji i na Kosovu, državama koje su prihvatile primiti afganistanske izbjeglice.

Primjeri Kosova i Albanije

“Nitko ne zna bolje od Kosovara što znači biti prognan i napustiti mjesto na kojem si odrastao i biti prisiljen bježati kako bi spasio živote”, kazala je predsjednica Kosova Vjosa Osmani, objašnjavajući odluku kosovske Vlade da prihvati američku molbu za privremenim zbrinjavanjem afganistanskih izbjeglica.

“Nećemo reći ‘ne’, ne samo zato što to traže naši veliki saveznici, već i zato što smo Albanija”, napisao je, pak, na Facebooku albanski predsjednik Edi Rama.

I Hrvatska, ne manje od Kosova, dobro zna “što znači biti prognan” i “biti prisiljen bježati kako bi spasio živote”. I Hrvatska, kao i Albanija, za sebe voli govoriti kako je ponosna zemlja. A opet, izjave poput spomenutih od hrvatskih vlasti – nismo čuli. Štoviše.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Vlada je nedavno donijela odluku da se pruži privremena zaštita građanima Afganistana koji su u postupku podnošenja zahtjeva za posebnu imigrantsku vizu SAD-a, kao i onima koji su radili za NATO.

Published On 25 Aug 2021
Više iz rubrike Piše
POPULARNO