Zašto Kabul nije Saigon

Dana 23. aprila 1975, tadašnji američki predsjednik Gerald Ford objavio je da je rat u Vijetnamu „završen, što se Amerike tiče“. Nekoliko dana poslije, Saigon je pao u ruke sjevernovijetnamskih snaga dok je SAD požurio izvući vojno i diplomatsko osoblje iz zemlje. Predsjednikove riječi bile su hladan tuš za Južnovijetnamce kojima su različite američke administracije, uključujući Fordovu, obećavale podršku.

Oko pola stoljeća kasnije, Amerika se ponovo povukla. Dvodecenijski rat je završen, a SAD je požurio napustiti Afganistan. Talibani su preuzeli Kabul, a ljudi su žurili jedni preko drugih u nastojanju da odu iz države. Predsjednik Joe Biden kaže da ne žali što je povukao trupe iz Afganistana, te da je cilj rata ispunjen. No, cilj o uništenju terorista, izgradnji nacije, političke stabilnosti i mira ostao je poput ruševine, gledajući u lice imperiji.

Mnoge sličnosti se pronalaze u ova dva rata. Paralele se povlače između sličnih slika helikoptera koji podiže američko diplomatsko osoblje. Takva poređenja, u neku ruku, zanemaruju međunarodna dešavanja u posljednjih 50 godina, a s druge strane, riskiraju humaniziranje talibanskog osvajanja Afganistana. Jedina sličnost ova dva slučaja je ta da su oba uzrokovana američkim imperijalizmom i njegovim neuspjehom da opravda svoje zahtjeve.

Nije bilo sile koja je podržavala talibane

U ratu u Vijetnamu, koji se odvijao u jeku Hladnog rata, svaka strana imala je podršku inostrane sile. Američki neprijatelj u ratu bila je Demokratska Republika Vijetnam (Sjever), koji je pola svijeta smatralo legitimnom silom. Čak i unutar Evrope i u samom SAD-u, postojale su koherentne političke formacije mladih sa ljevičarskim uvjerenjima, koji su protestovali protiv američke okupacije Vijetnama. Te grupe postale su popularne kao „kontrakultura“.

Bilo je, također, onih koji su se protivili američkom ratu u Afganistanu, ali ta opozicija nije bila sposobna formirati bilo kakav tip međunarodne solidarnosti koja bi bila uz talibane. Unutrar SAD-a, takvi glasovi uglavnom su dolazili od ljudi iz postojećih političkih mainstream formacija, koji nisu uspjeli doći do tako velikog utjecaja kao što je bio slučaj sa antivijetnamskim protestima. Oni izražavaju iscrpljenost ratom bez kraja, više nego što naglašavaju i osuđuju imperalističku intervenciju u dalekoj zemlji.

Dalje, nije bilo proporcionalne sile koja je podržavala talibane. Ovaj afganistanski rat nije bio sudar titana na nerazvijenom terenu. Ovaj put imperija je išla protiv sopstvene historije. Amerika je naoružavala islamističke snage kako bi Afganistan načinila sovjetskim Vijetnamom. Kada je konačno uspjela, uhvaćena je u zamku usamljene hegemonije, sa ratnom mašinom od hiljade milijardi dolara, ali bez neprijatelja s kojim bi se borila. Sovjetska Rusija živjela je svoj život.

Talibani, duh američke prošlosti

Ovo je bilo vrijeme u kojem je islamski fundamentalizam bio velika prijetnja. Amerika je počela mobilizirati međunarodne snage za borbu sa novim neprijateljem da bi branili demokratiju i liberalni internacionalizam. Ali ovaj neprijatelj stvoren je od samog SAD-a, u prvom redu. Za razliku od komunističke partije Vijetnama, talibani su duh američke prošlosti.

Afganistan, isto tako, zauzima drugačije mjesto u međunarodnom humanitarnom sistemu vrijednosti. Međunarodno civilno društvo se čini veoma jasnim u vezi činjenice da su talibani veća prijetnja ljudskim pravima od američke okupacije. Iako SAD smišlja načine za priznavanje novog talibanskog ustroja u Afganistanu u svrhe koje se odnose na politiku i trgovinu, ostat će oklijevanje u tretiranju režima kao normalnog.

Politika ljudskih prava u slučaju Afganistana je predmet šire rasprave. Zamislite Mullaha Baradara, glavnog talibanskog pregovarača, koji dobija Nobelovu nagradu za mir zbog mirovnog sporazuma u Dohi, To ne služi političkoj trgovini altruističkog Zapada. Dok je ista nagrada prikladno dodijeljena Luu Ducu Thou iz Sjevernoj Vijetnama za pregovore o miru kroz Pariski sporazum iz 1973.

Kabul je veća sramota od Saigona

SAD koji je napustio Vijetnam bio je imperija koja je tek trebala doživjeti procvat. Predsjednik Ford je u istom govoru rekao: „Ovi događaji, tragični kao što jesu, ne predstavljaju niti kraj svijeta, niti američkog liderstva u svijetu“. U kontrastu, Biden je govorio s pozicije zablude i iscrpljenja. Afganistanci se “moraju boriti sami za sebe”, rekao je predsjednik koji je prethodno dodao so na ranu rekavši da SAD nije otišao u Afganistan radi izgradnje nacije.

Afganistanska avantura predstavlja Ameriku koju je porazio neprijatelj kojeg je lično stvorio, i trijumf sopstvene prošlosti.

Ova se neprilika ne bi trebala koristiti za humaniziranje sile koja je antiljudska i koja je protiv kulture. Talibanima se ne smije dati kompliment antiimperijalizma i postkolonijalizma. Ako ništa drugo, Kabul je daleko veća sramota od Saigona, a era koja će uslijediti nakon ovog rata bit će smrtonosnija od postameričkog Vijetnama. Cijeloj regiji bit će potrebno mnogo vremena da se oporavi od ovog osvajanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.