Može li profesionalni političar (Schmidt) biti efikasniji od profesionalnog diplomate (Inzka)?

Novi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt, sam za sebe je po dolasku u Sarajevo početkom mjeseca rekao da je “profesionalni političar”, želeći se već na startu svog mandata pohvaliti suštinskom prednošću u odnosu na “karijernog diplomatu” Valentina Inzka.

Ako polazimo od pretpostavke da je diplomatija, neformalno govoreći, vještina kojom se rješavaju nesporazumi, razmirice i sukobi mirnim putem, a da je politika umijeće upravljanja… moglo bi se zaključiti da je bivši visoki predstavnik dvanaest godina djelovao upravo u skladu s principima diplomatije (pomirljivo), a da se od njegovog nasljednika očekuju “upravljanje” i proporcionalne mjere za realizaciju unaprijed pretpostavljenih političkih ciljeva i procesa koji k tim ciljevima vode.

Tako bi se na osmu po redu rotaciju u OHR-u moglo gledati hipotetički.

Suštinsko pitanje je, međutim, da li profesionalni političar (Schmidt) može biti efikasniji u izgradnji postdejtonske BiH od profesionalnog diplomate (Inzka)? Preciznije, postoji li unutarnji i međunarodni kontekst koji bi vjerovatno posljednjem visokom predstavniku omogućio da bude efikasniji u provođenju svoje misije očuvanja izvornih odrednica Daytonskog sporazuma: da nadgleda provedbu civilnih aspekata mirovnog sporazuma i da koordinira aktivnosti međunarodnih civilnih organizacija i agencija koje djeluju u zemlji.

Unutarnji kontekst, očito, nije bio gori od uspostave OHR-a, kakav je međunarodni?

Dogovor postoji, realizacija pod znakom pitanja

Formalno gledajući, međunarodne “kockice” su relativno dobro posložene uoči Schmidtovog dolaska u Sarajevo. To je bio njegov jedini uslov njemačkoj kancelarki Angeli Merkel koja ga je delegirala, ali i jedini uslov Merkelove prema saveznicima da bi se Njemačka prihvatila starateljske uloge u BiH.

Evropska unija, Sjedinjene Američke Države i glavni zapadni saveznici su se složili po sva tri ključna pitanja: da se, u stanju rasplamsavajućih nacionalističkih tenzija u BiH i permanentno tinjajućih prvenstveno velikosrpskih ideja, OHR ne smije ugasiti; da novi visoki predstavnik mora biti iskusni evropski političar; te da je Njemačka kao najautoritativnija članica EU najpogodnija za harmonizaciju poteza na relaciji Brisel-Washington-zapadni saveznici, te za eventualni popravak hladnoratovskih odnosa sa zapadnim rivalima poput Rusije i Kine. U takvoj konstelaciji Christian Schmidt je tek pozitivna i dobrodošla nus-pojava.

Tako stvari stoje formalnopolitički. Međutim, kada je riječ o praktičnom djelovanju euro-atlantskih saveznika postavlja se ono uvijek aktuelno pitanje, pitanje principijelnosti, dosljednosti i jedinstva.

Kroz dugu historiju teorijskog zajedništva zapadnih partnera “i u dobru i u zlu”, praktični potezi su u prošlosti u ogromnoj većini slučajeva kreirani individualistički s američkom centralnom ulogom u tome, dok je Evropa najčešće asistirala u ulozi šegrta.

Suštinski gledano međunarodni kontekst je danas brutalno drugačiji u odnosu na godine kada je iskusni austrijski diplomata započinjao 12-godišnji mandat. Unipolarizam neumitno izumire bez obzira na moguće posljedice po globalnu zajednicu (u kojoj globalnog mira nikada nije ni bilo): Kina i Rusija su sve ozbiljniji takmaci zapadanoj logici i politici; Turska, Iran, Indija, Japan i druge zemlje s nekadašnjim međunarodnim “ja” sve su glasnije; dok EU nema izbora – ili će se kao unikatna glogalna tvorevina reanimirati ili će nestati. Prva se solucija uprkos svim izazovima čini ipak mnogo izglednijom pa se s razlogom s obje strane Atlantika sve češće podsjeća da bi Balkan trebao biti prioritet Evrope, dok bi Amerika trebala biti njen saveznik i istomišljenik u tome.

Glavna otežavajuća okolnost za novog visokog predstavnika je, dakle, upravo taj potpuno novi svijet prepun donedavno nepoznatih sigurnosnih, klimatskih, tehnoloških i drugih izazova koji Bosnu i Hercegovinu, i uz eventualnu najbolju volju vodećih zapadnih lidera, ne mogu držati na listi prioriteta. Svjetska se politika odavno ne vrti oko Balkana, niti će se u budućnosti svijet i EU prilagođavati Balkanu. Niti bilo kojoj pojednIoj zemlji, pa ni Bosni i Hercegovini, iako je većina zapadnih analitičara s razlogom smatra Ahilovom petom cijele regije.

Jedinstvo zapadnih saveznika uslov opstanka BiH

Ograničavajući faktor novom visokom predstavniku, kao i svim dosadašnjim, je i međunarodno upravno tijelo za BiH (PIC) u kojem Rusija ima mogućnost blokade, kao i u Vijeću Sigurnosti UN-a čiji je visoki predstavnik formalno izaslanik. U toj strukturi je međutim teško išta suštinski promijeniti u kratkom roku. Eventualni nastavak hroničnog nedostatka hrabrosti i sloge unutar EU i SAD kadgod je potrebno podržati snažniju akciju protiv onih koji se protive jedinstvu i teritorijalnom integritetu BiH, mnogo je opasnija falinka.

Da bi oba ova ograničenja bila prevaziđena, a ambiciozni plan Christiana Schmidta postao provodiv, nužna je reafirmacija upravo onih zajedničkih tekovina koje su euro-atlantskim saveznicima od potpisivanja sporauma iz Daytona najviše nedostajale: jedinstvo, dosljednost i principijelnost. Ne bude li toga, novi visoki predstavnik će imati iste političke okove kao i njegov prethodnik koji je dvanaset godina mlatio praznu slamu.

Kako ne bi i sam mlatio staklenom motkom, za novog visokog predstavnika se, kako se i očekivalo, posebno pobrinula njemačka kancelarka Angela Merkel.

“Ni jedan mehanizam međunarodne podrške novom visokom predstavniku u BiH neće izostati”, izjavila je nedavno Merkelova u sjedištu EU. Ubrzo se nakon te izjave u diplomatskim krugovima pročulo  da ta “podrška” podrazumijeva i saglasnost zapadnih saveznika oko opsežnog paketa eventualnih sankcija prema pojedincima i institucijama u entitetu Republika Srpska, ako drugog izbora za očuvanje dejtonskog sporazuma i integriteta BiH ne bude bilo.

Iako najlošiji izbor, i sankcije na repertoaru

Novim konceptualnim pristupom prema eventualnim sankcijama, personalni dignitet visokog predstavnika bi trebao biti zaštićen tako što sankcije ne bi bile mjera OHR-a ili Vijeća za implementaciju mira (gdje Rusija ima mogućnost blokade), već bi bile predmetom odluke Vijeća Evropske unije i američke vlade. Sankcije bi bile sinhronizirane i proglašavane po istom slovu evropskog i američkog zakonodavstva kao u slučaju sankcija protiv Rusije, Mađarske, Sirije, Turske, Libije, Srbije… pa i protiv Bosne i Hercegovine kada joj je zbog neposluha prema zahtjevima EU ne tako davno uskraćeno više od 55 miliona eura namijenjenih agrarnom i ruralnom razvoju.

Formalni zakonski osnov za ovu vrstu sankcija na nivou EU postoji od 2011. godine kada je Vijeće usvojilo Pravni okvir za uvođenje restriktivnih mjera protiv osoba koje podrivaju Daytonski mirovni sporazum, suverenitet i teritorijalni integritet BiH.

Primjena ovih odredbi je u praksi izostajala zbog nejedinstva svih članica Unije, pa bi u budućnosti alternativna “kredibilna prijetnja” bila dovoljna makar bila samo od ključnih članica Unije. Pod “kredibilna prijetnja” se pritom ne podrazumijevaju  isključivo sankcije protiv pojedinaca, grupa ili institucija, već i odavno poznate mjere “politike uslovnosti” koja će biti striktno provođena. SAD su slične mjere prvi put uvele deset godina ranije, 2001. godine.

Uporište novom pristupu vidi se i u junskom dogovoru evropsko-američkih partnera o zajedničkom djelovanju na Balkanu u cilju suzbijanja antizapadnih suparnika, te u najnovijoj uredbi američkog predsjednika kojom su kriteriji za kažnjavanje pojedinaca na Balkanu značajno prošireni “kako bi se odgovorilo izazovima kao što su korupcija i drugi postupci kojima se opstruiraju ključne institucije i međunarodno pravo”.

Shodno toj uredbi kažnjena će biti bilo koja osoba za koju američki Sekretarijat za finansije u konsultaciji sa State Departmentom, utvrdi da je “odgovorna ili da je saučesnik, direktno ili indirektno angažovana u akcijama ili politici koje prijete miru, bezbjednosti, stabilnosti ili teritorijalnom integritetu bilo kojeg područja ili države na Zapadnom Balkanu, ili se podrivaju demokratski procesi i institucije u regionu”. Kaznenim mjerama bi mogle biti obuhvaćene i osobe koje su odgovorne za “ozbiljno kršenje ljudskih prava i koje su umiješane u korupciju u regionu, uključujući pronevjeru javnih sredstava, otuđenje privatne imovine za ličnu korist ili u političke svrhe i mito”.

Iako je u većini slučajeva EU slijedila američku kaznenu politiku prema Iranu, Rusiji, Kini, Bjelorusiji, Siriji, Libiji i drugim zemljama, evropska podrška američkim sankcijama prema više od stotinu pojedinaca na Balkanu je do sada izostajala.

Da li će Njemačka, sa ili bez Angele Merkel, uspjeti napokon oživjeti jedinstvo zapadnih saveznika, preteško je pitanje za ovu priliku. Ali da bez takvog jedinstva nije moguća deblokada pa i goli opstanak Bosne i Hercegovine, u to već odavno nema nikakve sumnje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.