Pred Dan državnosti Crne Gore: Još ne sviće rujna zora

Trinaestojulski ustanak spada u najveće slobodarske tradicije 20. vijeka.

Jean-Paul Sartre.

Crna Gora proslavlja Dan državnosti 13. jula.

Ovaj datum se veže za dva ključna događaja u savremenoj crnogorskoj istoriji. Prvi je 13. juli 1878. Godine, kada je Crna Gora konačno priznata kao međunarodna država.

Drugi 13. juli se odnosi na onaj iz 1941. godine, na kojem je Crna Gora ustala protiv fašizma.

Okrugli datumi su uvijek prilika da se analiziraju dometi i oslušne eho nekog istorijskog događaja.

Prvo, Crna Gora je na Berlinskom kongresu međunarodno priznata. Utvrđene su njene granice i dobijene su međunarodne garancije istih. Ali, iskustvo Crne Gore nam je brzo potvrdilo jednu stvar koja se u istoriji u posljednjih stotinjak godina puno puta potvrdila – dobiti državu nije značilo  i da ste postali država.

Promjene su se desile, ali nagore

Tokom perioda crnogorske nezavisnosti od 1878. do 1918. godine (faktički, 1916. godine) Crna Gora nije uspjela da svojim građanima obezbijedi dostojanstven život, kao ni političke i lične slobode. Sve ovo urušavalo je Crnu Goru spolja i iznutra, ali ipak, volja velikih sila dokrajčila je Kraljevinu Crnu Goru.

Nova država (Kraljevina SHS) obećavala je promjene. I desile su se, ali nagore. Crna Gora je postala jedan od najzaostalijih dijelova nove države. Nasilje, siromaštvo, iseljavanje, politička ubistva, ubistva na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i svaka druga vrsta nasilja, bili su svakodnevnica.

Sve ovo je uticalo da Komunistička partija Jugoslavije stekne značajan procenat pristalica. Ovome je pogodovala i činjenica da je u Crnoj Gori bio zastupljen divlji kapitalizam sa ostacima feudalizma. Crna Gora je prosto vapila za obračunom sa ogromnim nepravdama svih vrsta.

Na sve to stigla je i kapitulacija Jugoslavije i okupacija najvećeg dijela Crne Gore od strane Italije.

Samo dva mjeseca poslije uspostave okupacione vlasti, u Crnoj Gori je izbio masovan ustanak. Italijanska vojska je očigledno bila potpuno nepripremljena i zatečena. Istorijski fakti o ustanku su uglavnom poznati, ali ono što se uglavnom zanemaruju je sociološka analiza ustanka. Svoditi ovo samo na ustanak protiv okupatora je duboko progrešno, iako je, naravno, to primarna istorijska činjenica.

No, ako imalo zagrebemo u analizu društva u Crnoj Gori, shvatićemo da je to bio i vapaj za pravdom i napretkom, tačnije za državom, koja je u Crnoj Gori nikako nije uspijevala da profunkcioniše na taj način da građaninu garantuje osnovna prava i slobode.

Po završetku rata i povratka samostalnosti Crne Gore u okviru Jugoslavije, 13. jul 1941. godine je uzet za kamen temeljac socijalističke Crne Gore. S pravom.

Izbor najgore opcije – Miloševića i rata

I pored užasne prve decenije od završetka Drugog svjetskog rata, ostatak bitisanja socijalističke Crne Gore proći će u približavanju zemlje idealima 13. jula. To je značilo modernizaciju zemlje, naglu urbanizaciju, industrijalizaciju, ali mnogo važnije, izgradnju moderne, tolerantne, viševjerske i višeetničke Crne Gore.

I odista, ne postoji niko ko je živio u tom periodu da može poreći rezultate tog vremena.Crna Gora je u osvit raspada Jugoslavije stajala daleko bolje i njeno stanovništvo je imalo životni standard dostojan čovjeka.

Kriza socijalističkog poretka, ne samo u Jugoslaviji, postavila je pred novu crnogorsku vlast dilemu – kuda i kako dalje?

Nažalost, sa ove istorijske distance, jasno je da su izabrali najgoru opciju, savez sa Miloševićem i rat.

U periodu od 1991. do 1997. godine urušeno je skoro sve ono što su zapravo bile tekovine 13. jula. Urušeni su međunacionalni i međuvjerski odnosi, ekonomija je uništena, društvena imovina opljačkana, a ugled Crne Gore u svijetu doveden faktički na nulu. Takođe, u društvu su bitno ojačali procesi klekiralizacije.

Neki će reći da je to bilo retrogradno doba, ali je ipak puno više odgvorajući termin – katastrofa.

Ipak, da Crna Gora nije skroz utonula u mrak potvrdile su i jake opozicione građanske političke strukture tokom 90-ih. U savezu sa dijelom njih, jedan dio DPS-a napravio je otklon prema nakaradnoj politici i okrenuo se Zapadu.

Povratak tekovinama

Ipak, i taj proces je bio trnovit. Ono što je nesumnjivo bilo dobro, jeste da se vlast, makar formalno, ideološki vratila na partizansku i antifašističku tradiciju, odnosno na tekovine 13. jula.

Upravo će se na krilima tog 13. jula i ponovo roditi nezavisna Crna Gora 21. maja 2006. godine.

Postoji jedna neraskidiva poveznica između Crne Gore 1941. godine i Crne Gore 2006. godine.

I jedan i drugi trenutak je karakterisala nada i energija.

Tako je i Crna Gora, makar onih 55,5 posto građana koji su na referndumu glasali za nezavisnost te 2006. Godine, vapila za pravdom i napretkom, odnosno državom.

Nažalost, 15 godina kasnije, ne možemo se pohvaliti ni pravdom ni napretkom. Ono najvrednije što je Crna Gora stekla u ovih 15 godina jeste na spoljno-političkom planu. Crna Gora je postala članica NATO pakta i u procesu je pregovaranja o članstvu u Evropskoj uniji. Takođe, Crna Gora uglavnom ima dobre odnose sa susjedima i  u cijeloj međunarodnoj zajednici važi državu koja se pridržava međunarodnih normi.

Sa druge strane, ono što se dešavalo unutar Crne Gore u ovih 15 godina, najblaže kazano, nije za pohvaliti se.

U Crnoj Gori danas se više umire nego što se rađa. Takođe, iz današnje Crne Gore se puno više odlazi nego što se u nju dolazi. Socijalne razlike su veoma velike i nastavljaju da rastu. Značajan dio populacije živi u apsolutnom ili relativnom siromaštvu. Povjerenje građana u pravosudne i policijske organe je veoma nisko. Obrazovni  i zdravstveni sistem su zaostali, prezaduženi i ne odgovaraju potrebama građana. Kulturna politika države je bez strategije, a to je pogubno za mala društva kao što je Crna Gora.

Porast retrogradnih pojava

Spoljni dug je u ovih 15 godina porastao nekoliko puta i prijeti da nas ekonomski potopi. Korupcija i nepotizam cvjetaju na svakom koraku, iako imamo nekoliko gradonačelnika i drugih visokih funckionera koji su osuđeni na zatvorske kazne zbog, jednostavno kazano, krađe državne imovine.

Sa druge strane, nakon 30. avgusta, vidljiv je porast svih retrogradnih pojava u crnogorskom društvu – vokabular 90-ih je tu, a dio vlasti ne krije oduševljenje “junacima'” naših posljednjih ratova.

Takođe, nova vlast nije imuna na mane prethodne, tako da ovo gore kazano samo dođe kao dodatni podstrek, nažalost u lošem smjeru.

Za koji dan je 80 godina od ustanka 13. jula. Današnja Crna Gora je, to je sasvim jasno, daleko od tih ideala.

Nemam kristalnu kuglu da predvidim šta će se dešavati  u našem jadnom , besciljnom i krajnje nekulturnom političkom životu.

Ali sam siguran u jedno – ako želimo kao društvo naprijed moramo se vratiti 13. julu, a to znači suzbijati krađu, korupciju, nepotizam, kažnjavati međunacionalnu i međuvjersku mržnju, garantovati političke i ekonomske slobode.

Sve je to 13. juli, i još puno više od toga, ali ako bar pola od ovih stavki ostvarimo u nekom predvidljivom vremenskom roku, možemo mirno spavati i kazati da više ne brinemo za Crnu Goru.

Ali do tada, ovo je naša ružna stvarnost.

A za to vrijeme, neko je okačio na Facebooku snimak dijela koncerta Amire Medunjanin u Tivtu.

Da nije ovoliko vrućina i žagora ljudi i zvuka automobila koji dopiru sa ulice, čovjek bi pomislio da je siguran glas iz dženneta.

Pjevala je onu “Još ne sviće rujna zora”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.