Zna li Srbija da se ne može obmanama u Evropsku uniju

Pravac kojim se Srbija kreće i koji svakodnevno pokazuje nije Brisel, već istok i daleki istok.

Kod Ane Brnabić u Vladi sjede ministri koji Srbiju vide u savezu sa Rusijom i Bjelorusijom, a EU je, za njih, propali projekat, piše autor (Reuters)

Ako je verovati premijerki Srbije, kompletna Evropska unije se divi Srbiji, koja je postavila rekord kada je u pitanju brzina kojoj je zvanični Beograd odradio neke stvari na evropskom putu. Na žalost, istina je, kao i u mnogim slučajevima ranije, bitno drugačija, a način na koji je javnosti serviran uspeh Srbije je tragikomičan.

Ljudi koji žive u Srbiji ne osećaju nikakav napredak kada je evropski put u pitanju. To je verovatno jedina tačka slaganja građana koji podržavaju vlast i onih koji su protiv. Oni koji su uz vlast ionako ne veruju u EU i u evropski put Srbije, tako da su ovakvim rezultatima evropske politike u Srbiji i te kako zadovoljni, a ostatak populacije jednostavno ne može da se pomiri sa činjenicom da su sve dalji od Brisela.

Ana Brnabić je, u zanosu posle sastanka u Luksemburgu, obznanila da je Srbija, eto, ostvarila još jedan veliki uspeh, pošto je zvanično otvoren Klaster 1. U pitanju je nova metodologija kada je reč o pristupanju EU. Ranije su se otvarala poglavlja tokom pregovora, a sada su ta poglavlja, po bliskosti, grupisana u klastere. Taj prvi je zvanično otvoren. Pomislio bi neko da je velika stvar, ali…

Ponovo ‘otvoreno’ isto kao prije pet i po godina

Svih pet poglavlja (23, 24, 5, 18 i 32), koja pripadaju Klasteru 1, grupi poglavlja, otvoreni su odavno. U okviru Klastera 1 nalazi se Poglavlje 5: Finansijski nadzor, koje je otvoreno u decembru 2015. godine; Poglavlje 23: Pravosuđe i osnovna prava i Poglavlje 24: Pravda, sloboda i bezbednost, koje je Srbija otvorila u julu 2016. godine;, Poglavlje 5: Javne nabavke, otvoreno u decembru 2016. godine; Poglavlje 18: Statistika, otvoreno u decembru 2018. godine. I, šta ćemo sada? Hvalimo se da smo otvorili nešto što je bilo otvoreno još pre pet i po godina, a upravo je to premijerka Srbije predstavila građanima kao veliki uspeh.

“Tu je pohvaljeno sve ono što je Srbija uradila. Mislim da ono što smo uradili poslednjih nekoliko meseci Evropska unija još nije videla, nije svedočila da neko tako brzo uradi toliko stvari i na način da oni kažu – sve ste završili”, rekla je Ana Brnabić, ali je navela i da kod pristupanja Uniji “uvek postoje i neke političke igre“.

Pošto je sve tako kako kaže premijerka, zašto onda nikako da se desi neki odlučniji korak Srbije ka EU? Neće biti da je samo korona virus kriv, ili nezainteresovanost EU-a za proširenje. Ana Brnabić priča i o tome kako je Srbija dala domaći zadatak svim ostalim pretendentima za članstvo u EU, a njih i nema više mnogo, zar ne? Srbija nije iskrena u želji da pristupi Uniji. To je činjenica koja ne može da se opovrgne. Pola njenog kabineta je protiv ulaska Srbije u EU. Kod premijerke u Vladi sede ministri koji Srbiju vide u savezu sa Rusijom i Belorusijom. Unija je, za njih, propali projekat.

Pa gdje su te silne milijarde iz Rusije i Kine?

Pravac kojim se Srbija kreće i koji svakodnevno pokazuje nije Brisel, već Istok i Daleki istok. Nikada niko nije video tako ozareno lice predsednika Srbije Aleksandra Vučića kada govori o EU kao kada govori o Moskvi i Pekingu. Sav zablista od sreće kada pomene Vladimira Putina i Xija Jinping. I on ima pravo na to, niko mu ne spori, ali zašto onda zamajava narod i EU. To radi iz čisto pragmatičnih razloga. Nikada iz Rusije i Kine u Srbiju nije stiglo toliko milijardi evra, bespovratnih, kao iz EU-a. Mnoge stvari u Srbiji se rade zahvaljujući Uniji, a ne Rusiji i Kini. Jedina ruska investicija, ako se to tako može nazvati, jeste u Naftnu industriju Srbije, koju je Rusima poklonila neka druga vlast, a ne Vučićeva.

Srbija je najviše vakcina protiv korona virusa kupila od Kine, to su najskuplje vakcine koje se nalaze na tržištu, a vreme je pokazalo i najneefikasnije. Kineske investicije su daleko veće od ruskih i uticaj kineskog novca je sve veći u Srbiji. Njima je dozvoljeno sve, pa čak i da u uniformama brane srpskim novinarima da rade svoj posao. O zagađenju vazduha i voda u Srbiji da i ne govorimo.

Koliko god nekome to smetalo, hrvatski predsednik Zoran Milanović je apsolutno u pravu: Srbija treba da odluči ko joj je bliži – Brisel ili Moskva i Peking. Lažima koje se serviraju građanima Srbije ne mogu da zamažu oči briselskoj administraciji. Niti je Srbija ostvarila ikakav napredak, niti je Unija pohvalila napredak u unapređenju vladavine prava. Pa mi danas u Srbiji imamo situaciju da se jedne dnevne novine štampaju u jednoj od država Evropske unije zato što nijedna domaća štamparija ne sme da prihvati da ih printa. Sa tom vladavinom prava Srbiji su širom otvorena vrata Moskve i Pekinga. Znamo kako završavaju opozicioni prvaci u Rusiji, a u Kini ne znamo da li i postoje.

Srbija se davno odrekla same sebe

Nije, dakle, sporno to ako vlast u Srbiji svoju zemlju vidi mimo EU-a, ali je sporno što sve radi kontra toga da uradi svoj deo posla. To što je krišom prihvatila da uvede sankcije Belorusiji zbog ovog skandala sa avionom i opozicionim političarem u njemu tek je dokaz da joj EU nije pri srcu. Svetlosnim miljama smo udaljeni od trenutka kada će Aleksandar Vučić, Ana Brnabić i svi njihovi pajtaši iskreno da shvate da je krajnje nedemokratski, necivilizacijski i neevropski prizemljiti neki avion kako bi u Minsku uhapsili opozicionog političara. Za njih je to OK, jer je predsednik Belorusije sleteo u Beograd tokom NATO bombardovanja Srbije. Isto je sasvim u redu to da ruski opozicioni političar bude otrovan, a još kada preživi, onda bude uhapšen, i to zato što je “Srba i Rusa 300 miliona“.

Srbija se davno odrekla same sebe, isto je uradila i sa Evropom. Vlastima je jedino preostalo da lažima i obmanama ubeđuje svoje glasačko telo da to što rade i kako rade neko tamo u belom svetu ceni. Da ceni, Srbija bi do sada neki klaster i zatvorila, a ne konstatovala da je otvoren samo onaj prvi, sa poglavljima koji su davno otvoreni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera