Seksualno zlostavljanje u poljskoj Katoličkoj crkvi: Izvinjenje kasni decenijama

Podnošenje prijave crkvi znači povjeriti potragu za pravdom instituciji u kojoj se desilo zlostavljanje i koja ili nije spriječila ili je aktivno zataškala taj događaj.

Poglavar poljske Katoličke crkve nadbiskup Wojciech Polak (desno), obraća se medijima tokom konferencije za medije u Varšavi, u Poljskoj u martu 2019. Nadbiskup Wojciech Polak izvinio se preživjelima seksualnog zlostavljanja od strane klera Katoličke crkve i zatražio je oproštaj (Czarek Sokolowski/AP Photo)
Poglavar poljske Katoličke crkve nadbiskup Wojciech Polak (desno), obraća se medijima tokom konferencije za medije u Varšavi, u Poljskoj u martu 2019. Nadbiskup Wojciech Polak izvinio se preživjelima seksualnog zlostavljanja od strane klera Katoličke crkve i zatražio je oproštaj (Czarek Sokolowski/AP Photo)

Prošli ponedjeljak poljska Katolička crkva je objavila nove cifre pristiglih prijava o navodnom seksualnom zlostavljanju od strane svećenstva.

Ukupno je podneseno 368 prijava crkvi između 2018. i 2020. povezanih sa navodnim zlostavljanjem od strane više od 290 svećenika i drugih vjerskih ličnosti. Ovi slučajevi sežu čak do 1958. i 173 ih se tiče djece mlađe od 15 godina, što je u Poljskoj dob kada dijete može dati pristanak za seksualni odnos.

Nakon objave ovih brojki, poglavar poljske Katoličke crkve nadbiskup Wojciech Polak, izvinio se preživjelima i zatražio oprost. Iako će neki preživjeli ovo cijeniti, to ne opravdava činjenicu da je poljska crkva zakasnila više decenija kada je u pitanju ovaj slučaj.

Ovo je tek drugi put da je poljska Katolička crkva objavila takve cifre. Učinila je to prvi put 2019, kada je otkrila da su 382 člana svećenstva optužena da su seksualno zlostavljali 625 djece između 1990. i 2018. Iz crkve kažu da su 42 svećenika navedena na obje liste.

Iako je ovaj potez pozitivan znak da poljska crkva konačno priznaje svoj udio u ovom pitanju, prisutno je nekoliko problema sa ovim ciframa, pored činjenice da su bile potrebne decenije da bi ih crkva uopšte objavila.

Crkva nije javno otkrila imena

S jedne strane, činjenica da je poljska crkva javno obznanila ove cifre korisna je jer pruža neke podatke o ovom pitanju, iako je široko prihvaćena činjenica da su slučajevi zlostavljanja koji izađu na vidjelo samo vrh ledenog brijega.

Preživjelom su u prosjeku potrebne 24 godine da prijavi zlostavljanje koje je pretrpio kao dijete, s razlozima koji uključuju žrtvin osjećaj srama, ne prepoznavanje da je to što se desilo zlostavljanje ili strah da joj se neće vjerovati.

Jedino javno praćenje zlostavljanja od strane svećenstva u Poljskoj je mapa koju su kreirali aktivisti i koja je registrovala više od 580 slučajeva o kojima su izvještavali mediji ili koji su završili sa sudskom presudom. Ali čak i oni koji su dospjeli do suda su manjina, često zato što preživjeli ne žele ponovo preživljavati traumu u formalnom sudskom okruženju gdje se ponovo moraju susresti sa svojim zlostavljačem.

Ali izuzev samih crkvenih cifara, najnoviji podaci su ograničeni. Crkva nije javno otkrila imena 292 člana svećenstva koji su optuženi za seksualno zlostavljanje, čak i u slučajevima koje je ocijenila kao „kredibilne“.

Ovo je politika koju podržava i sam Papa kako bi se zaštitio „ugled“ svećenika. Pa ipak, mnoge su biskupije u drugim državama dobrovoljno objavile ove informacije.

U većini poljskih slučajeva, iz crkve kažu da su uveli „privremene mjere“ dok se žalbe istražuju, uključujući i privremeno uklanjanje optuženih iz službe i sprečavanje njihovog kontakta sa djecom. Ali znamo iz drugih država da takve svećenike često ostavljaju bez nadzora.

Podjela u dvije grupe

Crkva nije objasnila ni kako je postupila sa 42 člana svećenstva koji su se pojavili na listama iz 2019. i od ove sedmice, koji su, kako se čini, povratnici u zločin.

Skrivanje identiteta navodnih počinitelja i detalja crkvenih postupaka protiv njih – što je izgleda globalna crkvena politika – pokazuje da poljska crkva i dalje štiti navodne zlostavljače tako što im skriva identitet.

U Poljskoj se manjak transparentnosti također proteže i na način na koji crkva istražuje prijave o zlostavljanju. Tridesetdevet od 368 prijava je proglašeno „nepouzdanim“ i stoga je odbačeno. Ali kako su te odluke donesene?

Od 173 slučajeva koji se tiču djece mlađe od 15 godina, iz crkve su kazali da je 148 njih prijavljeno policiji. Dvadesetpet drugih nije prijavljeno zato što su optuženi ili umrli ili su tvrdnje proglašene neosnovanim ili se još istražuju. Ali u kojoj fazi ckrva prosljeđuje žalbu policiji? Zar ne bi to trebala raditi čim postane svjesna navodnog zlostavljanja?

Osim tog, šta se desilo sa slučajevima zlostavljanja tinejdžera u dobi od 15 do 17 godina? Iz nejasnih razloga, dok je izvještaj crkve iz 2019. dao neku statistiku o ovoj dobnoj grupi, najnoviji podaci dijele preživjele u dvije grupe, mlađi od 15 i stariji od 15 godina.

Od 174 slučaja u ovoj drugoj grupi, 80 posto nije prijavljeno policiji. Jedan faktor bi mogao biti taj da odrasli preživjeli nisu (još) željeli podnijeti policijsku prijavu, kako je često slučaj. Ali tamo gdje se radi o dobnoj grupi 15 do 17 godina, imperativ bi trebao biti da se obavijeste vlasti.

I zašto crkva ne ohrabruje žrtve zlostavljanja da prijavljuju svoje slučajeve civilnim vlastima od početka? Umjesto tog, globalno se sve više uspostavljaju komisije kojima upravlja crkva da prime pritužbe preživjelih, uprkos optužbama da su oni institucionalno pristrasni i da im nedostaje transparentnost.

Porast svijesti zbog filmova

Za one preživjele koji su obznanili šta im se desilo, podnošenje prijave crkvi znači da će povjeriti potragu za pravdom istoj instituciji u kojoj se desilo zlostavljanje i koja ili nije spriječila ili je aktivno zataškala taj događaj.

U slučaju poljske crkve, institucije koja nastavlja otkrivati samo ograničene informacije o zlostavljanjima koja su se dogodila unutar njenih zidova dokazuje da joj se ne može vjerovati. Ovo je, ipak, ista institucija koja trenutno odbija sarađivati sa istragom poljske države o seksualnom zlostavljanju djece, koja je naišla na probleme pri dobijanju informacija od poljske crkve.

Crkva je tek počela objavljivati statistiku 2019. jer je bila pod pritiskom, nakon porasta u svijesti javnosti o ovom pitanju.

Za ovo se uglavnom može zahvaliti filmu Kler iz 2018. o mračnoj strani crkve, uključujući zlostavljanje djece, koji je oborio rekorde u kinima, i postao najgledaniji poljski film u historiji.

Onda je došao dokumentarni film Tell No One (Ne reci nikome) iz 2019, koji je sadržavao priče preživjelih iz prve ruke. U ovom filmu detaljno je opisano kako su zlostavljači prebacivani iz župe u župu i nastavljali su imati pristup djeci, te kako su biskupi sprečavali preživjele i njihove porodice da podnesu prijave. Ovaj dokumentarac je do sada pregledan više od 24 miliona puta.

Nakon objavljivanja ovog dokumentarca, anketa je otkrila da gotovo 90 posto ispitanika smatra da je autoritet crkve narušen, dok 67 posto smatra da je odgovor crkve na ovaj skandal bio neadekvatan.

Ovaj manjak istinske inicijative od strane crkve samo pojačava stav da se poljska crkva prekasno počela baviti ovim pitanjem da bi sačuvala svoj legitimitet. Dvije grupe podataka ne mogu iskupiti instituciju čija je PR strategija odavno da čeka da skandal postane isuviše veliki da bi se ignorisao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO