Olimpijske igre u raljama politike: Dobre i loše strane

Svake dvije godine, kritičari se žale da Olimpijske igre rasplamsavaju šovinsističke stavove, omogućavajući supersilama da pokazuju moć u takmičenju nultog zbira jedni s drugima.

Prema jednoj nedavnoj studiji, 78 posto Japanaca smatra da su Olimpijske igre trebale biti otkazane, zbog pandemije (EPA)
Prema jednoj nedavnoj studiji, 78 posto Japanaca smatra da su Olimpijske igre trebale biti otkazane, zbog pandemije (EPA)

Osim što su odgođene za godinu dana, Olimpijske igre u Tokiju 2020. okružene su kontroverzom. Prema jednoj nedavnoj studiji, 78 posto Japanaca smatra da su Olimpijske igre trebale biti otkazane, zbog pandemije. Od tada japanski mediji ističu činjenicu da svi gostujući sportisti (uključujući njih 100 iz SAD-a) nisu vakcinisani protiv COVID-19.

Povrh ovih besprimjernih zdravstvenih razloga za zabrinutost, tu su i višegodišnja politička pitanja, kao što je uobičajena pritužba da Olimpijada podstiče nacionalizam ili šovinizam. Svaki događaj proizvodi obračun u vezi očekivanog prebrojavanja medalja između velikih takmičara kao što su SAD, Kina, Japan, Velika Britanija i Rusija (koja učestvuje na Olimpijadi u Tokiju kao „Ruski olimpijski komitet“ nakon zabrane za ovu državu zbog dopinga).

Politički režimi širom svijeta prepoznaju da sportovi mogu osnažiti nacionalni identitet, a Olimpijske igre, posebno, mogu dodijeliti status na svjetskoj pozornici. Vlade odavno koriste Olimpijadu da poruče svojim građanima „Uspjeli smo“. Hitler je 1936. potpuno iskoristio Olimpijadu u Berlinu, koji je odabran kao domaćin Olimpijade 1931, dvije godine prije nego što su nacionalsocijalisti došli na vlast. Japanci su 1964. iskoristili Olimpijske igre u Tokiju da signaliziraju svoj puni oporavak nakon Drugog svjetskog rata. A 1980-ih, Olimpijada je postala fudbal Hladnog rata, sa SAD-om koji je bojkotovao Olimpijadu u Moskvi 1980. i Sovjetima koji su bojkotovali Olimpijadu u Los Angelesu 1984.

Politička vrijednost Olimpijade

Politička vrijednost Olimpijade jedan je od razloga zbog kojeg su vlade spremne platiti tako mnogo da bi bile domaćini. Kina je potrošila 40-44 milijarde dolara – više od bilo koje druge države u historiji u to vrijeme – kada je bila domaćin Ljetnih olimpijskih igara u Pekingu 2008. Potom ju je pretekla Rusija koja je potrošila otprilike 50 milijardi dolara za Olimpijske igre u Sochiju 2014. Između rušenja rekorda u potrošnji i pripajanja Krima iste godine, popularnost ruskog predsjednika Vladimira Putina je porasla.

Nema sumnje da međunarodni sportski događaji mogu povećati neprijatnije aspekte nacionalizma, kao što je slučaj sa Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. Historijski su Olimpijske igre također podsjećale osvojene narode na njihov izgubljeni suverenitet. Do 1924, poljski sportisti su mogli osvajati medalje samo predstavljajući druge države. A generacijama su sportisti iz prisilno pripojenih sovjetskih republika, kao što su baltičke države i Ukrajina, bili prisiljeni da predstavljaju Sovjetski savez ili da se ne takmiče.

Ali osjećaji na koje inspirišu međunarodni sportski događaji nisu uopšte loši. Kolektivna želja za pobjedom može ublažiti diskriminaciju protiv manjinskih grupa, kao što je američki establišment prepoznao talente Jessea Owensa, koji je osvojio četiri zlatne medalje u atletici na Olimpijadi u Berlinu, inspirišući generacije mladih crnih Amerikanaca. U novije vrijeme, je fenomenalna sposobnost teniske zvijezde Naomi Osake pokrenula mnoge Japance da prevaziđu tradicionalne etničke i rodne predrasude. To što je Osaka zapalila olimpijsku baklju u Tokiju imat će značajne socijalne posljedice širom Japana, ako ne i cijele istočne Azije.

Osjećaj pripadnosti

Sportska takmičenja također nude prilike za novu državu da uspostavi osjećaj pripadnosti zajedničkoj državi. Godine 1992, prisustvo Nelsona Mandela na Olimpijadi u Barceloni simboliziralo je izlazak Južne Afrike iz aparthejda. Krajem 1990-ih i početkom 200-ih, Hrvati su se udružili da navijaju za wimbledonskog šampiona Gorana Ivaniševića i košarkašku zvijezdu Tonija Kukoča; a Bjelorusi danas mogu se ponositi biatlonkom Darjom Domračevom i teniskom zvijezdom Viktorijom Azarenkom.

Najzad, međunarodni sportski događaji također pružaju jedinstvene prilike za patriotsku izgradnju nacije u državama sa unutrašnjim podjelama. Istraživači su naprimjer otkrili da kvalifikacije za Afrički kup nacija i FIFA-ino Svjetsko prvenstvo znatno smanjuju etničke sukobe u subsaharskim afričkim državama, jer učešće daje građanima zajedničko iskustvo i smanjuje nepovjerenje među etničkim grupama.

Iako Međunarodni olimpijski komitet priznaje 206 nacionalnih olimpijskih komiteta, gotovo polovina od 11 326 sportista koji učestvuju na Olimpijadi u Tokiju dolazi iz svega 14 država. Svih 14 ovih država su u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), izuzev Kine i Rusije, koje imaju drugi i jedanaesti najveći BDP na svijetu. Ne iznenađuje onda da istih 14 država dominira prebrojavanjem medalja i vijestima.

Olimpijske igre su veoma važne i za ostale 192 države o kojima malo čujemo. Za ove manje, novije ili siromašnije države, suština Olimpijskih igara nije u tome da osvoje najviše medalja ili da tvrde da polažu pravo na status supersile. Poenta je da naprosto podijele iskustvo učestvovanja. Olimpijske igre pružaju nacionalnu validaciju i jedinstvo, i tako i priliku za izgradnju ekonomske i političke stabilnosti.

Pedeset dvoje Olimpijske igre koje su održane otkako je Pierre de Coubertin osnovao moderne Olimpijske igre proizvele su mnoštvo nepoželjnih posljedica. Ali one su se isto tako pokazale kao pozitivna sila u mnogim državama, posebno u onima koje se čine najmanje važnim u pogledu medalja i geopolitičke moći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Project Syndicate

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO