Zašto je ključno držati izraelski aparthejd u centru pažnje

U aprilu ove godine Human Rights Watch je izdao izvještaj pod naslovom Prekoračen prag, osuđujući Izrael jer “čini zločine protiv čovječnosti aparthejda i progona protiv Palestinaca”.

“Izraelske vlasti metodično privilegiraju Izraelce Jevreje i vrše diskriminaciju nad Palestincima. Zakoni, politike i izjave vodećih izraelskih zvaničnika čine očitim da je cilj održati jevrejsku izraelsku kontrolu nad demografijom, političkom moći i zemljom, koja odavno predvodi vladinu politiku”, otvoreno je izjavila ova vodeća međunarodna nevladina organizacija. “Slijedeći ovaj cilj vlasti su razbaštinile, zatvarale, prisilno razdvajale i potčinjavale Palestince samo zbog njihovog identiteta do određenih stepena intenziteta. U određenim oblastima, kako je opisano u ovom izvještaju, ova lišavanja su tako ozbiljna da su na razini zločina protiv čovječnosti aparthejda i progona.”

Izravnost ovih tvrdnji u izvještaju od 213 strana šokirala je neke, ali debata o tome je li Izrael nametnuo aparthejdni režim nad Palestincima ima dugu historiju.

Konvencija o aparthejdu iz 1973. definirala je aparthejd kao “nehumane postupke počinjene za svrhe uspostavljanja i održavanja dominacije jedne rasne grupe nad bilo kojom drugom rasnom grupom osoba i i sistematsko ugnjetavanje tih osoba”. Od tada su deseci političkih i religijskih lidera, grupa za ljudska prava, pravnih stručnjaka i međunarodnih institucija upotrijebili termin “aparthejd” da opišu izraelske postupke protiv Palestinaca. U 2017, naprimjer, Ekonomska i socijalna komisija UN-a za zapadnu Aziju (UNESCWA) provela je istragu o “izraelskim praksama prema palestinskom narodu i pitanju aparthejda” i zaključila je da je “Izrael uspostavio aparthejdni režim i da dominira nad palestinskim narodom kao cjelinom”.

Pred ovim optužbama, Izrael je oduvijek održavao svoju nevinost, tvrdeći da tretira Palestince koji žive pod njegovom vladavinom i u Izraelu i u okupiranim palestinskim teritorijama – pošteno.

Odbacili su nastojanja da ih označe kao “aparthejdnu državu”, ukazujući na svoje deklaracije o posvećenosti svojih institucija jednakosti. Uprkos mnoštvu dokaza koji govore suprotno, moćni izraelski saveznici i šira međunarodna zajednica suzdržali su se od tog da zvanično etiketiraju Izrael kao aparthejdnu državu i da je cenzuriraju zbog njenih rasističkih i diskriminatorskih politika. Nakon objavljivanja osuđivačkog izvještaja HRW-a, naprmijer, glasnogovornik američkog State Departmenta naprosto je rekao: “[Bidenova] administracija ne smatra da izraelski postupci čine aparthejd.”

Iako su brojni članci, eseji i izvještaji napisani koji pokazuju načina na koje je Izrael uspostavio aparthejdni režim nad Palestincima tokom decenija, danas postoji hitna potreba da se ovaj slučaj ponovo uspostavi.

Komponentne izraleskog aparthejdnog režima

Naftali Bennett, izričiti pristalica naselja i pripajanja većeg dijela Zapadne obale, položio je zakletvu kao novi izraelski premijer 13. juna. Tokom svoje izborne kampanje, Bennett je bio otvoren u vezi svoje namjere da ubrza izraelsko brutalno uništenje palestinskog života i svoje ilegalno prisvajanje palestinske zemlje u svojstvu premijera. A sada kada je na vlasti, koristi dugogodišnje zakone, strukture, taktike i strategije da ubrza i proširi ono što se samo može definirati kao genocidna kampanja protiv Palestinaca. Stoga je sada hitnije nego ikada prije da se na vidjelo iznesu izraelske aparthejdne politike i da se osigura da se suoči sa prikladnom osudom od međunarodne zajednice jer otvoreno krši međunarodni zakon.

Nije teško dokazati da je Izrael aparthejdna država.

Izraelske tvrdnje da tretira Palestince koji žive pod njegovom vladavinom pošteno, koje već dugo koristi da se odbrani od optužbi za aparthejd, gotovo su osporene prijedlogom zakona o nacionalnoj državi koji je usvijen u julu 2018.

Ovaj zakon kaže da je:

država Izrael nacionalni dom jevrejskog naroda, u kojoj ispunjava svoje prirodno, kulturno, religijsko i historijsko pravo na samoopredjeljenje.
pravo da se koristi nacionalno samoopredjeljenje u državi Izrael jedinstveno za jevrejski narod.

država posmatra razvoj jevrejskih naselja kao nacionalnu vrijednost i djelovat će tako da ohrabri i promovira njihovo uspostavljanje i konsolidaciju.
Ove izjave jasno daju na znanje kako Izrael vjeruje da samo jevrejski narod polaže pravo nad zemljama kojima trenutno vlada. Ova ideologija ujedno poziva na i legitimizira sistem u kojem se, kako piše u dokumentu UNESCWA-e iz 2017 nastavlja “kontinuirana dominacija nad nejevrejima u cijeloj zemlji koja je isključivo pod izraelskom kontrolom”.

Još jedna očita komponenta izraelskog aparthejdnog režima je nemilosrdno, nezakonito i kontinuirano rušenje palestinskih domova.

Rušenje kuća predstavlja temeljni dio izraelskog doseljeničko-kolonijalnog projekta od samog početka. Danas Izrael redovno uskraćuje dozvole za gradnju kuća Palestincima, čineći svako sklonište koje mogu izgraditi za sebe u svojoj domovini ilegalnim. Izraelske vlasti također rutinski uništavaju palestinske građevine, bez obzira na njihov pravni status po izraelskom zakonu, ostavljajući porodice bez krova nad glavom.

‘Bennettovo besramno prihvatanje aparthejda’

U novembru 2020, UN je prekorio Izrael jer je izveo, kako ga je nazvao “najveće rušenje palestinsih domova na okupiranoj Zapadnoj obali već deceniju”. Ova rušenja su ostavila 73 osobe, među njima 41 dijete, bez krova nad glavom. Nedavno je, u junu 2021, jersualemska općina počela uništavati 100 palestinskih zgrada u naselju al-Bustan, u kojem živi više od 1500 Palestinaca, većinom djece. Ova općina navodno planira graditi biblijski tematski park na mjestu ovih zgrada. U međuvremenu, u naselju Sheikh Jarrah, više od 150 stanovnika je nedavno dobilo obavijesti o iseljavanju. Neki su živjeli u ovim kućama od 1950-ih. Kada oni izađu, njihovi će domovi biti dati jevrejskim doseljenicima.

Kako je Mike Merryman-Lotze, direktor palestinsko-izraelskog programa Komiteta američkih prijatelja, napisao u blogu od 30. juna “Ova rušenja i raseljevanja su tek dio aparthejdnog sistema koji vrši diskriminacijau nad Palestincima koji žive pod izraelskom kontrolom. Decenijama već jerusalemska općina i izraelske vlasti na Zapadnoj obali odbijaju odobriti planove za uvođenje zona u palestinske predjele Jerusalema i zajednice u predjelu C Zapadne obale. Ovo odbijanje čini nemogućim da palestinski stanovnici dobiju građevinske dozvole, ostavljajući ih bez izbora osim da grade bez dozvole.”

Zaista je brzo širenje izraelskih ilegalnih naselja još jedan neporeciv dokaz njegovih aparthejdnih praksi. Širenje naselja učvršćuje izraelski kolonijalni projekat na palestinskoj zemlji i sprečava mogućnost održive palestinske države.

Ranije ovog mjeseca je Michael Lynk, UN-ov specijalni izvjestilac za ljudska prava na okupiranoj palestinskoj teritoriji, nazvao je širenje ilegalnih izraelskih naselja u Istočnom Jerusalemu i okupiranoj Zapadnoj obali “ratnim zločinom” tokom zasjedana UN-ovog Vijeća za ljudska prava. On je kazao da naselja krše apsolutnu zabranu za okupatorsku silu koja prebacuje dio svoje civilne populacije u okupiranu teritoriju, tako zadovoljavajući definiciju ratnog zločina na osnovu Rimskog statuta koji osniva Međunarodni krivični sud (ICC). Nakon što je izraelska naselja nazvao ratnim zločinom, Lynk je također pozvao međunarodnu zajednicu da natjera Izrael da “plati” za svoju ilegalnu okupaciju.

U očima mnogih, zakon o nacionalnoj državi iz 2018, rušenje kuća, iseljavanja, neumorno širenje naselja i mnoge druge diskriminatorske, rasističke i nasilne prakse i politike izraelskih vlasti kategorički dokazuju da Izrael jeste i da je oduvijek bio, aparthejdna država.

Uprkos svemu ovome, konsekutivne izraelske vlade entuzijastično su opovrgavale da je Izrael aparthejdna država i čak su optuživale svakoga ko je pokušao povući paralelu između Južne Afrike i Izraela za antisemitizam. Ali s Bennettom na vlasti, Izrael vjerovatno neće ulagati u borbu protiv ovih optužbi ili u skrivanje svojih aparthejdnih praksi od međunarodne zajednice.

Zaista je Bennett oduvijek otvoren u vezi svoje želje da zvanično pripoji okupirane palestinske teritorije i oduzme Palestincima sva prava koja imaju u Izraelu. I za razliku od svog prethodnika Benjamina Netanyahua, koji je tvrdio da vjeruje u “dvije države za dva naroda” dok je slijedio aparthejdne politike, nikada nije bio zainteresovan čak ni da naizgled podrži dvodržavno rješenje. Kako je u članku za Washington Post nedavno tvrdio Yousef Munayyer, gostujući viši saradnik Arapskog centra, “Bennett besramno prihvata aparthejd, dok je Netanyahu barem shvatao vrijednost pretvaranja da je drugačije pred međunarodnom zajednicom”.

Kako se suprotstaviti nasilnim praksama Izraela?

Šta da se dakle učini kako bismo se suprotstavili nasilnim praksama države koju sada vodi premijer koji besramno prihvata aparthejd? UN-ov specijalni izvjestilac Lynk je predložio da bi međunarodna zajednica trebala natjerati Izrael da plati “cijenu” za svoje ilegalne postupke. Ali šta bi mogla ili trebala biti ta cijena?

Ranije ovog mjeseca, više od 900 merđunarodnih akademika i naučnika, među kojima sam i ja, potpisalo je otvoreno pismo tražeći “od svojih vlada da smjesta prekinu svoje saučesništvo sa izraeskim aparthejdnim režimom, da se pridruže nastojanju da se pozove na razmontiravanje aparthejdnih struktura i njihovu zamjenu ravnoravnom demokratskom upravom koja tretira sviju pod svojom vlašću u skladu sa njihovim pravima i sa punim poštovanjem prema njihovoj čovječnosti, i da se ovaj prelaz učini osjetljivim na pravo na samoopredjeljenje obiju naroda koji trenutno naseljavaju historijsku Palestinu”.

Iako je ovo pismo i mnoga druga poput njega, sasvim pohvalno, jer se zaustavlja pred zahtjevom da se Izrael bojkotuje, ostaje nejasno koju će tačno “cijenu” Izrael platiti za svoje aparthejdne prakse.

Države mogu samo pokazati svoje odbijanje da budu saučesnici u izraelskom zločinu aparthejda jasno kroz bojkote. Osude i upozorenja malo znače kada se odnosi nastavljaju kao i obično.

Palestinski pokret Bojkot, povlačenje investicija i sankcije (BDS), koji je inspirisan južnoafričkim antiaparthejdnim pokretom, može biti vodilja za međunarodnu zajednicu u njenim nastojanjima da pozove Izrael na odgovornost. Bojkoti su pomogli Južnoafrikancima da dobiju borbu protiv rasizma, nejednakosti i aparthejda i mogu isto napraviti i za Palestince.

Izrael je uznemiren i do sada se aktivno borio protiv optužbe da je aparthejdna država i to s dobrim razlogom. Etiketa aparthejda, kada se zadrži, može brzo svesti državu na izopćenika u međunarodnoj areni, ostavljajući je bez druge opcije do da promijeni način postupanja. Bilo je potrebno neko vrijeme da se etiketa aparthejdna zalijepi za državu Izrael, ali nedavni globalni protesti protiv izraelskih postupaka u okupiranim palestinskim teritorijama pokazuju da svijet konačno shvata obim i brutalnost izraelskog aparthejdnog režima.

Stoga je krajnje vrijeme da se ponovo privuče pažnja svijeta na izraelske zločine, posebno njegov aparthejdni režim protiv Palestinaca. Jednom kada međunarodna zajednica, iako sa zakašnjenjem, prizna da je Izrael zaista aparthejdna država, može joj konačno dati isti status koji je nekada dala aparthejdnoj Južnoj Africi – status države izopćenika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.