‘Inzkov zakonik’ u državi u kojoj je razum sluga emocija

Mnogi u briselskim diplomatskim krugovima Inzkovu odluku smatraju „nužnim i očekivanim pozdravom s onima koji negiraju genocid“.

Dok se nezapamćena frka u zemlji već digla, diže se i još će se zadugo dizat, dobro obaviješteni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić mudro stišava strasti porukama kako „nije pristalica nametnutih odluka (EPA)
Dok se nezapamćena frka u zemlji već digla, diže se i još će se zadugo dizat, dobro obaviješteni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić mudro stišava strasti porukama kako „nije pristalica nametnutih odluka (EPA)

„Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida“ bosanskohercegovačke Srbe je podigao na noge bez obzira na kulturnu, intelektualnu, ideološku, klasnu…pripadnost. Milorad Dodik s najviše pozicije u državi traži povlačenje Inzkovog zakona, „u inat Valentinu Inzku“, iznova negira genocid u Srebrenici i prijeti konačnim razlazom nakon što je navodno visoki predstavnik sam zabio „posljednji klin u kovčeg već davno umrle države“.

Čujem, vidim i čitam da ni srpski pravnici i intelektualci u ogromnoj većini nisu ponovo na nivou svojih diploma, stručnih znanja i naučnih spoznaja već se troše i linjaju na tričavoj traci dnevne politike.

Dok se nezapamćena frka u zemlji već digla, diže se i još će se zadugo dizat, dobro obaviješteni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić mudro stišava strasti porukama kako „nije pristalica nametnutih odluka, ali je važno da u svakom trenutku iskaže pijetet prema srebreničkim žrtvama“. U zapadnim diplomatskim krugovima, sjedištu Evropske unije i NATO-a također nikome „nije jasno šta je to što je bosanske Srbe, zapravo, toliko ponovo uznemirilo“.

…Kada razum postane sluga emocija!

U prvi mah sam pomislio da se razlog za toliko iščuđavanje Zapada nad najnovijim reakcijama bh. Srba krije, možda, u divergentnosti mentalnih sklopova zapadnog i balkanskog Homo duplexa; u različitim teorijama moralnih temelja; u osebujnoj historijskoj posebnosti balkanskog dijela Evrope; u individualističkoj kulturi Zapada i sociocentrističkoj kulturi Zapadnog Balkana; u činjenici da je kod nas razum sluga emocija, a na Zapadu su emocije sluga razumu…

Svakakve su mi je još bedastoće padalo na pamet u prvim momentima nakon objave „Inzkovog zakona“ jer sam i sâm u tim trenucima bio oslonjen tek na izvatke iz svjetskih agencija i domaćih elektronskih medija koji zbog svoje prirode i svrhe teže brzini. A brzina iziskuje kratkoću, kratkoća zahtijeva redukciju, a (loša) redukcija skrnavi istinu i stvara predrasude i zablude – dvije loše i zloćudne karike kolektivne psihologije koje je teže iskorijeniti od neznanja.

Kada je i za mene vrijeme učinilo svoje, saznao sam dvije elementarne istine: da nisam znao da su moji zapadni izvori unaprijed znali cijelu suštinu “Inzkovog zakona“; te da se ne radi o “Inzkovom zakonu o zabrani negiranja genocida“ (kako je objavila većina lokalnih medija) već se radi o „Zakonu o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine“ i to o dopuni samo u njegovom članu 145a, iza stava (1), gdje se dodaje pet (5) novih odredbi.

Čitanje zakona po dnevnopolitičkoj matrici

U takozvanom „Inzkovom zakonu“ se jasno vidi da se niti u jednoj kaznenopravnoj dopuni riječ „genocid“ ne spominje izdvojeno u odnosu na „druge ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druga kaznena djela“, niti se igdje u tim dopunama KZBiH spominje Srebrenica (na koju su Bošnjaci i muslimani širom svijeta ‘slabi’ na svoj način, a ogromna većina Srba i Srbijanaca na svoj.

Čak, u prvom novom paragrafu dopunjenog Krivičnog zakona BiH doslovno se polazi od evropske i evidentno univerzalno prisutne pojave „podstrekavanja na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana te grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost…“.

Citirajući Okvirnu odluku Vijeća EU od 28. novembra 2008. godine o kaznenopravnom „suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije“ (kao oblika nasilja i mržnje), takve osobe su (u kaznenopravnom smislu) od sada i u BiH samo izjednačene s počiniteljima takvih kaznenih djela u 26 država članica Evropske unije. Unije, dakle, kojoj ako se ne varam, verbalno neskriveno teže i institucije, politički predstavnici i građani entiteta Republika Srpska!

U najvažnijem i najdetaljnijem stavu tri (3) dopunjenog KZBiH se također ne govori samo o genocidu, i ne samo o genocidu iz minulih ratova na Zapadnom Balkanu, već se kaznenopravne posljedice protežu čak na „zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. avgusta 1945. godine…“

Nemoguća planetarna senzacija Milorada Dodika

I protivnici i zagovornici takozvanog Inzkovog zakona, dakle, bili bi savremenicima planetarne senzacije ako bi Milorad Dodik ili bilo ko drugi uspio dokazati da su Inzkove dopune Krivičnog zakona BiH „dokazano srbofobne“ (Dodik); da je „Inzko ovim činom ispunio posljednju želju Bakira Izetbegovića, Željka Komšića i ostalih srbomrzaca koji su ovu odluku iskukali tokom posljednjih par mjeseci (Inzkovog) mandata“ (opozicioni PDP); „…da će se na krilima ovog nametnutog zakona, u Federaciji BiH nastaviti utopistička unitaristička politika osporavanja RS-a do njenog ukidanja…“(Nenad Vuković); ili da „…ovaj čin ne služi žrtvama, niti je plod saosjećanja, nego ima svrhu političkog silovanja Srba u narednom periodu“ (Mirko Šarović).

Beznačajnom pojedincu koji je u vlastitom domu podučen da sve ljude Planete treba „dijeliti“ samo na dobre i loše, Inzkov zakon se doima kao paket pravnih paragrafa koji je nedostajao od devedesetih godina prošlog stoljeća kada je zlo zakucalo na vrata naše regije. Najkasnije kada se to trebalo dogoditi bilo je vrijeme užasnih stradanja nakon Rezolucije broj 808 Vijeća sigurnosti UN-a iz 1993. godina kojom je uspostavljen Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju „u uvjerenju da će procesuiranje osoba koje su počinile masovna ubistva i etničko čišćenje doprinijeti obnovi i održavanju mira“.

Da je krivično zakonodavstvo cijele naše regije  bilo već tada usklađeno s ovom rezolucijom UN-a i da je međunarodna zajednica nametnula vlastiti nadzor nad njegovim provođenjem, siguran sam da bi stradanja nedužnih civila na svim zaraćenim stranama bila neuporedivo manja, a spremnost za suočavanje s istinom bi danas bila veća.

Inzkovo ‘kukavičje jaje’?

Mnogi u briselskim diplomatskim krugovima Inzkovu odluku smatraju „nužnim i očekivanim pozdravom s onima koji negiraju genocid“.

Malobrojni je doživljavaju kao ‘kukavičje jaje’ odlazećeg visokog predstavnika.

Većina bi međutim učinili isto što i Inzko kada bi za vrijeme mandata novog visokog predstavnika koji počinje za nekoliko dana, u Bosni i Hercegovini stanovao i kakav novi Willy Brandt, njemački socijaldemokratski političar nakon 2. Svjetskog rata koji je, kako su na stogodišnjicu njegovog rođenja objavili brojni njemački i svjetski mediji, bio kancelar svih njemačkih građana koji se uzdigao iznad nacionalnog identiteta, vjere i rase; bio je građanin svijeta i vjerovao da Njemačka i sve druge zemlje, ali i on, imaju obavezu da vlastitu zemlju i cijeli svijet učine što boljim.

I sam duboko vjerujem da ni pomirenje ni suštinske promjene u interesu svih građana nisu moguće do radikalne generacijske promjene. Zato se nisam dvoumio pohvaliti izuzetnu diplomatsku erudiciju odlazećeg visokog predstavnika i istovremeno kritizirati njegovu pasivnost i dvanaestogodišnju neodlučnost koja je sukrivac za  svekoliki nazadak Bosne i Hercegovine u dekadi njegove ‘vrhovne vlasti’.

Znao sam pritom da Valentin Inzko nije kukavica, da ima visoku reputaciju u diplomatskim krugovima i da nije slobodni strijelac u privatnom balkanskom lovištu, već tek jedna polugica u složenom mehanizmu međunarodne zajednice čija konstrukcija, od UN-a do pristupne filozofije njenih članica, zahtijeva hitnu i temeljitu modernizaciju.

Ipak, proglašavanje Zakona o dopuni Krivičnog zakona BiH osam dana prije odlaska iz ove zemlje i bacanje ‘vrućeg krompira’ njegovom nasljedniku, čestitom i samo naoko robusnom njemačkom političaru Christianu Schmidtu, daleko je ispod Inzkovog diplomatskog kredibiliteta i njegove skale moralnih temelja. To će naprosto historija pamtiti čak i ako se sam Inzko ikada otrese ove hipoteke.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO