Inzkova odluka dokaz parlamentarnog sunovrata u BiH
Zakonodavci u Bosni i Hercegovini nisu dorasli civilizacijskim dometima Europe i svijeta kako bi jasno stavili do znanja da nije dozvoljeno negiranje zločina protiv čovječnosti, a posebno genocida.
Nametanjem odluke o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojom se kažnjava negiranje genocida odlazeći visoki predstavnik Valentin Inzko potvrdio je civilizacijski sunovrat parlamentarnog odlučivanja u ovoj zemlji. Zakonodavci u Bosni i Hercegovini nisu dorasli civilizacijskim dometima Europe i svijeta kako bi jasno stavili do znanja da nije dozvoljeno negiranje zločina protiv čovječnosti, a posebno genocida utvrđenog brojnim presudama međunarodnih i bosanskohercegovačkih sudova. Inzko je za bonskim ovlaštenjima posegnuo samo sedam dana prije nego će napustiti poziciju visokog predstavnika. U nekoliko reakcija nakon nametanja odluke domaći zvaničnici i neovisni promatrači koristili su ocjenu – bolje ikad nego nikad. No, da li je to baš tako?
Treba podsjetiti da je Inzko prije četiri godine najavio da postoji mogućnost da se jednim aktom zabrani negiranje genocida i tako sačuva bar zrno dostojanstva žrtava na koje godinama nasrću negatori. Potom je to ponovio uoči Nove 2020. godine. Polovinom jula ove godine obilježena je 26. godišnjica genocida nad Bošnjacima Sigurne zone UN Srebrenica, a zakona ili sličnog akta nije bilo ni u Parlamentarnoj skupštini niti iz Inzkovog ureda. Nekoliko udruženja žrtava podsjećalo je visokog predstavnika na obećanje pozivajući se na njegovu savjest. Po svemu sudeći, odluka je i donesena samo iz tog razloga. Inzko želi oprati svoju savjest prije odlaska iz Bosne i Hercegovine i to je javno priznao. Bit će tragično ako samo to bude rezultat njegove posljednje odluke.
Sve dok ne saznamo da li je Valentin Inzko konsultirao ambasadore članica Vijeća za provedbu mira (PIC) i svog nasljednika Christiana Schmidta možemo smatrati da je nametanje odluke o dopuni Krivičnog zakona BiH jednostrani akt, na koji po Bonskim ovlastima ima pravo, a koji je u neskladu s njegovim ranijim opravdanjima. Tvrdio je da ne bi bilo dobro da nametne odluke za koje će kasnije pojedine članice PIC-a reći da ih ne podržavaju. Ukoliko je analitičar Bodo Veber u pravu kad kaže da se radi o ličnoj Inzkovoj odluci, onda ona predstavlja kukavičje jaje njegovom nasljedniku koji bi se odmah po ustoličenju mogao suočiti sa, već najavljenim, aktivnostima Narodne skupštine entiteta Republika Srpska, koje će iziskivati donošenje novih odluka na temelju Bonski ovlasti. Da je držao do svoje diplomatske časti Inzko je dopune Zakona trebao donijeti ranije i suočiti se s odgovornošću za njihovo provođenje. Kao da je manire učio od generalnih direktora javnih preduzeća u Bosni I Hercegovini kada na kraju mandata bez kriterija primaju nove uposlenike ili se obračunaju s ličnim neprijateljima, a posljedice nakon sudskih sporova ostave svojim nasljednicima.
Kampanja osporavanja genocida u Srebrenici
Iščitavajući članove nametnute odluke kojom je dopunjen Krivični zakon Bosne i Hercegovine ostaje dojam, a pravnici-krivičari će o tome mnogo mjerodavnije suditi, da je postavljen visok standard u dokazivanju učinjenog djela, poput instituta konkretne usmjerenosti koji je ustanovilo Raspravno vijeće Haškog tribunala za ratne zločine u slučaju “Tužilaštvo protiv Jovice Stanišića i Faranka Simatovića”. Vijeće je tvrdilo da oni jesu pomagali jedinicama Vojske Republike Srpske i paravojnim formacijama tokom rata u BiH, ali tu pomoć nisu slali s ciljem počinjenja ratnih zločina. Ovakav princip otvara prostor za reinkarnaciju “verbalnog delikta” što će u bilo kom sudskom sporu pred međunarodnim sudovima biti tretirano kao uskraćivanje slobode govora. O ovome u Bosni I Hercegovini govore tek rijetki pravnici, ali i oni “s pola glasa”.
Inzko je, a o tome smo slušali mnogo puta, u javnim istupima napominjao da nisu bitne samo odluke, nego da i hitnost igra veliku ulogu. Ni u ovom slučaju nije se držao svojih standarda. Odluka stupa na snagu osam dana od dana donošenja, dakle, dovoljno dugo da negatori još orgijaju nad ranama žrtava i gaze njihovo dostojanstvo. Čak je i u dijelu domaće javnosti prihvaćena matrica da one na koje se dopune Zakona odnose treba pustiti možda mjesec dana da ispucaju svoje frustracije i da će nakon toga doći do smirivanja strasti. Politička praksa u Bosni i Hercegovini to demantira. Što je više vremena i prostora na raspolaganju destruktorima, njihove aktivnosti postaju žešće i koncentriranije. Dokaz za ovu tvrdnju je kampanja osporavanja genocida u Srebrenici koja je ove godine uoči obilježavanja godišnjice bila agresivnija i primitivnija nego svih godina prije.
Nametanjem odluke sedmicu prije odlaska iz Bosne i Hercegovine Inzko je nehtijući priznao poraz u sukobu s Narodnom skupštinom entiteta Republika Srpska iz aprila ove godine. Naime, do tada je ovaj zakonodavni entitetski dom trebao donijeti odluku, na temelju njegovog pisma, o oduzimanju povelje s odlikovanjima “osuđenim ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku čiji su postupci tokom oružanog sukoba šokirali svijet i uzrokovali nezamislive ljudske patnje”. Poslanici su tada većinom glasova odbili Inzkov zahtjev, a sankcija nije bilo. Dopune Krivičnog zakona ne mogu biti retroaktivno primijenjene, tako da sankcija ni ubuduće za ovu odluku neće biti. Ostat će nekažnjena sva dosadašnja negiranja genocida i zločina, a nemoguće je na temelju ove Inzkove odluke kazniti članove komisije koje je Vlada entiteta Republika Srpska okupila kako bi izradili naručeni izvještaj o stradanju svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine.
Provedba najveći izazov
Najveći izazov za Inzkovu odluku je provedba. Na prvom nivou otvoreno je pitanje ima li Tužilaštvo Bosne i Hercegovine volje i snage da suoči s ovakvim zadatkom. Istina, odmah nakon nametanja dopuna Krivičnog zakona iz ove institucije je saopćeno kako će biti formiran predmet i praćene aktivnosti koje bi mogle biti povezane sa počinjenjem krivičnih djela koja tretiraju ove dopune Zakona. Ali formiranih predmeta je u ovom Tužilaštvo i prije bilo mnogo, o raznim sumnjama, ali tužilačke odluke su uglavnom bile obustavljanje ili odustajanje od daljeg toka istrage. Ko su i ima li uopće takvih tužilaca i policijskih službenika koji će potpisati nalog za hapšenje člana Predsjedništva BiH ili drugog visokog zvaničnika? Na drugom nivou, nepoštivanje odluka visokog predstavnika predstavlja direktno kršenje Dejtonskog sporazuma. Bio je to osnov za smjenjivanje nekolicine zvaničnika entiteta u prošlosti.
Postoje, dakle, dva pravna osnova za sankcije, pitanje je ima li ko da ih nametne?
Postoji u Bosni i Hercegovini grupa analitičara koja tvrdi da je Inzkova odluka naslonjena na neuspjeh rusko-kineskog Nacrta Rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a o potrebi ukidanja Bonskih ovlasti i završetku mandata visokog predstavnika i zatvaranju njegovog ureda u BiH polovinom naredne godine. To je, prema njihovim tvrdnjama, dalo vjetar u leđa odlazećem visokom predstavniku da svom nasljedniku pomogne nametanjem ovakve odluke kako sav teret novog međunarodnog kursa prema BiH ne bi pao na Schmidtova pleća.
Inzkova posljednja odluka je, po svemu sudeći, tek korak ka sankcioniranju negiranja genocida i glorificiranja ratnih zločina i zločinaca. U novu politiku međunarodne zajednice, bez Rusije i Kine, uvjerit će nas sankcije prema negatorima genocida, koji se nisu i neće zaustaviti bez efektivne prijetnje. Ako Schmidt smijeni Milorada Dodika sa pozicije člana Predsjedništva BiH zbog opstrukcije Dejtonskog mirovnog sporazuma, počinje briselska epizoda Bosne i Hercegovine. Samo direktni udarac u temelj negatorske strategije otvorit će proces njenog urušavanja. Sve do tada Zapad će se igrati diplomacije s Rusijom i Kinom, a žrtve će biti predmetom manipulacije i omalovažavanja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.