Neočekivani signali o porazu nacionalizma u Hrvatskoj

Politički ‘uspjeh preko noći’: samo kao posljedica razvijene političke kulture, participativne demokracije i ustrajnog vođenja dobrih javnih politika.

Spomenik Nikoli Tesli u Zagrebu (Patrik Macek / PIXSELL)
Spomenik Nikoli Tesli u Zagrebu (Patrik Macek / PIXSELL)

Društva na prostoru bivše Jugoslavije zagušena su nacionalizmom, populizmom, isključivošću, a kad netko pokuša iskočiti iz tog obrasca, redovito se događa snažan udar onih koji iz postojećeg stanja i prevladavajućeg duha ostvaruju dobiti, grupa koje sociologija naziva neformalnim veto skupinama. U Hrvatskoj su se u kratkom periodu dogodile dvije pomalo neočekivane “ekscesne” situacije, koje hrvatsko društvo, pa i institucije, oslikavaju u daleko boljem svjetlu, nego što smo to navikli.

Tako je istovremeno kad je predsjednik Republike proveo onu nečuvenu turneju, koju su i mnogi u Hrvatskoj precizno definirali kao obilazak “Herceg-Bosne” (oprostite na vulgarizmu, ali nažalost, tako je) Hrvatski sabor, na prijedlog Vlade, raspravljao o Zakonu o civilnim žrtvama rata, koji sva prava priznata ostalim civilima, priznaje i civilima, građanima Hrvatske, koji su u vrijeme okupacije bili na okupiranom teritoriju. Nešto što bi trebalo biti sasvim normalno, u našoj se situaciji čini kao veliki iskorak, jer država djeluje kao država, dakle, kao neutralna institucija koja sve svoje građane barem nastoji tretirati jednako.

Naravno, takav iskorak nije moguć bez nevjerojatne travestije. Mediji i javnost preplavljeni su bukom veto skupina, koje ne podnose ideju o ravnopravnosti građana, bez obzira na nacionalnost ili na mjesto boravka (iako takvu diskriminaciju Ustav jasno zabranjuje), a ona “tiha većina” kojoj se takva diskriminacija gadi, uglavnom se ne oglašava, jer to da se ljude ne smije diskriminirati prema porijeklu smatra nečim sasvim prirodnim i zapravo ne vidi “ništa revolucionarno” u tome što se to načelo provodi i u jednom specijalnom zakonu.

Upravo zbog šutnje onih koji smatraju da je ravnopravnost stečeno pravo i zbog zagriženosti veto skupina, koje nastoje ostvarivati privilegije zasnovane na neravnopravnosti građana, ali i zbog neravnoteže u medijima, stvara se dojam kao da tek manjina zagovara demokratsku konsolidaciju, a da nacionalistički populisti dominantno prevladavaju u javnosti, pa onda valjda i u općoj populaciji.

‘Uspjeh preko noći’

Neposredno nakon što su Vlada i vladajuća većina osigurali da u Saboru bude izglasan Zakon o pravima civilnih žrtava rata, koji osigurava temeljnu ravnopravnost među građanima, dogodilo se još jedno ugodno iznenađenje, koje klimu u hrvatskom društvu oslikava daleko povoljnije nego što smo navikli. Hrvatska je nadomak ostvarivanju jednog od “generacijskih ciljeva”, čijim ostvarenjem bi se postigla visoka integracija Hrvatske u EU, čime bi hrvatski građani postali dijelom najvažnijih vidljivih i prepoznatljivih tekovina europske integracije.

Većina se slaže da su najprepoznatljivije pozitivne odlike EU sloboda kretanja, institucionalizirana u Schengenskom sustavu, o čemu ovdje nije riječ, i Monetarna unija koja je Euro učinila prepoznatljivim simbolom europske integracije. Osim što je na korak-dva od pristupanja Schenegnskoj zoni, Hrvatska je i vrlo blizu članstvu u Europskoj monetarnoj uniji, zapravo je već u čekaonici, jer je dio sustava ERM2.

Znamo da su veliki uspjesi, koji se ostvaruju preko noći, uvijek posljedica desetljeća sustavnog i marljivog rada, pa je tako i hrvatski status u predvorju Euro-zone posljedica odličnog rada monetarne vlasti, Hrvatske narodne banke, u protekla dva desetljeća, a i dobrog rada fiskalnih vlasti u posljednjih pet-šest godina, u kojima je prije COVID krize bitno konsolidiran nacionalni porezni i financijski sustav.

Odlično vođena Narodna banka vrlo koncentrirano vodi i kampanju javnog zagovaranja hrvatskog pristupanja Euro-zoni, a ta je kampanja, uz za nju povoljne okolnosti (u kojima je postalo jasno kako je za malu ekonomiju važno da se poštuju pravila, ali i da se uspostave stabilnost i sigurnost što ih donosi europska integracija) ozbiljno promijenila odnose snaga među zagovornicima i skepticima prema pristupanju Euro-zoni. Guverner Narodne banke i njegovi suradnici u toj su kampanji stjecanja pristaša za prihvaćanje Eura, vješto iskoristili činjenicu da svaka članica ima pravo na eurske kovanice staviti neka obilježja koja državu članicu Euro-zone čine prepoznatljivom. Umjesto odlučivanja u zatvorenom ekonomističkom ili političkom krugu, odluka o simbolima prepuštena je građanima. Iako ni Narodna banka, ni politika nisu zagovarale da se lik Nikole Tesle otisne na eurske kovanice, koje će se kovati u Hrvatskoj, građani, koji su posredstvom internetske stranice mogli izreći svoj izbor, upravo su Teslu stavili na vrh ljestvice prepoznatljivih simbola Hrvatske.

Tesla – simbol Hrvatske

Ljudi koji su glasali za to da Tesla bude simbolom njihove države sasvim sigurno znaju temeljne činjenice: znaju da je Tesla rođen u Smiljanu, na teritoriju današnje Republike Hrvatske, koji je u vrijeme Teslina djetinjstva bio dio Vojne krajine, kojom je Austrija neposredno upravljala, znaju da je rođen u obitelji pravoslavnog svećenika (ne svećenika Srpske pravoslavne crkve, jer ta institucija u vrijeme Teslina djetinjstva nije postojala), u obitelji srpskog porijekla.

Tesla, koji je bio čovjek budućnosti, veliki je znanstvenik postao zahvaljujući dobrom obrazovanju, koje je dobio zahvaljujući K&K monarhiji i njenom školskom sustavu, a znanstveni je i izumiteljski velikan postao u Sjedinjenim Državama, koje su u njegovo vrijeme bile zemlja neograničenih mogućnosti. Ipak, Tesla je čovjek rođen na ovom području, rođen je u Hrvatskoj, i iako je u vrijeme kad je dominirao nacionalistički diskurs bio prešućivan, pa su mu čak i spomenici rušeni, on jest dio identiteta Hrvatske.

To da građani, koji, doduše, ne predstavljaju reprezentativni uzorak hrvatske populacije, jer na ovaj “javni poziv” Narodne banke odazvala se društvena elita. Činjenica da oni koji su optimistično raspoloženi prema europskoj integraciji i oni koji su “kod kuće” u virtualnom svijetu prepoznaju Teslu kao simbol svoje domovine, govori o tome da, s jedne strane, ti ljudi, kao i Tesla nekoć, gledaju u budućnost, a s druge, da je i na njih blagotvorno djelovala još jedna politika, osim monetarne, koja se u proteklih dvadeset godina u Hrvatskoj sustavno dobro vodi.

Riječ je o politici srpske nacionalne zajednice, koja sustavno radi na zagovaranju integracije srpske, prije svega, one “povratničke” zajednice, koja je iz Hrvatske izbjegla tijekom i nakon Oluje 1995. godine, i to takve integracije koja ne znači asimilaciju, nego očuvanje političkoga i kulturnog identiteta te zajednice. Posljednjih godina njihov ključni lider Milorad Pupovac jasno govori o konstitucionalnom patriotizmu, kao političkoj odrednici te zajednice, što znači da se ona, ne odričući se svog identiteta, identificira s Hrvatskom kao svojom domovinom i ustavnim okvirom unutar kojeg želi ostvarivati svoja prava i rješavati svoje probleme.

Politika srpske nacionalne zajednice

Na pitanje, koje se često u Hrvatskoj može čuti, zašto se iz Hrvatske ne reagira onako nedvosmisleno na patogeni koncept “Srpskog sveta”, kao što se to čini u dijelu crnogorske, i u bosansko – hercegovačkoj javnosti, odgovor je jednostavan. Srpska zajednica u Hrvatskoj, konceptom konstitucionalnog patriotizma izgradila je snažan zid prema bilo kakvoj ideji velikodržavnog presizanja granica.

Dvadeset godina dobrih politika rezultiralo je i čvrstim savezništvima, kakvo predstavlja današnja vladajuća koalicija, u kojoj je srpska manjinska stranka važan partner, a to partnerstvo s Vladom rezultira i skupnim integrativnim projektima.

Iako, slično kao u slučaju Zakona o pravima civilnih žrtava rata, i u pitanju partnerstva Vlade s manjinskim zastupnicima, odnosno ponajprije sa srpskom manjinskom strankom, u javnosti čujemo samo veto skupine koje govore protiv te suradnje, želeći ostvariti svoje interese nove radikalizacije društva, a oni koji smatraju da je demokracija takva vladavina većine u kojoj su manjine zaštićene i da je obveza većine integrirati manjine u politički život, pa i u javne vlasti, uglavnom šute, jer smatraju da se to podrazumijeva.

Kad je riječ o Tesli, ponovno se događa nevjerojatna stvar. Umjesto da se prepozna kako dio hrvatskih građana smatra da je jedan od simbola Hrvatske i to što na njenom području živi srpska nacionalna zajednica, a da su iz te zajednice ponikli i takvi odličnici koji imaju globalno značenje, u tome što hrvatski građani misle da je Tesla jedan od najprepoznatljivijih simbola Hrvatske (ne hrvatstva, nego građanstva) netko vidi “otimanje tuđeg”. Teslom se srpska nacionalna zajednica u Hrvatskoj često koristila kao svojevrsnim simbolom svoje pozicije, implicitno kao zagovornikom koncepta konstitucionalnog patriotizma, zbog one rečenice da se ponosi i svojim srpskim porijeklom i  svojom hrvatskom domovinom. U nesretnim povijesnim okolnostima domovina je bila maćeha, ali danas mnogi u toj domovini ne žele da niti sada niti ikad više domovina svojim građanima, bez obzira na nacionalnost, bude maćeha.

Obrati u društvenim odnosima

Iz ove priče vidimo da je relativno lako promijeniti dominantnu klimu u našim društvima. S jedne strane, valja potaknuti one koji zagovaraju temeljne liberalno – demokratske vrijednosti da u situacijama kad zagovornici iliberalnih koncepcija grme i napadaju, više ne šute, jer demokratske vrijednosti u društvu se ne podrazumijevaju, za njih se mora i boriti i braniti ih.

S druge strane, uspješna su društva ona koja razvijaju participativnu demokraciju. Participativnost u slučaju odabira državnih simbola na eurskim kovanicama možda se čini marginalnom, više dobrim PR potezom nego doprinosom uključivanja građana u donošenje odluka. Ali, pokazalo se da s građanskom participacijom mogu biti donesene odluke kakve zatvoreni forum ne bi donio. Uostalom, sjetimo se da, kad se biralo ime za novi zagrebački aerodrom, politika nije dvojila kojim će ga imenom nazvati i dala mu je politički identitet (Franjo Tuđman), koji baš i nije socijalno integrativan, a da su građani u anketama dominantno optirali za tada upravo preminulog pjesnika i glazbenika Arsena Dedića, vjerojatno jednog od najprepoznatljivijih zagovornika integracije društva i konstitucionalnog patriotizma, umjetnika iz šibenske srpske, pravoslavne porodice, u kojem njegovi poštovatelji prepoznaju pripadnost mediteranskoj, hrvatskoj, ali prije svega univerzalnoj kulturi.

Sve to nam pokazuje da su obrati u društvenim odnosima i ubrzana demokratska konsolidacija mogući uz nekoliko pretpostavki. S jedne strane, nužno je osigurati preduvjete za participativnu demokraciju i uključivanje građana u donošenje odluka, a s druge,  takvu političku kulturu koja će se suprotstavljati neformalnim veto skupinama, koje žele, radi svojih dobiti, zaustaviti povoljan društveni razvoj. I uz to treba tek jedna sitnica. Budući da su uspjesi “preko noći” uvijek plod dugogodišnjeg ustrajnog rada, preduvjet je ustrajno vođenje dobrih javnih politika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO