Dijalog vlasti i opozicije daleko od očiju javnosti

Poslije još jedne runde pregovora bojkot opozicije i predstavnika glavne srbijanske partije vlasti, pod pokroviteljstvom evropskih parlamentaraca, ima nagovještaja da bi i najveći zagovornici još jednog bojkota izbora u Srbiji, pod određenim uslovima koje bi aminovala i vlast, ipak mogli na proljeće 2022. godine izaći pred glasače.

Naravno, svi su svjesni kako od poboljšanja medijskih prilika, osim eventualnih kozmetičkih popravki, vjerovatno neće dobiti mnogo, ali ih razotkriva nešto umjerenija retorika njihovih lidera, na osnovu koje se može zaključiti kako Evropa, ustvari, tiho pritiska i njih, ali podjednako i predsjednika Srbije i Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića da ukrste koplja na jedinom političkom polju koji priznaje savremeni svijet – izborima. Koji, nije to prerano reći, niti će najednom postati demokratski, niti će se na njima dogoditi spektakularna promjena vlasti.

Autoritarnost, diktatura, neposluh, protesti…

Zašto se svi ti javni i tajni dogovori, međutim, vode daleko od očiju javnosti možda u ovom trenutku i nije glavno pitanje srpske demokratije, koje, u osnovi i nema, pitanje je koje samo po sebi svjedoči o krhkosti političkih prilika koje se uprkos autoritarnosti režima ili baš zbog toga vrlo lako mogu preokrenuti u otvorenu diktaturu, sa jedne strane, ili građanski neposluh i nove proteste na ulici, sa nasagledivim posljedicama i po vlast i po opoziciju, sa druge strane.

Situacija će biti mnogo jasnija već najesen, u septembru ili najkasnije u oktobru, za kada je najavljeno postizanje eventualnog dogovora o izlasku na izbore i onih koji su to prošli put odbili zbog nepostojanja elemetarnih uslova za njihovo održavanje. Bez čijeg bojkota dijeloga uz posrednike ne bi ni bilo. U suprotnom, parlament Srbije ostaće faktički jednoprtijski, što će biti ne samo krah vladajućeg autokratskog režima, već i krah posredničke misije evropskih parlamentaraca i još veće udaljavanje Beograda od evropskog puta.

Naravno, nije to u interesu ni Srbije ni Evropske unije što je za sada najjači argument u prilog tezi kako će vlast oličena u ličnosti predsjednika Srbije, neveliki dio opozicije koji ni sam više ne zna kolika mu je trenutna politička snaga, a napose i Evropski parlament oličen u svojim posrednicima predvođenim Tanjom Fajon, Vladimirom Bilčikom i Knutom Fleckensteinom, uspjeti u namjeri da se novi saziv parlamenta izabere na demokratski način izražavanjem slobodne volje svih učesnika u izbornoj utakmici.

Mediji (ni)su opet u središtu pažnje

Iako je, poslije dvije godine pauze, obnovljeni međustranački dijalog, uz posredovanje evropskih parlamentaraca, i ovaj put upriličen po pricipa Chatam Housea, odnosno bez novinara i javnosti, nezvanično se saznaje da će njihov ishod biti poznat najesen kada se evroparlamntarci ponovo vrate u Beograd. Kako se očekuje, tada će donijeti naprijed napisani papir sa prijedlogom rješenja koji će biti ponuđen učesnicima dijaloga na potpisivanje. Potom bi uslijedila primjena dogovorenih principa u roku od šest mjeseci prije izbora, koji bi osigurali da izbori budu slobodni i pošteni, što bi značilo, prije svega, otvaranje prorežimskih medija za sve učesnike u političkoj utakmici.

Tako bi trebalo na kraju i biti, ali da li će dokument uopšte biti potpisan i, što je važnije, hoće li se primjenjivati u praksi, to će vjerovatno ostati do kraja neizvjesno, jer pravih mehanizama koji bi čitav izborni proces usmjerili u pravcu njegove demokratičnosti jednostavno nema, a teško je i pretpostaviti kako ih je moguće izgraditi za nekoliko mjeseci.

Ipak, vrijedi podsjetiti kako su mediji u Srbiji, prije svega oni koji posjeduju nacionalne frekvencije i javni servisi (Radio-televizija Srbije i Radio-televizija Vojvodine) bili u središtu pažnje i ovog kruga razgovora, čiji je najveći uspjeh što su uopšte i održani. Jer, režimske stranke i koalicije ni za jotu nisu smanjile verbalne atake na predstavnike i pristalice “bivšeg režima”, iako su u svojim redovima udomili toliko predstavnika i stranaka “bivšeg režima” da im se ni broja ne zna. Jedina razlika među njima je što su ovi drugi postali ne samo poslušnici, nego i glavni jurišnici sadašnje vlasti. Loši momci su ostali svi oni pojedinci i stranke koji političku utakmicu i dalje igraju u dresovima iz 2000. godine, kada je u Srbiji za trenutak napravljen diskontinuitet sa režimom Slobodana Miloševića.

Evropski papir kao ‘uzmi ili ostavi’

Većina opozicionih stranaka ukazala je da “ne žive u iluzijama da je SNS spreman na ozbiljne ustupke i dogovore”, a jedan od učesnika dijaloga Đorđe Vukadinović tvrdi da je režim htio izbjeći “paritetnu radnu grupu”, koju bi činili predstavnici vlasti, opozicije i evropskih posrednika, koju je predlagala opozicija. On je izrazio i strahovanje kako će papir evroparlamentaraca biti “uzmi ili ostavi”, ali i iznio očekivanje da je opozicija sklona izlasku na izbore, ali tek ako bude nekog ustupka režima.

Od evropske trojke oglasio se samo Bilčik riječima kako će evroparlamentarci dati svoj puni doprinos uspjehu dijaloga “i da su spremni da budu uključeni koliko god je potrebno… “Nemamo nikakve rokove, dijalog se održava od 2019. godine, ali želimo da postignemo rezultate na vrijeme, prije izbora najavljenih za 2022. godinu“, rekao je on povodom još jednog razgovora vlasti i opozicije iza zatvorenih vrata.

Nije se rječitošću proslavio ni onaj od čije političke (samo)volje mnogo čega u Srbiji zavisi, pogotovo ako je riječ o dijalogu vlasti i opozicije. Tek, u saopštenju iz njegovog kabineta povodom obnove dijaloga piše da je Vučić istakao kako su “racionalni i pragmatični predlozi koji bi unapredili izborne uslove dobrodošli i da suština razgovora jeste da se čuju sugestije svih strana, bez uslovljavanja, kako bi se na adekvatan i konstruktivan način stvorila atmosfera poverenja uz ozbiljan i odgovoran pristup svih političkih aktera“.

‘Na (Vučićevom) prvom kolosijeku dijaloga’

Poslanik Stranke demokratske akcije Sandžaka Enes Imamović, međutim, kaže da je ta stranka obazriva, s obzirom da je dijalog počeo “dosta kasno“, te smatra kako neće biti dovoljno vremena da se iz dijaloga izađe sa konkretnim rješenjima i dogovorima i njihovom implementacijom do parlamentarnih izbora. Razlog za obazrivost, prema njegovim riječima, jeste i postojanje paralelnog dijaloga u Skupštini bez posrednika iz Evropske unije i da je vlast otvaranjem tog paralelnog dijaloga “gurnula dijalog uz posredstvo Unije u drugi plan“.

Dijalog vlasti i opozicije je ubrzo otišao na ljetnji raspust, a njime su se prestali baviti kako predstavnici sadašnjeg, tako i predstavnici bivšeg režima. Tek su poneki analitičari pokušali razabrati suštinu zapretenih političkih odnosa, u kojima najčešće tajno paktiraju i oni koji naizgled misle sasvim različito. Tako Zoran Panović misli kako su “mediji jedino bitno pitanje oko kojjg se vlast i opozicija spore”. Iako je je i član Upravnog odbora RTS-a, tvrdi da nema uticaj na uređivačku politiku te kuće i smatra da nema dovoljno opozicije i kritičkog mišljenja na javnom servisu, što je svakom jasno i na osnovu samo jednog gledanja jednog televizijskog Dnevnika.

Cvijetin Milivojević, međutim, smatra da je priča o medijima započeta i da će biti završena “na onom prvom koloseku dijaloga”, gdje je glavni posrednik Vučić, a ne evroparlamentarci. Ocjenjuje da će ako vlast bude pravila bilo kakve ustupke to biti najvećim dijelom “ono što je dogovoreno bez posrednika Unije”. Ne misli kako su mediji jedina bitna tema dijaloga, a kao primjer navodi zahtjev stranaka opozicije da se razdvoje različiti nivoi izbora, prije svega redovni predsjednički i vanredni parlamentarni, ali i gradski i lokalni.

Ko u opoziciji ima odbore, a ko glasače

Predstavnici javnih servisa dostavili su planove o tome kako vide izvještavanje nakon dogovora oko izbornih uslova, ali se RTS u svom planu bavi jedino time hoće li i koliko opozicija biti zastupljena, a kao jedini kriterij ko od političkih stranaka i lidera može da ide na televiziju spominje njihov rejting, i to na osnovu “relevantnih političkih istraživanja”. Jedini problem je u tome što se pod relevantnim smatraju ona istraživanja koja predstavlja agencija Ipsos, za koju se tvrdi da “radi sa SNS-om”.

Dok Milivojević smatra da RTS ni na jednom mjestu ne kani da promijeni išta o izvještavanju o životu, Panović tvrdi da mjerenja pokazuju kako opozicione partije imaju male rejtinge, “ali i da je negativno raspoloženje prema Vučiću mnogo veće”. Ocjenjuje da “samo SNS može da kontroliše izbore na svim biračkim mestima”, ali da opozicija “verovatno ima kapacitet za kontrolu održavanja izbora u Beogradu”.

I dok opozicija u Srbiji, vječno zabavljena sama sobom, raspravlja hoće li izaći na izbore i u koliko kolona, neki nemaju dileme o tome, pogotovo oni koji su bojkotovali sopstvene odluke o bojkotu, u Beogradu se prepričava kao anegdota prilično tačna ocjena trenutnog stanja u nekadašnjoj bojkot ili, kako sebe vole da nazivaju, pravoj opoziciji. A ta anegdota je, zapravo, vic, u kojem se tvrdi kako Narodna stranka Vuka Jeremića ima odbore širom Srbije, ali nema glasače, dok Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa ima glasače, ali nema odbore. Istovremeno, sve ostale članice bivšeg Saveza za Srbiju nemaju ni glasače, ni odbore.

Boris Tadić na RTS-u poslije osam godina

U međuvremenu, barem kada je riječ o glavnom promoteru Vučićeve politike i njegovog SNS-a, u RTS-u se primjećuju neke sitne, ali možda i značajne promjene, koje nagovještavaju nešto povoljniji tretman nekih opozicionih lidera. Pojavljivanje, naprimjer, bišeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, poslije osam godina pause, u dvadesetminutnom dijalogu sa starim koalicionim partnerom Ivicom Dačićem, trenutno pozicioniranom na funkciji predsjednika bezmalo jednopartijskog parlamenta Srbije, ili pojavljivanje Zorana Lutovca, lidera onoga što je ostalo od Demokratske stranke, na medijskom servisu “u vlasništvu građana” pokazatelji su kako to, eto, ipak može. Samo što je takvih gostovanja i sučeljavanja stavova potrebno mnogo mnogo više. Kao i razgovora o svim brojnim gorućim temama uključujući i brojne nikad razriješene afere koje razaraju srbijansko društvo.

Ukoliko dijalog ne uspije, moguća su samo dva scenarija – onaj koji bi postojeću autokratiju neminovno gurao u monističko društvo, koje ne trpi nikakve razlike, odnosno diktaturu, protiv kojeg bi se politička borba mogla voditi na jedinom preostalom poligonu – na ulici, što pojedini opozicioni lideri i ne kriju. Svaki dijalog bolji je od toga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.